Zgrade gdje su početkom rata u BiH nakon hapšenja nezakonito bili zatočeni, mučeni i ubijani civili uglavnom Bošnjačke nacionalnosti iz više općina USK, zloglasni logori Kamenica i Prekaja danas su tek ruševine u koje se zbog lične sigurnosti ne smije ni ući. Mjesta su ovo koja tek jednom ili dva puta godišnje posjete porodice ubijenih ali i preživjeli logoraši...
Iako je željela vidjeti gdje je njen sin jedinac proveo posljednje trenutke života Fatima Brehrem nije mogla ući jer je zgrada nekadašnje osnovne škole „Slavko Rodić“, a kasnije zloglasni logor Kamenica u Drvaru skoro pa u ruševnom stanju, oronula, zarasla u korov i travu... Njen sin jedinac Hajruin imao je 22 godine kada su stanovnici Ljutočke Doline protejrani iz svojih domova, a muškarci uglavnom odvedeni u tada nepoznatom pravcu...
„Jedinog sina sam izgubila...Informacije do kojih smo došli govore da su ga iz Orašca doveli u ovaj logor Kamenica.kasnije su ga prebacili u Ripač gdje ga je izveo izvjesni Neojiša zvani Bokser i pustio ga da bježi a potom mu pucao u kralježnicu“, priča Fatima.
Razija Mešić brata Salku Behrema iza koga je ostala supruga i dvoje djece također je zadnji put vidjela u rodnom Orašcu.
„Ruke su mu bile svezane živcom u Orašcu u školi gdje su bili zatočeni. Tad sam ga zadnji puit vidjela. Onda su ga prebacili u logor Kamenica .Čula sam da su ga povremeno odvodili u Rajnovce i vraćali ovdje... Prije tri godine ovdje su došli u moji stričevići i u dimnjaku pronašli i njegovu košulju i pismo“.
I Fatima i Razija kažu da su donekle pronašle mir jer su tijela njihovih najdražih pronadjena u jami Tihotina...
„Lakše je puno od kako sam pronašla kosti svog djeteta. Sad makar znam gdje mu je mezar i da mogu fatihu mu proučiti.A njih koji su ga ubili samo zato što sde zvao Hajrudin neka je sramota“, kaže Fatima Behrem.
No za Eminu Mašinović i njenih dvoje djece smiraja još nema... Tijelo njenog supruga ni danas nije pronađeno. U to vrijeme djeca su bila mala, sin je imao tek tri mjeseca. Oca znaju i pamte samo sa slika.
„Našli smo kod prijatelja par slika, jer je naša kuća srušena i sve u njoj uništeno i opljačkano..Moja djeca oca pamte samo po tim fotografijama. Strašan je to osjećaj kada toliko godina tragate bezuspješno...Ali moram reći...ja sam supruga...ali moja svekrva je umrla a da nije pronašla kosti i ukopala svoga sina...A jedino se toga bojala...Često je znala reći da je strah da će smrt doći a da neće znati za sudbinu svoje djece“.
Posljednjene informacije sa kojima Emina raspolaže govore da je njen suprug boravio u logoru Prekaja u Drvaru nakon čega mu se gubi svaki trag.
„Svaki put svih ovih godina ja samo molim i pozivam sve koji nešto znaju da nam to kažu...To je jedini način da započeno neki drugi život, da te svoje priče dovedemo do krajae i krenemo dalje. Sve do tog momenta meni i mojoj pordici su krivi svi i svakog smatram odgovornim... Molim Tužilaštvo i sduove da aktiviraju potrage, vlade da obezb jede sredstva za njihov rad i kako bi pordice konačno našle smiraj i započele neki drugačiji život..Ovo sada nije život zapravo“, dodaje Emina.
Logori Kamencia i Prekaja u drvaru nisu kapacitetima bili veliki logori ali su po svireposti i nečovječnom postupanju prema zatočenicima u samom vrhu. U logoru Kamenica nezakonito je bilo zatvočeno oko 300 civila iz svih gradova USK, a više od pola je u istima mučeno i ubijeno.
„Ovdje je zatočena i ubijena porodica iz Sanskog mosta, sela Hrustvo svekrva i njena snaha i unuče. Još uvijek njihova tijela nismo pronašli i tragamo za njima.nećemo odustati jer i to je brlo bitan dokaz svireposti ovog logora“ kaže Enes Salihović, predsjednik Logoraša USK.
Nedopustivo je, dodaje, da su za zločine u ova dva logora do sada procesuirane i osuđene samo dvije osobe.
„Neizostavna je ovdje komandna odgovornost drugog krajiškog korpusa sa sjedištem u Drvaru i to hitno mora biti predmet procesuiranja odjela za ratne zločine suda BiH „, zaključuje Salihović.
