Arhivi u BiH danas čuvaju preko 200 fondova ratne dokumentacije koja je ključna u pravosudnim procesima koji se vode pred domaćim i međunarodnim sudovima. Samo u Arhivu Tuzlanskog kantona nalazi se 451 dužni metar ratne dokumentacije, a značajan dio nje BiH je ustupila i Haškom tribunalu. Iako je ova ratna građa prepuštena velikim dijelom samo arhivima, iako vlasti o njoj nikada nisu ni progovorile, ova ratna dokumentacija ima ključnu ulogu u sudskim procesima jer svjedoci sve češće izostaju sa suđenja. BiH je i ovo pitanje ispolitizirala, pa je tako već bilo primjera da se do ratne dokumentacije nije moglo doći.
U procesima suđenja za ratne zločine pred sudovima u BiH i pred Haškim tribunalom značajnu ulogu imaju arhivi, odnosno arhivski dokumenti koji su čuvaju u njima. Arhiv Tuzlanskog kantona čuva fotografije, privatne i snimke medijskih kuća, svjedočenja, zapisnike sa sastanaka komande i ratnog štaba u Tuzli. Građa ovog arhiva korištena je u dokaznim postupcima pred međunarodnim i domaćim sudovima, kaže Selma Isić, koja je svakodnevno u dodiru s ovom dokumentacijom. Njezina briga je ujedno da dokumenti koji budu proslijeđeni sudskim instancama, budu uredno i vraćeni Arhivu.
„U Arhivu TK je 31 arhivski fond i zbirka, odnosno imamo 451 metar dužni arhivske građe. Građa nije dostupna ni svim uposlenicima. Imaju određena lica koja rukovode i bave se tim. Pored dokumentarne građe pisane na papiru, imamo fotografije, audiovideo zapise koji su specifični i traže posebne uslove čuvanja. Oni su osjetljivi - jer nisu dugotrajni“, kaže Isić.
Omer Zulić, povjesničar u Arhivu TK, kaže nam da je ratna građa koju arhivi posjeduju najtraženija i njaskuplja roba upravo zato što tu leže činjenice važne u dokaznim postupcima.
„Ona je već i dosad bila predmetom određenih istražnih postupaka od strane određenih institucija na nivou BiH i šire. Pitanje kojom dinamikom idu ti procesi nije nešto što je do arhiva. U svakom slučaju, ovaj arhiv je otvoren za saradnju kada je u pitanju eventualno potražnja za tom dokumentacijom od strane zvaničnih organa, pravosudnih ili istražnih. Arhiv svoj dio posla profesionalno odrađuje na način da su ti detaljni popisi i evidencije koju imamo dostupni tim institucijama“, navodi Zulić.
U procesima ratnih zločina koji se vode pred domaćim i međunarodnim sudovima vrlo često se nisu pojavljivali svjedoci događaja. Upravo tada ključnu ulogu imali su arhivi.
„Arhiv posjeduje i dokumentaciju Komisije za savremenu građu koja je u periodu agresije na BiH prikupljala autorizovane izjave ljudi, bilo izbjeglica, bilo ljudi koji su doživjeli od neprijatnosti do težih oblika kršenja ljudskih prava, kao što su mučenja itd., s tim da su imena i prezimena tih ljudi zaštićena, ali se nalaze u arhivu.“
Politizacija i objektivna istina
Arhivi koji posjeduju značajnu ratnu građu danas su propušteni sami sebi jer o njima gotovo da nitko ne brine. BiH nema jedinstvenog arhiva, pa tako ni onog u kojem bi se čuvala ratna građa. Zbog toga još mnogi toga iz ratne povijesti BiH ostaje nepoznato i teško je očekivati da će u aktualnim političkim i etničkim podjelama u zemlji nekada zaraćene strane razmijeniti dokumente, naročito one koje kriju i činjenice o ratnim zločinima i njihovim počiniocima. Tako se, između ostalog, danas ne zna što je sa dokumentima i građom o rušenju Ferhad-pašine džamije u Banjoj Luci.
„Ne vidim da se o tome razmišlja na prostoru Srbije i Crne Gore u kojima bi odnos prema ratu bio drugačiji nego što mi unutar BiH to osjećamo, gdje se nastoje zatrti tragovi o ratnim zbivanjima i dešavanjima, i na neki način to pitanje je marginalizirano. Nijedan propis u tim sredinama ne reguliše ovo pitanje, ne obavezuje, ne ukazuje na poseban značaj arhivske građe ratne provinijencije. Jedino četiri kantona iz Federacije imaju klauzule o zaštiti arhivske građe ratne provinijencije“, kaže profesor Azem Kožar s Univerziteta u Tuzli.
Arhivisti BiH pokušali su nekoliko puta do sada izvršiti pritisak na vlasti u zemlji da u Sarajevu zaživi zajednički dokumentacijski centar u koji bi bio smješten cijeli ratni arhiv. Međutim, o tome nikada vlasti nisu ni progovorile. Hrvatskoj je to uspjelo nakon 14 godina, kaže Josipa Maras Kraljević iz Memorijalno - dokumentacijski centra Domovinskog rata.
„Još uvijek pronalazimo gradivo. Dobra stvar je što su neki dokumenti bili po raznim hrvatskim institucijama, a prema zakonu o našem centru, to bi trebalo sve doći u taj naš jedinstveni centar, gdje bi se to trebalo obraditi, čuvati, arhivirati na pravilan način - da bi se moglo na objektivan način procijeniti što se dogodilo i kako se to sve odvijalo na prostoru bivše Jugoslavije, odnosno same Hrvatske. Ako imate dokument, onda bi istina trebala biti objektivna“, rekla je ona.
Jedinstvena ratna arhivska građa danas je veliki oslonac sudovima i tužiteljstvima. U budućnosti ona bi mogla biti nezaobilazna u znanstveno-istraživačkim krugovima, ali i značajno usmjerenje budućim generacijama.
*********
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
U procesima suđenja za ratne zločine pred sudovima u BiH i pred Haškim tribunalom značajnu ulogu imaju arhivi, odnosno arhivski dokumenti koji su čuvaju u njima. Arhiv Tuzlanskog kantona čuva fotografije, privatne i snimke medijskih kuća, svjedočenja, zapisnike sa sastanaka komande i ratnog štaba u Tuzli. Građa ovog arhiva korištena je u dokaznim postupcima pred međunarodnim i domaćim sudovima, kaže Selma Isić, koja je svakodnevno u dodiru s ovom dokumentacijom. Njezina briga je ujedno da dokumenti koji budu proslijeđeni sudskim instancama, budu uredno i vraćeni Arhivu.
„U Arhivu TK je 31 arhivski fond i zbirka, odnosno imamo 451 metar dužni arhivske građe. Građa nije dostupna ni svim uposlenicima. Imaju određena lica koja rukovode i bave se tim. Pored dokumentarne građe pisane na papiru, imamo fotografije, audiovideo zapise koji su specifični i traže posebne uslove čuvanja. Oni su osjetljivi - jer nisu dugotrajni“, kaže Isić.
Omer Zulić, povjesničar u Arhivu TK, kaže nam da je ratna građa koju arhivi posjeduju najtraženija i njaskuplja roba upravo zato što tu leže činjenice važne u dokaznim postupcima.
„Ona je već i dosad bila predmetom određenih istražnih postupaka od strane određenih institucija na nivou BiH i šire. Pitanje kojom dinamikom idu ti procesi nije nešto što je do arhiva. U svakom slučaju, ovaj arhiv je otvoren za saradnju kada je u pitanju eventualno potražnja za tom dokumentacijom od strane zvaničnih organa, pravosudnih ili istražnih. Arhiv svoj dio posla profesionalno odrađuje na način da su ti detaljni popisi i evidencije koju imamo dostupni tim institucijama“, navodi Zulić.
U procesima ratnih zločina koji se vode pred domaćim i međunarodnim sudovima vrlo često se nisu pojavljivali svjedoci događaja. Upravo tada ključnu ulogu imali su arhivi.
„Arhiv posjeduje i dokumentaciju Komisije za savremenu građu koja je u periodu agresije na BiH prikupljala autorizovane izjave ljudi, bilo izbjeglica, bilo ljudi koji su doživjeli od neprijatnosti do težih oblika kršenja ljudskih prava, kao što su mučenja itd., s tim da su imena i prezimena tih ljudi zaštićena, ali se nalaze u arhivu.“
Politizacija i objektivna istina
Arhivi koji posjeduju značajnu ratnu građu danas su propušteni sami sebi jer o njima gotovo da nitko ne brine. BiH nema jedinstvenog arhiva, pa tako ni onog u kojem bi se čuvala ratna građa. Zbog toga još mnogi toga iz ratne povijesti BiH ostaje nepoznato i teško je očekivati da će u aktualnim političkim i etničkim podjelama u zemlji nekada zaraćene strane razmijeniti dokumente, naročito one koje kriju i činjenice o ratnim zločinima i njihovim počiniocima. Tako se, između ostalog, danas ne zna što je sa dokumentima i građom o rušenju Ferhad-pašine džamije u Banjoj Luci.
„Ne vidim da se o tome razmišlja na prostoru Srbije i Crne Gore u kojima bi odnos prema ratu bio drugačiji nego što mi unutar BiH to osjećamo, gdje se nastoje zatrti tragovi o ratnim zbivanjima i dešavanjima, i na neki način to pitanje je marginalizirano. Nijedan propis u tim sredinama ne reguliše ovo pitanje, ne obavezuje, ne ukazuje na poseban značaj arhivske građe ratne provinijencije. Jedino četiri kantona iz Federacije imaju klauzule o zaštiti arhivske građe ratne provinijencije“, kaže profesor Azem Kožar s Univerziteta u Tuzli.
Arhivisti BiH pokušali su nekoliko puta do sada izvršiti pritisak na vlasti u zemlji da u Sarajevu zaživi zajednički dokumentacijski centar u koji bi bio smješten cijeli ratni arhiv. Međutim, o tome nikada vlasti nisu ni progovorile. Hrvatskoj je to uspjelo nakon 14 godina, kaže Josipa Maras Kraljević iz Memorijalno - dokumentacijski centra Domovinskog rata.
„Još uvijek pronalazimo gradivo. Dobra stvar je što su neki dokumenti bili po raznim hrvatskim institucijama, a prema zakonu o našem centru, to bi trebalo sve doći u taj naš jedinstveni centar, gdje bi se to trebalo obraditi, čuvati, arhivirati na pravilan način - da bi se moglo na objektivan način procijeniti što se dogodilo i kako se to sve odvijalo na prostoru bivše Jugoslavije, odnosno same Hrvatske. Ako imate dokument, onda bi istina trebala biti objektivna“, rekla je ona.
Jedinstvena ratna arhivska građa danas je veliki oslonac sudovima i tužiteljstvima. U budućnosti ona bi mogla biti nezaobilazna u znanstveno-istraživačkim krugovima, ali i značajno usmjerenje budućim generacijama.
*********
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.