Piše: Charles Recknagel (Priredila Mirjana Rakela)
Po čemu će se pamititi odlazeći iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad? Vjerojatno po nepopustljivom i oholom osobnom stilu.
Kada Mahmud Ahmadinedžad 4. augusta napusti svoj ured, malo će biti onih koji će za njim žaliti. Po dobru neće ostati zapaćen ni u Iranu, ali ni izvan svoje zemlje.
Bio je lider koji iza sebe ostavlja neriješene probleme, a neke je uspio još više zaoštriti tokom osam godina svoje vladavine.
U zapadnom svijetu Ahmadinedžad će se pamtititi po govorima u kojima nije birao riječi kako bi vrijeđao neprijatelje Irana, osobito Izrael.
Shashank Joshi, analitičar Royal United Services Instituta u Londonu, naglašava da Ahmadinedžad smatra to jednim od svojih najvećih dostignuća u dva mandata:
"Samo nekoliko dana uoči napuštanja funkcije rekao je da će biti zapamćen prije svega po uspješnom negiranju Holokausta."
Joshi dodaje da Ahmadinedžad nije bio glasan samo na svjetskoj sceni, odabirući vlastitu verziju povijesti umjesto da pokuša pomiriti razlike, često je bio u sukobima i kod kuće:
"To je bio ton teroriziranja, ratobornosti, podijeljenosti, kojim se služio u inozemstvu, ali kod kuće. Bilo je dosta slučajeva u kojima se Ahmadinedžad pokazao kao sitničava i mrzovoljna osoba. To se vidjelo u sukobima sa parlamentom, ali i vrhovnim vjerskim liderom."
Malo razumijevanja za ekonomiju
Mnogi naglašavaju da se većina sukoba Ahmadinedžada s parlamentom odnosila na pitanja ekonomske politike.
Na vlast je došao 2005., i to na krilima populističkih obećanja da će i običan čovjek imati koristi od ogromnog naftnog bogatstva zemlje. No, njegova sklonost da redistribuira bogatstvo naišla je na brojne kritike, a ekonomija je posustajala, nisu se otvarala nova radna mjesta.
Hošein Askari, porijeklom Iranac, profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu George Washington, pojašnjava:
"On se koristio prihodima od nafte, dio jest dao siromašnima, ali bio je to tek mali dio bogatstva. Kada bi obilazio sela ljudi bi mu govorili "trebamo to, trebamo ovo", a on bi odgovarao – dobiti ćete sredstva. I, naravno, vlada je djelovala u ad hoc stilu, financirane su ponekad dobre, ponekad loše stvari, no njemu je bila najvažnija politička podrška."
Askari kaže da je Ahmadinedžad pokazao malo razumijevanja za ekonomiju, pa se čak rješavao svojih stručnih savjetnika.
"Gospodin Ahmadinedžad je otpustio jednog od najistaknutijih bankara u vrijeme inflacije. Predsjednik je želio upumpati što više novca u gospodarstvo, a onda smanjiti kamatne stope. No, to su dvije sasvim suprotne stvari. Ako upumpavate sve više i više novca u gospodarstvo, rasti će i inflacija, a onda moraju rasti i nominalne kamatne stope."
Tokom vremena, Ahmadinedžad je u svojoj želji da gradi vlastiti kult ličnosti otvorio front prema vjerskim lidrerima, koji su shvatili da bi on mogao postati opasan suparnik. Odnosi između Ahmadinedžada i njemu odanih ljudi, i kruga oko vrhovnog vjerskog vođe ajatolaha Ali Khameneija, stalno su se pogoršavali, čak i kada je Khamenei podržao Ahmedinadžada u reizboru 2009.
Sporna pobjeda tada je izvela stotine tisuća građana na ulice i prosvjede zbog lažiranja izbornih rezultata. Reformistički Zeleni pokret isticao je da su izbori bili namješteni, a vlast je odgovorila nasiljem, mučenjima uhapšenih, dok je najistaknutije političke oponente stavila u kućni pritvor.
Nasilje nije samo dodatno narušilo ugled Islamske Republike u svijetu. Uostalom, zbog kontroverznog nuklearnog programa odnosi međunarodne zajednice i Teherana su već duže vrijeme u krizi. Nakon izbora novog predsjednika, Hasana Rohanija u junu može se očekivati jasno distanciranje i ocrnjavanje Ahmedinadžada.
Tokom kampanje, Rohani, podržan od reformista, više puta je optužio Ahmadinedžada za ekstremizam. Novi predsjednik pokušati će smanjiti tenzije između Irana i međunarodne zajednice.
Uostalom, i svojedobni bliski suradnici su Ahmadinadžada optuživali za "ekstremizam" i vjerojatno će mu sada pridodati i to da je bio ohol čovjek, pun predrasuda, pogotovo kada se kao bivši predsjednik vrati u privatnost.
Po čemu će se pamititi odlazeći iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad? Vjerojatno po nepopustljivom i oholom osobnom stilu.
Kada Mahmud Ahmadinedžad 4. augusta napusti svoj ured, malo će biti onih koji će za njim žaliti. Po dobru neće ostati zapaćen ni u Iranu, ali ni izvan svoje zemlje.
Bio je lider koji iza sebe ostavlja neriješene probleme, a neke je uspio još više zaoštriti tokom osam godina svoje vladavine.
U zapadnom svijetu Ahmadinedžad će se pamtititi po govorima u kojima nije birao riječi kako bi vrijeđao neprijatelje Irana, osobito Izrael.
Shashank Joshi, analitičar Royal United Services Instituta u Londonu, naglašava da Ahmadinedžad smatra to jednim od svojih najvećih dostignuća u dva mandata:
"Samo nekoliko dana uoči napuštanja funkcije rekao je da će biti zapamćen prije svega po uspješnom negiranju Holokausta."
Joshi dodaje da Ahmadinedžad nije bio glasan samo na svjetskoj sceni, odabirući vlastitu verziju povijesti umjesto da pokuša pomiriti razlike, često je bio u sukobima i kod kuće:
"To je bio ton teroriziranja, ratobornosti, podijeljenosti, kojim se služio u inozemstvu, ali kod kuće. Bilo je dosta slučajeva u kojima se Ahmadinedžad pokazao kao sitničava i mrzovoljna osoba. To se vidjelo u sukobima sa parlamentom, ali i vrhovnim vjerskim liderom."
Malo razumijevanja za ekonomiju
Mnogi naglašavaju da se većina sukoba Ahmadinedžada s parlamentom odnosila na pitanja ekonomske politike.
Na vlast je došao 2005., i to na krilima populističkih obećanja da će i običan čovjek imati koristi od ogromnog naftnog bogatstva zemlje. No, njegova sklonost da redistribuira bogatstvo naišla je na brojne kritike, a ekonomija je posustajala, nisu se otvarala nova radna mjesta.
Hošein Askari, porijeklom Iranac, profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu George Washington, pojašnjava:
"On se koristio prihodima od nafte, dio jest dao siromašnima, ali bio je to tek mali dio bogatstva. Kada bi obilazio sela ljudi bi mu govorili "trebamo to, trebamo ovo", a on bi odgovarao – dobiti ćete sredstva. I, naravno, vlada je djelovala u ad hoc stilu, financirane su ponekad dobre, ponekad loše stvari, no njemu je bila najvažnija politička podrška."
Askari kaže da je Ahmadinedžad pokazao malo razumijevanja za ekonomiju, pa se čak rješavao svojih stručnih savjetnika.
"Gospodin Ahmadinedžad je otpustio jednog od najistaknutijih bankara u vrijeme inflacije. Predsjednik je želio upumpati što više novca u gospodarstvo, a onda smanjiti kamatne stope. No, to su dvije sasvim suprotne stvari. Ako upumpavate sve više i više novca u gospodarstvo, rasti će i inflacija, a onda moraju rasti i nominalne kamatne stope."
Tokom vremena, Ahmadinedžad je u svojoj želji da gradi vlastiti kult ličnosti otvorio front prema vjerskim lidrerima, koji su shvatili da bi on mogao postati opasan suparnik. Odnosi između Ahmadinedžada i njemu odanih ljudi, i kruga oko vrhovnog vjerskog vođe ajatolaha Ali Khameneija, stalno su se pogoršavali, čak i kada je Khamenei podržao Ahmedinadžada u reizboru 2009.
Sporna pobjeda tada je izvela stotine tisuća građana na ulice i prosvjede zbog lažiranja izbornih rezultata. Reformistički Zeleni pokret isticao je da su izbori bili namješteni, a vlast je odgovorila nasiljem, mučenjima uhapšenih, dok je najistaknutije političke oponente stavila u kućni pritvor.
Nasilje nije samo dodatno narušilo ugled Islamske Republike u svijetu. Uostalom, zbog kontroverznog nuklearnog programa odnosi međunarodne zajednice i Teherana su već duže vrijeme u krizi. Nakon izbora novog predsjednika, Hasana Rohanija u junu može se očekivati jasno distanciranje i ocrnjavanje Ahmedinadžada.
Tokom kampanje, Rohani, podržan od reformista, više puta je optužio Ahmadinedžada za ekstremizam. Novi predsjednik pokušati će smanjiti tenzije između Irana i međunarodne zajednice.
Uostalom, i svojedobni bliski suradnici su Ahmadinadžada optuživali za "ekstremizam" i vjerojatno će mu sada pridodati i to da je bio ohol čovjek, pun predrasuda, pogotovo kada se kao bivši predsjednik vrati u privatnost.
