Hrvatska će u projekt Južnog toka biti uključena samo kroz gradnju stotinak kilometara priključka od Bačke Palanke do čvorišta Slobodnica, kraj Slavonskog Broda. No, pregovori još nisu završeni i čeka se na usuglašavanje Europske komisije i Rusije - potvrđuju u hrvatskom Ministarstvu gospodarstva.
„Kontinuirano se pregovara s Europskom komisijom, ali ključni su ugovori između Plinacroa i Gazproma“, ističe pomoćnica hrvatskog ministra gospodarstva, Jelena Zrinski Berger.
Potvrđuje da Plinacro, hrvatski nacionalni operator plinskog transportnog sustava, i ruski Gazprom pregovaraju o osnivanju zajedničke tvrtke Južni tok Hrvatska d. o. o., koja bi gradila krak prema Hrvatskoj:
„U međuvremenu je Plinacro pripremio prijedlog ugovora o zajedničkom ulaganju sa Gazpromom, kao zajedničku tvrtku sa jednakim udjelima. Predviđeni iznos investicije je 60 miliona eura. Radi se o ograničenim količinama od 2,7 milijardi kubičnog metra plina. Plin je namijenjen samo za hrvatsko tržište i možda neznatan transport za susjedne zemlje, prije svega za BiH", kaže Berger.
Koridor je već utvrđen. Dužina plinovoda je oko 100 kilometara. U Hrvatsku bi ušao u Sotinu, nedaleko Vukovara, i i završio u Slobodnici, kraj Slavonskog Broda. Troškovi gradnje dijelili bi se na pola. Potvrđuje to i direktor strateškog razvoja Plinacro-a, Vladimir Đurović. Plinacro već priprema projekte za gradnju, ali sve ovisi o usaglašavanju stavova Europske komisije i ruske Vlade:
„Radi se o problemu pristupa treće strane gdje Gazprom inzistira da dugoročno ima zakup od 100 posto kapaciteta na tom plinovod odvojku. To nije u skladu sa europskom regulativom i sada je u tom dijelu nastao jedan zastoj. S tim problemom se ne susreće samo Hrvatska, nego sve zemlje udomiteljici Južnog toka, koje su članice EU. Slijedom toga su poduzete aktivnosti. Ruska Federacija pregovara oko toga. Čak je i prijedlog sporazuma dostavljen Europskoj komisiji. Međutim, u ovom času još nema sveobuhvatnog rješenja oko tog problema", pojašnjava Đurović.
Financiranje kraka za Hrvatsku još je otvoreno. Direktor Službe strateškog razvoja Plinacroa kaže da su ključne tvrtke, Gazprom i Plinacro, uložile početna sredstva u osnivanje zajedničke firme. Onda su moguće opcije da svaka tvrtka pojedinačno riješi svoj dio financiranja, ili da se ide prema financijskim institucijama:
„Ta opcija nije do kraja zatvorena. Radi se o tome da bi samo morali dati udjel pri formiranju firme u prvoj fazi, a onda bi se išlo prema financijskim institucijama.”
Kapacitet odvojka prema Hrvatskoj bio bi oko 2,7 milijardi kubnih metara plina, što je nešto manje od ukupne godišnje potrošnje u Hrvatskoj. Energetski stručnjak i poduzetnik, Davor Štern, bivši direktor INA-a i bivši HDZ-ov ministar, smatra da je Hrvatska, magistralni pravac Južni tok, odbila na svoju štetu. Imala je, kaže Štern, šansu da postane sjecište regionalnih plinovoda, a sad joj je ostala samo „opcija odvojak“:
„Mislim da je velika šteta da Hrvatska nije magistralna zemlja za prolazak Južnog toka jer logika nalaže da iz Srbije, trasom JANAF-a, odnosno naftovoda, ne ide u EU do Slovenije, po već postojećoj trasi. Međutim, svjesni smo toga da je Hrvatska propustila šansu kada je, rekao bih, neadekvatno odgovorila na rusku ponudu", kaže Štern.
Sudjelovanje u projektu, Hrvatska je odbila u vrijeme Sanaderove Vlade, 2006. godine. Bilo je to vrijeme ulaska Hrvatske u NATO i pregovora s Europskom unijom. Poslovi s Rusijom nisu bili baš popularni. Zadnji pokušaj oživljavanja tranzitnog pravca Južnog toka kroz Hrvatsku, prije dvije godine, propao je uz obrazloženja kako bi popuštanje Rusima u pregovorima oko Južnog toka moglo zakočiti hrvatski ulazak u Uniju, koja budno prati hrvatske poteze vezane uz Južni tok i traži punu suradnju.
Naftni konzultant, Jasminko Umičević, svojevremeno i zamjenik generalnog direktora INA, misli da to nije bio pravi razlog jer, kaže, paralelno je građen i Sjeverni tok, te je ruska nafta, bez ikakvih problema, ušla u Njemačku:
„Mislim da je glavni razlog bio u tome što je postojao paralelni projekt LNG terminala na Krku, koji se trebao graditi na terenu Sanaderovog prijatelja Roberta Ježića. Mislim da je to glavni razlog što je Sanader odbijao ruske ponude, a na mini energetskom summitu u Zagrebu, 2007., bivši hrvatski premijer si je dozvolio i da ignorira Putina", kaže Umičević.
Bivša premijerka Jadranka Kosor, vratila je Hrvatsku, 2010. godine, bar djelomično u igru i s ruskim predsjednikom Putinom potpisala u Moskvi sporazum, ali samo o gradnji dobavnog pravca prema Hrvatskoj.
„Bolje išta, nego ništa“, kaže Umčević. Alternativa je i Transjadranski plinovod TAP, od Azerbejdžana, preko Turske, Grčke i Albanije u Italiju. Jedan krak iz Albanije bi išao preko Crne Gore do Hrvatske. Ali opet bi to bio samo odvojak, a ne magistralni plinovod:
„To je moguće, ali dok god se ne završi ovaj dio od Turske pa do Grčke i Albanije, Hrvatska o tome može samo pričati. Često možete čuti od naših političara kako govore - dobili smo Jadransko-jonski pravac. Dobit ćemo ga kad to bude gotovo, a to je za šest-sedam godina. Dotle, što može biti, nikad se ne zna.“
Iako se zna da su „iza kulisa naftnog biznisa uvijek i geopolitičke igre“, kako kaže doktor Jurčić, energetski stručnjak Štern ne vjeruje da će Rusija, uz Južni tok, bitnije ojačati i svoje političke pozicije na Balkanu:
„Čim imate nekoliko izjava i možete birati pravce, onda se politički uticaj gubi. Isto kao što se gubi i mogućnost monopoliziranja u smislu cijena. Tu ne treba imati bojazan od ruske dominacije jer to nije slučaj Ukrajine, koja nema alternativu. Bila bi to zemlja kroz koju bi neovisno prolazila dva – tri plinska sustava iz različitih regija i različitih politika”, konstatira Štern.
Hrvatski energetski stručnjaci procjenjuju da će i cijena ruskog plina pojeftiniti u konkurenciji s plinovodom iz Azerbejdžana. Europa u budućnosti može računati i na goleme zalihe plina iz Libije, a tu je, zahvaljujući novim metodama i tehnologijama, i novi, ukapljeni plin iz Amerike, koji se u tekućem stanju, brodovima, lako prevozi do bilo kojeg o odredišta:
„Ima puno otvorenih mogućnosti, a u takvim projekcijama, ima šanse i da Južni tok postane upitan. Sve je pitanje tajminga, no, u ovom trenutku, u priči s Južnim tokom, Hrvatska je propustila šansu.“
„Kontinuirano se pregovara s Europskom komisijom, ali ključni su ugovori između Plinacroa i Gazproma“, ističe pomoćnica hrvatskog ministra gospodarstva, Jelena Zrinski Berger.
Potvrđuje da Plinacro, hrvatski nacionalni operator plinskog transportnog sustava, i ruski Gazprom pregovaraju o osnivanju zajedničke tvrtke Južni tok Hrvatska d. o. o., koja bi gradila krak prema Hrvatskoj:
„U međuvremenu je Plinacro pripremio prijedlog ugovora o zajedničkom ulaganju sa Gazpromom, kao zajedničku tvrtku sa jednakim udjelima. Predviđeni iznos investicije je 60 miliona eura. Radi se o ograničenim količinama od 2,7 milijardi kubičnog metra plina. Plin je namijenjen samo za hrvatsko tržište i možda neznatan transport za susjedne zemlje, prije svega za BiH", kaže Berger.
Koridor je već utvrđen. Dužina plinovoda je oko 100 kilometara. U Hrvatsku bi ušao u Sotinu, nedaleko Vukovara, i i završio u Slobodnici, kraj Slavonskog Broda. Troškovi gradnje dijelili bi se na pola. Potvrđuje to i direktor strateškog razvoja Plinacro-a, Vladimir Đurović. Plinacro već priprema projekte za gradnju, ali sve ovisi o usaglašavanju stavova Europske komisije i ruske Vlade:
„Radi se o problemu pristupa treće strane gdje Gazprom inzistira da dugoročno ima zakup od 100 posto kapaciteta na tom plinovod odvojku. To nije u skladu sa europskom regulativom i sada je u tom dijelu nastao jedan zastoj. S tim problemom se ne susreće samo Hrvatska, nego sve zemlje udomiteljici Južnog toka, koje su članice EU. Slijedom toga su poduzete aktivnosti. Ruska Federacija pregovara oko toga. Čak je i prijedlog sporazuma dostavljen Europskoj komisiji. Međutim, u ovom času još nema sveobuhvatnog rješenja oko tog problema", pojašnjava Đurović.
Financiranje kraka za Hrvatsku još je otvoreno. Direktor Službe strateškog razvoja Plinacroa kaže da su ključne tvrtke, Gazprom i Plinacro, uložile početna sredstva u osnivanje zajedničke firme. Onda su moguće opcije da svaka tvrtka pojedinačno riješi svoj dio financiranja, ili da se ide prema financijskim institucijama:
„Ta opcija nije do kraja zatvorena. Radi se o tome da bi samo morali dati udjel pri formiranju firme u prvoj fazi, a onda bi se išlo prema financijskim institucijama.”
Kapacitet odvojka prema Hrvatskoj bio bi oko 2,7 milijardi kubnih metara plina, što je nešto manje od ukupne godišnje potrošnje u Hrvatskoj. Energetski stručnjak i poduzetnik, Davor Štern, bivši direktor INA-a i bivši HDZ-ov ministar, smatra da je Hrvatska, magistralni pravac Južni tok, odbila na svoju štetu. Imala je, kaže Štern, šansu da postane sjecište regionalnih plinovoda, a sad joj je ostala samo „opcija odvojak“:
„Mislim da je velika šteta da Hrvatska nije magistralna zemlja za prolazak Južnog toka jer logika nalaže da iz Srbije, trasom JANAF-a, odnosno naftovoda, ne ide u EU do Slovenije, po već postojećoj trasi. Međutim, svjesni smo toga da je Hrvatska propustila šansu kada je, rekao bih, neadekvatno odgovorila na rusku ponudu", kaže Štern.
Sudjelovanje u projektu, Hrvatska je odbila u vrijeme Sanaderove Vlade, 2006. godine. Bilo je to vrijeme ulaska Hrvatske u NATO i pregovora s Europskom unijom. Poslovi s Rusijom nisu bili baš popularni. Zadnji pokušaj oživljavanja tranzitnog pravca Južnog toka kroz Hrvatsku, prije dvije godine, propao je uz obrazloženja kako bi popuštanje Rusima u pregovorima oko Južnog toka moglo zakočiti hrvatski ulazak u Uniju, koja budno prati hrvatske poteze vezane uz Južni tok i traži punu suradnju.
Naftni konzultant, Jasminko Umičević, svojevremeno i zamjenik generalnog direktora INA, misli da to nije bio pravi razlog jer, kaže, paralelno je građen i Sjeverni tok, te je ruska nafta, bez ikakvih problema, ušla u Njemačku:
„Mislim da je glavni razlog bio u tome što je postojao paralelni projekt LNG terminala na Krku, koji se trebao graditi na terenu Sanaderovog prijatelja Roberta Ježića. Mislim da je to glavni razlog što je Sanader odbijao ruske ponude, a na mini energetskom summitu u Zagrebu, 2007., bivši hrvatski premijer si je dozvolio i da ignorira Putina", kaže Umičević.
Bivša premijerka Jadranka Kosor, vratila je Hrvatsku, 2010. godine, bar djelomično u igru i s ruskim predsjednikom Putinom potpisala u Moskvi sporazum, ali samo o gradnji dobavnog pravca prema Hrvatskoj.
„Bolje išta, nego ništa“, kaže Umčević. Alternativa je i Transjadranski plinovod TAP, od Azerbejdžana, preko Turske, Grčke i Albanije u Italiju. Jedan krak iz Albanije bi išao preko Crne Gore do Hrvatske. Ali opet bi to bio samo odvojak, a ne magistralni plinovod:
„To je moguće, ali dok god se ne završi ovaj dio od Turske pa do Grčke i Albanije, Hrvatska o tome može samo pričati. Često možete čuti od naših političara kako govore - dobili smo Jadransko-jonski pravac. Dobit ćemo ga kad to bude gotovo, a to je za šest-sedam godina. Dotle, što može biti, nikad se ne zna.“
Iako se zna da su „iza kulisa naftnog biznisa uvijek i geopolitičke igre“, kako kaže doktor Jurčić, energetski stručnjak Štern ne vjeruje da će Rusija, uz Južni tok, bitnije ojačati i svoje političke pozicije na Balkanu:
„Čim imate nekoliko izjava i možete birati pravce, onda se politički uticaj gubi. Isto kao što se gubi i mogućnost monopoliziranja u smislu cijena. Tu ne treba imati bojazan od ruske dominacije jer to nije slučaj Ukrajine, koja nema alternativu. Bila bi to zemlja kroz koju bi neovisno prolazila dva – tri plinska sustava iz različitih regija i različitih politika”, konstatira Štern.
Hrvatski energetski stručnjaci procjenjuju da će i cijena ruskog plina pojeftiniti u konkurenciji s plinovodom iz Azerbejdžana. Europa u budućnosti može računati i na goleme zalihe plina iz Libije, a tu je, zahvaljujući novim metodama i tehnologijama, i novi, ukapljeni plin iz Amerike, koji se u tekućem stanju, brodovima, lako prevozi do bilo kojeg o odredišta:
„Ima puno otvorenih mogućnosti, a u takvim projekcijama, ima šanse i da Južni tok postane upitan. Sve je pitanje tajminga, no, u ovom trenutku, u priči s Južnim tokom, Hrvatska je propustila šansu.“
