Dejan Jović, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, za ‘Zašto?‘ objašnjava zbog čega hrvatski politički vrh sve češća BiH predstavlja kao uporište islamističkih radikala i militanta.
- Nacionalizam
Terorizam je ozbiljna globalna prijetna, pa treba biti oprezan. No, informacije o tome kolika je stvarna opasnost nisu javno dostupne, tako da nam ostaje samo da vjerujemo ili ne vjerujemo političarima.
Međutim, sigurno je da je glavni sigurnosni izazov na Zapadnom Balkanu – nacionalizam, pa bi stoga bilo mudro da se koncentriramo na opasnosti koje proizlaze od nacionalizma, a to se ne čini, nego upravo suprotno - nacionalizam se ili ignorira ili čak i potiče.
Dakle, naš fokus u sigurnosnom smislu trebala bi biti stalna kritika nacionalizma, posebno agresivnog i nasilnog.
- Most
Prvo, BiH ja za Hrvatsku iznimno važna zemlja, ne samo zbog duge granice, nego i zato što ona dijeli Hrvatsku na dva dijela – oko Neuma.
Odatle proizlazi pitanje Pelješkog mosta, a to je jedno od spornih pitanja u odnosima dviju zemalja.
Treba razumeti hrvatsku poziciju, da netko ko je građanin Dubrovnika doista želi bez prelaženja državne granice, jednostavno i brzo doći u centralni dio Hrvatske, na primjer u Split.
To jest objektivno gledano ozbiljan problem kojim se hrvatski političari moraju obaviti ako ga žele riješiti.
- Brisel
Sa druge strane, Hrvatska pokušava iskoristiti činjenicu da je ona zemlja članica Evropske unije i NATO-a, a da Bosna i Hercegovina to nije, pa prema tome želi postići neke prednosti u situaciji kad ima nešto veću političku moć, ili barem smatra da je ima.
Ona želi iskoristiti bolju poziciju koju trenutno ima, kako bi postigla neke vlastite političke ciljeve i interese.
Hrvatska sada pokušava članstvo u EU i NATO-u koristiti da bi ‘preko Brisela utjecala na Balkan’, dok je ranije htjela preko navodnog poboljšanja odnosa sa zemljama Zapadnog Balkana što prije doći ‘do Brisela’.
- ‘Soliranje’
Otkako je postala članica Evropske unije, najveći dio njene vanjske politike obilježen je pokušajem da se Evropsku uniju instrumentalizira kako bi se postigli specifični ciljevi Hrvatske u odnosu prema, prije svega, Srbiji a također i Bosni i Hercegovini.
Vidjeli ste da je ona nekoliko puta pokušala usporiti put Srbije, odnosno blokirala početak razgovora o pojedinim poglavljima, doduše neuspješno, jer Hrvatska u stvari nema dovoljno moći da to u čini sama, a trenutno nema nijednog saveznika za takvo ‘soliranje’.
Ove izjave u odnosu na Bosnu i Hercegovinu pokazuju da ona to pokušava i u tom slučaju.
- Pažnja
Da bi se povećala moć Hrvatske i pokazala njena važnost kao nekog ‘lidera’ ili ‘izvoznika sigurnosti’ u druge zemlje regije, Hrvatska pokušava sekuritizirati pitanje Balkana, a posebno sekuritizirati pitanje Bosne i Hercegovine.
To znači da pokušava politička pitanja prikazati kao sigurnosna, a sebe kao zemlju koja može – u korist Evropske unije ili NATO-a – pomoći rješavanju tih sigurnosnih problema.
Ona pokušava na neki način skrenuti pažnju, prije svega, NATO-a, a također i Evropske unije na probleme u regiji, pri čemu ponekad politička pitanja prikazuje isključivo ili primarno kao sigurnosna.
- Prijetnje
U Hrvatskoj politici se i inače primjećuje trend sekuritizacije, odnosno povećane važnosti pitanja kao što su ‘domovinska sigurnost’ i sigurnost općenito.
Planira se razvoj vojne industrije, a obrambena i sigurnosna komponenta je izraženije otkako je Kolinda Grabar-Kitarović postala predsjednica Republike.
To se mora opravdati i pred domaćom i pred inozemnom javnošću. Ako u neposrednoj blizini svoje zemlje imate neke ozbiljne prijetnje i sigurnosne prijetnje, ili ako ste uvjerili javnost da je to slučaj, onda možete lakše opravdati takvu politiku.
- Rizik
Rekao bih, također, da je Hrvatska vanjska politika u zadnjih nekoliko godina, a svakako od ulaska zemlje u EU, izdvajala Bosnu i Hercegovinu iz cjeline Zapadnog Balkana.
Odjednom je počela tvrditi da je Bosna i Hercegovina ‘poseban slučaj’ koji zaslužuje posebnu politku Evropske unije, pa se počelo zagovarati samo njen brz ulazak u Europsku uniju i NATO, ali ne u nekom ‘paketu’ ili u okviru šireg proširenja, nego individualno.
Na prvi pogled to doista može izgledati kao neka vrsta podrške BiH ali nosi sa sobom određene sigurnosne i političke rizike.
- Paket
Prvo, takvo izdvajanje BiH u odnosu na druge zemlje, stvorilo bi dodatne probleme u samoj BiH u kojoj ne postoji saglasnost o tome da bi, primjerice BiH trebala ući prije Srbije u EU.
Držim da je ulazak u EU za Bosnu i Hercegovinu osjetljivo pitanje, koje je najbolje rješavati ‘u paketu’ sa ostalim kandidatima, a ne kao poseban slučaj.
Također, ideja o ‘posebnom slučaju’ kojeg ‘gura’ Hrvatska nije dobrodošla ni kod bošnjačkih političara u Bosni i Hercegovini, koji i tako smatraju da se Hrvatska ponaša patronizirajuće u odnosu na BiH.
- NDH
To je opasno iz zbog povijesnog nasljeđa koje postoji u hrvatsko-bosansko-hercegovačkim odnosima.
Prije svega mislim na nasljeđe iz devedesetih godina i ulogu Hrvatske u samom ratu u BiH. Povezano je, naravno, s očekivanjem konačne presude Haškog suda u odnosu na vodstvo Herceg-Bosne, odnosno na vodeće ličnosti Hrvata u tim godinama.
Intenzivne i po mnogočemu patronizirajuće izjave iz Hrvatske treba, također, staviti u kontekst unutarnje politike u Hrvatskoj, u kojoj se, događaju trendovi političke revizije povijesti, a u javnom prostoru čak i neke vrste permisivnosti, ako ne i nostalgije prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
U razdoblju NDH, dakle u Drugom svetskom ratu, Hrvatska je bila okupator u BiH, a ustaše nisu priznavale ni posebnost Bosne i Hercegovine, a ni bošnjački i srpski narod u njoj.
- Strahovi
Bosna i Hercegovina je svoju ravnopravnost u odnosu na Hrvatsku dobila u socijalističkoj Jugoslaviji – a to se odnosi i na status Bošnjaka (tada Muslimana) u odnosu na Hrvate. Ali, sada se to razdoblje – Jugoslavije i socijalizma – dovodi u pitanje, što s pravom izaziva oprez u Bosni i Hercegovini.
Što se više Hrvatska odmiče od socijalističke jugoslovenske tradicije i što više relativizira ili čak i rehabilitira NDH, to su opravdaniji strahovi u samoj Bosni i Hercegovini.
Jer, unutarnja i vanjska politika svake zemlje su nerazdvojivo povezane.
