Za The New York Times napisali Edward Joseph i Srećko Latal (Priredila Biljana Jovićević)
Bosna i Hercegovina se davi. Jaki pljuskovi su uzrokovali da se voda sa svih strana izlila iz svojih korita i zajedno sa okolnim muljem preplavila je cijela naselja te odnijela i više od 30 života, prema službenim podacima. Gotovo milion ljudi je raseljeno, mnogo njih i dalje je u opasnosti. Ekonomske brojke tragedije sigurno će se mjeriti u milijarama dolara u ovoj maloj zemlji s tragičnom istorijom. Kako je jedan Bosanac primijetio:"Mi smo se već ionako preživljavali, sada tonemo."
Međutim, Bosna se utapa iz još jednog drugog razloga, a taj nije Božjie djelo. Prošlo je već osam godina otkako je počela mukotrpna borba, da se uspostavi učinkovit sistem, jer je onaj koji datira iz 1995. a čiji je cilj bio funkcionisanje zajedničkih institucija, počeo neprekidno popuštati pod novim nasrtajima nacionalizma, korupcije i međunarodnog zanemarivanja te voditi u stagnaciju koja polako preplavljuje politički, ekonomski pa čak i duhovni život Bosne. Čak i prije nego što su počele bujice, samo su rijetki Bosanci, bez obzira jesu li Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, vidijeli nadu u budućnost svoje zemlje. Mnogi mladi se jednostavno nadaju da će otići van.
Zapravo, nevjerovatno loš odgovor čelnika i institucija Bosne i Hercegovine na trenutnu krizu samo kristalno jasno pokazuje disfunkcionalnost zemlje. Slojevi nepotrebne birokratije i nespretni mehanizmi odlučivanja, koji bi formalno trebalo da budu osjetljivi i namijenjeni poštovanju različitosti, zapravo su iskorišteni od strane političara koji služe samo samima sebi, da bi podsticali etničke strahove, koristili ih za punjenje stranačkih blagajni i za sve to vrijeme izbjegali bilo kakvu odgovornost.
Kada su poplave uzele maha, Bosanci su na društvenim mrežama iskoristili priliku da se istresu na nesposobnost vladinih institucija – na primjer odluku javnih televizijskih servisa da nastave emitovnje turskih sapunica umjesto važnih servisnih informacija za građane. Bijesne žrtve poplava kažu da su birokrate i zvaničnici na svim nivoima vlasti ignorisali njihove vapaje za pomoć.
Susjedne Hrvatska, Slovenija, Makedonija i Crna Gora su daleko brže prikupili i ponudili pomoć poplavljenim područijima obje države, i Bosne i Srbije, i to bez razmatranja u uzimanja u obzir etničke pripadnosti primatelja. Isto tako, kataklizmične poplave prisilile su mnoge Bosance da izađu iz njihove etničke izolacije da bi pomogli jedni drugima, obnavljajući tako dugo godina zanemareni osjećaj solidarnosti preko etničkih linija.
Neko bi se ponadao da su političari dvije etnički podijeljene regionalne jedince u zemlji mogli ostaviti po strani svoje polarizujuće taktike u ovim okolnostima. Ali avaj, poplava je postala još jedan način da se uberu politički poeni za izbore idućeg oktobra.
Lider razdora, čelnik bosanskih Srba, Milorad Dodik, tako koristi hitan sastanak s premijerom Srbije, Aleksandrom Vučićem, da ponovi svoj prezir prema svakoj politici koja dolazi iz Sarajeva, glavnog grada Bosne, koja po njegovoj procjeni služi samo bošnjačkim interesima. Među bošnjačkim političarima, federalni premijer Nermin Nikšić, i nedavno smijenjeni državni ministar sigurnosti, Fahrudin Radončić, usresredili su se na razmjenu političkih optužbi jedan protiv drugog, umjesto na obezbjeđivanje podmoći u katastrofi.
Ukratko, Bosna treba hitnu međunarodnu pomoć, ne samo da bi se sanirale posljedice poplava, već i da se okonča politička paraliza zemlje. Pod rukom međunarodnog nadzora Bosna i Hercegovina funkcionisala je deceniju nakon završetka rata 1995., ali je taj nadzor prepustila 2006., novoj politici u „lokalnom vlasništvu".Kada je novi međunarodni visoki predstavnik predao svoje ovlasti da bi se odblokirali lokalni politički zastoji, zapravo je svađalački raspoloženim stranama dao zeleno svjetlo da potpuno paralizuju upravljanje zemljom, dok bosansko civilno društvo i strane sile na to pasivno gledaju sa strane.
U međuvremenu, izgledi za članstvo u Evropskoj uniji, koji je bilo podsticaj za reforme u susjednoj Hrvatskoj i Srbiji, imale se malo uticaja u Bosni, čiji su polarizirovani lideri ostali zadovoljni koristeći se vlašću putem korupcije, hronizma i plediranja na etničku lojalnost. Ogorčeni javni protesti početkom ove godine na trenutak su skrenuli pažnju političkog establišmenta. No, protesti su se završili, a sa njima je otišla i nada za održiv i jedinstven pokret za promjene, ili za međunarodnu inicijativu koja će pogurati početak reformi.
Poplave će dati novu priliku svima da se ozbiljno pozabave pravljenjem funcionalne Bosne. Čak i demonstranti, koji su prigrlili nerealne predstave o "građanskoj demokratiji" trebaju prilagotiti svoj pristup priznanavanjem činjenice da ne postoji zamjena za valjano funkcioniranje institucija osim da se na izborima izaberu drugi. Njihova sljedeća kampanja trebala bi se fokusirati na izbornu pobjedu u oktobru, kada će imati priliku da zbace s vlasti vođe čiji im se rad gadi, u korist političara koji će zadovoljiti njihova očekivanja. Možda bi takav pristup mogao prisiliti cinične i samozadovoljne bosanske lidera da promijene svoj pristup politici.
Trajna promjena može doći samo iznutra, ali se to ne može dogoditi bez jakih katalizatora iz SAD i Europske unije. Obnavljanje potpunog nadzora spolja nije pitanje opcije.Umjesto toga, strane sile trebaju smisliti nove načine kako bi pridruživanje Evropskoj uniji predstavljalo praktičnu mogućnost, sve dok bosanske institucije funkcionišu na dobrobit svojih građana. Dobre ideje za reformu bosanskog Ustava, suzbijanje korupcije i promjenu izbornih pravila moraju stizati snažno, kako izvana tako i od strane bosanskog civilnog društva. Ono što nedostajaje je podsticaj za usvajanje tih reformi.
Puni izazov nakon poplava neće biti samo obeznjeđivanje pomoći za žrtve poplava, već i generisanje volje u Vašingtonu i Briselu da bi Bosna krenula naprijed i politički. Neuspjeh da se u ovoj situaciji reaguje hrabro mogao bi isto tako proizvesti obnavljanje međuetničkog nasilja i to u ne tako dalekoj budućnosti.
Bosna i Hercegovina se davi. Jaki pljuskovi su uzrokovali da se voda sa svih strana izlila iz svojih korita i zajedno sa okolnim muljem preplavila je cijela naselja te odnijela i više od 30 života, prema službenim podacima. Gotovo milion ljudi je raseljeno, mnogo njih i dalje je u opasnosti. Ekonomske brojke tragedije sigurno će se mjeriti u milijarama dolara u ovoj maloj zemlji s tragičnom istorijom. Kako je jedan Bosanac primijetio:"Mi smo se već ionako preživljavali, sada tonemo."
Međutim, Bosna se utapa iz još jednog drugog razloga, a taj nije Božjie djelo. Prošlo je već osam godina otkako je počela mukotrpna borba, da se uspostavi učinkovit sistem, jer je onaj koji datira iz 1995. a čiji je cilj bio funkcionisanje zajedničkih institucija, počeo neprekidno popuštati pod novim nasrtajima nacionalizma, korupcije i međunarodnog zanemarivanja te voditi u stagnaciju koja polako preplavljuje politički, ekonomski pa čak i duhovni život Bosne. Čak i prije nego što su počele bujice, samo su rijetki Bosanci, bez obzira jesu li Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, vidijeli nadu u budućnost svoje zemlje. Mnogi mladi se jednostavno nadaju da će otići van.
Zapravo, nevjerovatno loš odgovor čelnika i institucija Bosne i Hercegovine na trenutnu krizu samo kristalno jasno pokazuje disfunkcionalnost zemlje. Slojevi nepotrebne birokratije i nespretni mehanizmi odlučivanja, koji bi formalno trebalo da budu osjetljivi i namijenjeni poštovanju različitosti, zapravo su iskorišteni od strane političara koji služe samo samima sebi, da bi podsticali etničke strahove, koristili ih za punjenje stranačkih blagajni i za sve to vrijeme izbjegali bilo kakvu odgovornost.
Kada su poplave uzele maha, Bosanci su na društvenim mrežama iskoristili priliku da se istresu na nesposobnost vladinih institucija – na primjer odluku javnih televizijskih servisa da nastave emitovnje turskih sapunica umjesto važnih servisnih informacija za građane. Bijesne žrtve poplava kažu da su birokrate i zvaničnici na svim nivoima vlasti ignorisali njihove vapaje za pomoć.
Susjedne Hrvatska, Slovenija, Makedonija i Crna Gora su daleko brže prikupili i ponudili pomoć poplavljenim područijima obje države, i Bosne i Srbije, i to bez razmatranja u uzimanja u obzir etničke pripadnosti primatelja. Isto tako, kataklizmične poplave prisilile su mnoge Bosance da izađu iz njihove etničke izolacije da bi pomogli jedni drugima, obnavljajući tako dugo godina zanemareni osjećaj solidarnosti preko etničkih linija.
Neko bi se ponadao da su političari dvije etnički podijeljene regionalne jedince u zemlji mogli ostaviti po strani svoje polarizujuće taktike u ovim okolnostima. Ali avaj, poplava je postala još jedan način da se uberu politički poeni za izbore idućeg oktobra.
Lider razdora, čelnik bosanskih Srba, Milorad Dodik, tako koristi hitan sastanak s premijerom Srbije, Aleksandrom Vučićem, da ponovi svoj prezir prema svakoj politici koja dolazi iz Sarajeva, glavnog grada Bosne, koja po njegovoj procjeni služi samo bošnjačkim interesima. Među bošnjačkim političarima, federalni premijer Nermin Nikšić, i nedavno smijenjeni državni ministar sigurnosti, Fahrudin Radončić, usresredili su se na razmjenu političkih optužbi jedan protiv drugog, umjesto na obezbjeđivanje podmoći u katastrofi.
Ukratko, Bosna treba hitnu međunarodnu pomoć, ne samo da bi se sanirale posljedice poplava, već i da se okonča politička paraliza zemlje. Pod rukom međunarodnog nadzora Bosna i Hercegovina funkcionisala je deceniju nakon završetka rata 1995., ali je taj nadzor prepustila 2006., novoj politici u „lokalnom vlasništvu".Kada je novi međunarodni visoki predstavnik predao svoje ovlasti da bi se odblokirali lokalni politički zastoji, zapravo je svađalački raspoloženim stranama dao zeleno svjetlo da potpuno paralizuju upravljanje zemljom, dok bosansko civilno društvo i strane sile na to pasivno gledaju sa strane.
U međuvremenu, izgledi za članstvo u Evropskoj uniji, koji je bilo podsticaj za reforme u susjednoj Hrvatskoj i Srbiji, imale se malo uticaja u Bosni, čiji su polarizirovani lideri ostali zadovoljni koristeći se vlašću putem korupcije, hronizma i plediranja na etničku lojalnost. Ogorčeni javni protesti početkom ove godine na trenutak su skrenuli pažnju političkog establišmenta. No, protesti su se završili, a sa njima je otišla i nada za održiv i jedinstven pokret za promjene, ili za međunarodnu inicijativu koja će pogurati početak reformi.
Poplave će dati novu priliku svima da se ozbiljno pozabave pravljenjem funcionalne Bosne. Čak i demonstranti, koji su prigrlili nerealne predstave o "građanskoj demokratiji" trebaju prilagotiti svoj pristup priznanavanjem činjenice da ne postoji zamjena za valjano funkcioniranje institucija osim da se na izborima izaberu drugi. Njihova sljedeća kampanja trebala bi se fokusirati na izbornu pobjedu u oktobru, kada će imati priliku da zbace s vlasti vođe čiji im se rad gadi, u korist političara koji će zadovoljiti njihova očekivanja. Možda bi takav pristup mogao prisiliti cinične i samozadovoljne bosanske lidera da promijene svoj pristup politici.
Trajna promjena može doći samo iznutra, ali se to ne može dogoditi bez jakih katalizatora iz SAD i Europske unije. Obnavljanje potpunog nadzora spolja nije pitanje opcije.Umjesto toga, strane sile trebaju smisliti nove načine kako bi pridruživanje Evropskoj uniji predstavljalo praktičnu mogućnost, sve dok bosanske institucije funkcionišu na dobrobit svojih građana. Dobre ideje za reformu bosanskog Ustava, suzbijanje korupcije i promjenu izbornih pravila moraju stizati snažno, kako izvana tako i od strane bosanskog civilnog društva. Ono što nedostajaje je podsticaj za usvajanje tih reformi.
Puni izazov nakon poplava neće biti samo obeznjeđivanje pomoći za žrtve poplava, već i generisanje volje u Vašingtonu i Briselu da bi Bosna krenula naprijed i politički. Neuspjeh da se u ovoj situaciji reaguje hrabro mogao bi isto tako proizvesti obnavljanje međuetničkog nasilja i to u ne tako dalekoj budućnosti.
