“Jezik je izmišljeni razlog za razdvajanje”, izjavila je uz ostalo u intervjuu za Radio Slobodna Evropa hrvatska lingvistica Snježana Kordić, inače poznata po knjizi “Jezik i nacionalizam”, te po svojoj osnovnoj tezi da narodi u četiri središnje zemlje bivše Jugoslavije – Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi – govore ustvari jednim standardnim, a ne četiri jezika.
U intervjuu za naš radio, Snježana Kordić je naglasila i da lične koristi od podjela u jeziku, a time i u školama, u navedenim zemljama imaju domaći lingvisti i političari.
RSE: Vi ste “čuveni” po tome što ste iznijeli tezu da se u BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, zapravo, govori jedan te isti jezik. Na čemu zasnivate jednu takvu tezu?
Kordić: Pa, zasnivam na lingvističkim kriterijima, koji, međutim, uopće nisu komplicirani, oni su takvi da ih može razumjeti svaki čovjek. A to su ljudi koji međusobno tečno razgovaraju, ljudi koji se, dakle, razumiju potpuno kad razgovaraju, oni govore zajedničkim standardnim, policentričnim jezikom.
I svim ljudima je u stvari potpuno jasna i razumljiva naša situacija, kad se usporedi sa situacijom Austrijanaca i Nijemaca, koji su različite nacije, a govore zajedničkim jezikom, unutar kojeg postoje prepoznatljive, nacionalno prepoznatljive razlike. Ili kad se usporedi sa situacijom Amerikanaca i Britanaca, koji su takođe različiti narodi, a govore zajedničkim jezikom, unutar kojeg postoje prepoznatljive razlike.
To je taj takozvani policentrični, standardni jezik, koji u lingvistici u svijetu već postoji kao teorija pola stoljeća i primjenjuje se na opis mnoštva raznih jezika.
RSE: Ko su ljudi koji se Vašim tezama najviše “suprotstavljaju” i kakvi su njihovi uopšte argumenti?
Kordić: Ljudi koji se najviše tome suprotstavljaju? Pa to su baš ljudi koji su jezikoslovci kao i ja, ali to su domaći jezikoslovci, koji iz zamagljivanja naše jezične situacije izvlaće niz osobnih prednosti. To su, na primjer, da ministarstvo financira njihove projekte, radna mjesta, putovanja, knjige, zato što su uvjereni u ministarstvu da će nacija propasti ako govorimo zajedničkim jezikom. To je, naravno, netočno. Vidimo da niz nacija u svijetu govori istim jezikom kao i druge nacije, a pritom postoje i uopće ne propadaju, ne ide im loše ni na kulturnom niti na bilo kojem drugome planu.
RSE: Vi ste svjesni da je to ovdje, pogotovo u Bosni i Hercegovini, osjetljivo političko pitanje. Često se mogu čuti i razmišljanja: “uredu, to je jedan jezik, ali zašto se onda ne bi zvao 'bosansko-crnogorski', a ne 'srpsko-hrvatski'? Mnogi bi se tu našli “izostavljeni”. Kakvo je Vaše objašnjenje za to?
Kordić: Naravno, i političari su, kao i jezikoslovci, jedna interesna skupina, koja izvlači razne prednosti iz zamagljivanja jezične situacije. Dakle, političari, evo, na osnovi toga, što se navodno govori različitim jezicima, razdvajaju djecu u školama po nacionalnoj pripadnosti, pod izgovorom da je to različit jezik. Zašto to rade političari? Jer, jezik je očito izmišljeni razlog za razdvajanje. To rade političari zato što žele uzgajati predrasude, međunacionalone predrasude, jer računaju da će time osigurati sebi sigurne glasače na izborima.
A što se tiče naziva jezika, naziv za ovaj jezik postoji u lingvistici 150 godina, otkako postoji moderna lingvistika. Nisu ga dali ni Hrvati, ni Srbi ni Bošnjaci ni Crnogorci, nego je došao s njemačkog govornog područja i dat je po uzoru na druge dvodjelne oznake kojima se naziva jezik, gdje se imenuju rubni dijelovi. A središnju zonu nije nužno ni navesti, gdje se govori taj jezik, kad su poznati rubovi. To je kao kao naziv 'indo-evropski jezik'. Taj naziv obavezuje samo lingviste u znanosti, kao što i kemičari imaju svoje nazive koji ih obavezuju, a laici pritom koriste nazive koje oni hoće. To je usporedivo kao što kemičari koriste naziv 'natrijum-klorid', a laici kažu so. Tako je isto i sa nazivom ovoga jezika.
RSE: Mnogo se uvodi “novotarija” u jezike u BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji. Hoćemo li, ako se ovakvi trendovi nastave, za 50 godina, recimo, govoriti sasvim različitim jezicima i, možda, se ne razumjeti?
Kordić: Nećemo. Dva su razloga zašto je to tako. Jedan je razlog taj što je jezik nešto ogromno i sve ove promjene koje se u njega uvode su jedna neznatna sitnica naspram svega onog što je u jeziku i dalje zajedničko. Drugi razlog je taj što te promjene dođu do ušiju i onih kojima nisu namijenjene. Čuju ih, prepoznaju što znače i uskladište ih u svoje memorije. One postanu dio njihovog pasivnog leksikona. Tek kad ljudi ne komuniciraju međusobno, kad su razdvojeni prirodnim preprekama, oceanima, planinama i ostalo, onda dolazi do razvoja različitih jezika, ali i tu vidimo kako stoljeća i stoljeća nisu dovoljna. Evo na primjeru Amerike. Jer, vidimo, oni su čitavo vrijeme bili razdvojeni oceanom, zatim oni su dolazili tamo u kontakt s drugim jezicima, jezicima Indijanaca, jezicima drugih doseljenika, što sve ubrzava promjene u jeziku. Nije bilo mogućnosti za prekooceansku komunikaciju, jer nije bio aviona, nije bilo emailova, nije bilo interneta, nije bilo televizije, nije bilo radija, novine su putovale onda mjesec dana i većina ljudi čak nije ni znala čitati i pisati i svejedno, nije došlo do razvoja jednog zasebnog, različitog američkog jezika, naspram, recimo, britanskog jezika ili australskog jezika, a mi danas, ovdje, komuniciramo uživo svakodnevno, i to i licem u lice i preko emailova, i preko diskusija na forumima i sve to onda poništava ove napore jezikoslovaca da uvođenjem umjetnih promjena u jezik prave različite jezike.
