Kada se jednog dana početkom 2012. učenik nije pojavio na nastavi, direktor škole Zohrab Maghakian nazvao je dječakov dom kako bi saznao zašto.

Roditelji navodno nestalog učenika povjerili su se da nisu mogli da priušte da sinu kupe uniformu pa je zato ostao kod kuće.

"Osjećao sam se užasno", prisjeća se Maghakian telefonskog poziva koji je obavio nedugo nakon što je postao direktor škole. "Bilo je nemoguće odagnati pomisao da dijete iz tog razloga nije moglo doći na nastavu."

Ubrzo nakon toga, mladi direktor je odlučio da transformiše školu u poduhvat koja bi mogao da pomaže najugroženije učenike, podučavajući ih pritom lekcijama seoske poljoprivrede, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.

Danas srednja škola H. Navasardian, koja se nalazi otprilike sat vremena vožnje zapadno od Jerevana, vrvi od aktivnosti između razreda. U jednoj prostoriji djevojčice i učiteljice pjevaju tradicionalne pjesme dok režu jabuke i breskve koje nakon toga dječaci nose u mašine za sušenje.

Vani dječaci lopatama usmjeravaju vodu kroz šljivike. Škola takođe ima stabla marelica, redove jagoda u plasteniku, krompire i veliki vinograd. U obližnjem planinskom selu, školske košnice će uskoro zbog zime biti vraćene na školsko imanje.

Velik dio ostvarenog godišnjih uroda, koji uključuju tone svježeg grožđa, desetine kilograma meda i goleme količine sušenog voća, pojedu sami učenici. Ali, većina se prodaje lokalnim seljacima, od kojih mnogi dalje prodaju proizvode fabrikama za preradu voća.

Od tog prihoda škola može da kupi garderobu za dio učenika i prehraniti gotovo svih 250 učenika.

"U Jermeniji od četvrtog razreda školsku užinu plaća država. Ovdje možemo da ih hranimo do devetog razreda", kaže Maghakian, napominjući da je državni budžet samo 151 armenski dram (0,30 eura) za obrok po učeniku.

Za učenike kojima je potrebna odjeća kupuju se komadi tkanine, a zatim učitelji vješti u šivanju izrađuju školske uniforme po narudžbi. Maghakian tvrdi da se rad obavlja izvan učionice i ne ometa tradicionalnu nastavu učenika, ali škola je podnijela zahtjev da jedan sat dnevno poljoprivrednih radova bude uključen u njen nastavni plan i program.

Proizvodnja hrane ima vlastitu obrazovnu vrijednost, kaže Maghakian, jer neće svi studenti završiti na sveučilištu, a svi vide opipljive rezultate fizičkog rada.

Učenica Diana Karapetian kaže da su joj vještine koje je naučila u školi omogućile da pomogne majci kod kuće, posebno u sušenju voća koje će trajati tokom zime.

"Sa zadovoljstvom radim posao ovdje u školi, jer smo svi zajedno", kaže ona. "Tako smo povezani."

Nedavno je stara topola morala da se posječe u školskom dvorištu. Uz pomoć lokalnih majstora, studenti su uspjeli izraditi veliki izletnički sto od drveta drveta, koji je prodan za 150.000 drama (350 eura).

Maghakian je za RSE rekao da je njegova škola uglavnom ostavljena sama da razvije neobičan model finansiranja bez problema koje zadaje državna birokratija. Nada se da će i druge škole moći da slijede isti primjer.

"Vidimo da naša zemlja ima ozbiljne probleme. Zašto bi škole stalno trebale ići i tražiti dodatni novac od vlade? Naša škola sada treba sredstva za novi zid, ali moći ćemo prikupiti taj novac", kaže. "Možemo pomoći našoj zemlji tako što ćemo pomoći sebi."