Međunarodni žiri dodijelio je najveće crnogorsko priznanje za književnost, Njegoševu nagradu, Miljenku Jergoviću, književniku i kolumnisti za roman Rod, objavljen 2013. godine u Zagrebu.
Jergović tim povodom za RSE govori o značaju Njegoševe nagrade, o njegovom odnosu prema Njegošu, ali i o vremenu u kome živimo i izbjegličkoj krizi, kako kaže, najvećem događaju u posljednjih 120 godina istorije nakon dva svjetska rata, što mnogi, čini mu se, još ne shvataju…
RSE: Šta za Vas znači Njegoševa nagrada, najveće priznanje za književnost u Crnoj Gori?
Jergović: Najprije, Njegoševa nagrada je u vrijeme Jugoslavije bila zamišljena kao najveća jugoslavenska nagrada za književnost, to je jedna stvar, i u određenom smislu, ja mislim da je ta nagrada danas najveća južnoslavenska nagrada za književnost - ostala. U tom smislu mi znači mnogo. Još više mi znači zbog Njegoševog imena jer je Njegoš, sasvim sigurno, najveće pjesničko i jedno od najvećih književnih imena južnih Slavena. I treća stvar, mnogo mi znači zbog članova žirija i zbog imena prethodnih dobitnika.
RSE: Kakav je, zapravo, Vaš odnos prema Njegošu jer je prethodnih godina bilo sasvim oprečnih mišljenja, ali i zloupotrebe njegovog djela od onih koji, s jedne strane, Njegoša i njegovo djelo karakterišu kao „genocidnog pjesnika“ - do onih koji kažu za Njegoša da je najveći pjesnik „slavističkih prostora“?
Jergović: Pa, ja mislim da je neozbiljno i nepošteno Njegoša zloupotrebljavat u dnevnopolitičke svrhe i zloupotrebljavat ga u našoj savremenosti. Vi možete od bilo kojeg pjesnika proizvest genocidnog pjesnika. Možete od Zmaj Jove Jovanovića, koji je uglavnom pisao dječije i poučne pedagoške pjesme, proizvest također genocidnog pjesnika. I mislim da takvo postupanje s Njegošem najprije nije korektno prema književnosti i prema poeziji općenito, a onda ni prema samom Njegošu. Ako želimo danas vodit neke svoje ratove, stvarne i krvave ili metaforične, onda bi bilo dosta dobro i korisno da ih vodimo bez pripomaganja od strane naših predaka.
RSE: Koliko je za pisca važan društveni kontekst, okolnosti i ambijent u kojem stvara i možete li prokomentarisati ova dešavanja poslednjih mjeseci sa izbjeglicama i nevoljnicima na ovim našim prostorima. I taj odnos, s jedne strane imamo progon i pogrom, ali i Evropu kao paradigmu demokratije sa zidovima i žicama...i na drugoj starni odnos zemalja regije prema izbjeglicama i ljudima koji bježe od rata i stradanja?
Jergović: Za pisca je kontekst društveni i socijalni i istorijski u kojem živi, naravno, od najveće moguće važnosti. To je, kako bi se reklo, neki ambijent njegove književnosti. I to je tako i za pisce koji se bave aktualijama, ali i za one koji ih pokušavaju izbjegavat. Ja ih ne pokušavam izbjegavat.
Što se tiče izbjegličke drame – ja mislim da je to najveći istorijski događaj u zadnjih 120 godina, nakon dva svjetska rata. I nevjerovatno je kako većina Evropljana, a pogotovu ljudi iz Istočne Evrope, toga nisu svjesni i nisu svjesni vlastite uloge u svemu tome, nego se ponašaju kao rasisti, šovinisti, fašisti, a sirijske izbjeglice tretiraju na potpuno isti način na koji su nacional-socijalisti i njihovi saveznici, kojih je bilo jako puno po našim krajevima, tretirali na primjer Jevreje. Sirijske izbjeglice su, za početak, budući Evropljani - ukoliko Evrope uopće bude. A ako ne bude Evrope, ako Evropa samu sebe uništi, uništiće se upravo na tom odnosu prema izbjeglicama i na pitanju solidarnosti. Jer Evropa je, kao zajednica svih evropskih zajednica, zasnovana na solidarnosti, na pomaganju i na multikulturalnosti. E sad, ako odustaje pred sirijskim izbjeglicama od svega toga ja ne znam na čemu drugom Evropa može biti zasnovana.
Novac i nacionalizam
RSE: A odnos zemalja regiona prema izbjeglicama, kako to komentarišete?
Jergović: Naravno, to je posebno mučno pitanje i mučna tema. Meni se čini da je Srbija jako dugo se prema izbjeglicama ponašala vrlo ljudsk ii krajnje korektno i da nije, u svemu tome, bilo onih ružnih i negativnih refleksa koji su postojali u Istočnoj Evropi, a bogami i u dijelu Zapadne Evrope. Što se Hrvatske tiče, službena Hrvatska je pokazala ljudsko lice prema izbjeglicama otprilike u trajanju od četiri sata nakon ulaska prvog sirijskog izbjeglice u Hrvatsku. Nakon toga se počelo govorit o podizanju zidova, o islamizaciji Evrope, o tome da će oni uništit naš identitet i ne znam o čemu dalje...Iako, nijednom od sirijskih izbjeglica na pamet ne pada da se zadržava u Hrvatskoj. I Hrvatska je počela, pogotovo njena desna strana, tražiti uzore u Viktoru Orbanu i u evropskim fašistima, što zapravo i nije čudno, s obzirom na inače politički nazor hrvatske desnice i hrvatskih nacionalista. Ali opet valja napomenut i to da u ovoj zemlji ima jako puno volontera koji pomažu izbjeglicama. Postoje ljudi koji savršeno anonimno čine za njih velike stvari. I postoji, recimo, jedna minijaturna općina na krajnjem istoku Hrvatske koja se zove Tovarnik koja se bila pretvorila u kolektivnog volontera koji zaista brine o tim ljudima i pomaže tim ljudima. Tako da bi, i u slučaju Hrvatske, kao i u slučaju recimo Mađarske, trebalo uvijek odvajat službenu politiku od onoga što rade pojedini anonimni ljudi. Inače, ja mislim da volonteri koji pomažu sirijskim izbjeglicama ne spašavaju te izbjeglice nego zapravo spašavaju evropsku ideju i zapravo spašavaju ujedinjenu Evropu.
RSE: Na kraju ovog našeg razgovora moram Vas pitati o sistemu vrijednosti koji je na sceni na ovim našim prostorima. O toj krizi morala, savjesti i svijesti, o pogrešnim vrijednostima, o stanju duha...U jednom uvodniku za knjigu jednog Vašegn kolege navodite, citiraću Vas: "Pred ljude koji se ne bi pokajali ni kada bi od Boga i od Bruxellesa dobili pismeno uvjerenje o spasenju“. Je li to Vaše mišljenje o sistemu vrijednosti i o moralu?
Jergović: Pa, ja mislim da je pogotovo gledano iz ove naše perspektive, balkanske, da se sistem vrijednosti sveo na dvije stvari: prvo je novac, a drugo je sirovi, surovi i primitivi nacionalizam. I treće stvari, čini mi se, u Hrvatskoj, Mađarskoj i većem dijelu Balkana i Istočne Evrope zapravo ni nema. Dakle, novac, novac i nacionalizam – to su jedine vrijednosti.
RSE: A gdje je u tome 'običan čovjek' i djeca, mladi naraštaji?
Jergović: Ne treba, ne treba mistificirat ni običnog čovjeka. Nažalost, fašizam se vrlo često zasniva na 'običnom čovjeku'. Niko od nas nema pravo, da u tom smislu, bude običan čovjek koji se osjeća nebitno, poniženo, potlačeno...Svi mi možemo uspostavljat neki drukčiji sistem vrijednosti. I na kraju krajeva, svi mi možemo uplatit neki novac za izbjeglice iz Sirije. Ili, na primjer, reći da nije u redu kad naša zemlja zatvara granice za ulazak građana iz susjedne zemlje.
