Jedini preživjeli s Vrhpoljskog mosta: Tjerali nas da skačemo, pa pucali

Na haškom suđenju zapovjedniku Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću iskaz je dao Rajif Begić, jedini preživjeli s Vrhpoljskog mosta, na kojem je 31. svibnja 1992. godine ubijeno oko dvadesetak muškaraca bošnjačke nacionalnosti iz zauzetih zaselaka oko Sanskog Mosta.

Svjedok je sudu opisao prebijanje i iživljavanje koje je prethodilo likvidaciji počinjenoj od strane vojnika VRS-a.

Teško uzdišući Begić se prisjetio najtežih trenutaka u životu kada su ga pripadnici Šeste krajiške brigade VRS-a sprovodili prema Sanskom Mostu. No umjesto na deportaciju autobusom - kako im je rečeno, dvadesetak zarobljenika je uz premlaćivanje i pojedinačno ubijanje, dovedeno na Vrhpoljski most.

„Nakon nekog tog dužeg premlaćivanja i vrijeđanja, jedan vojnik se pitao glasno – tko zna lijepo skakati u vodu? Jedan vojnik koji je stajao uz desnu ogradu, zvao se Aćimović Marinko, rekao je – ja znam da Cera zna lijepo skakati u vodu“, opisao je početak ubijanja svjedok.

Prvi u stroju zatočenika bio je Midhet Cerić, kome je Jadranko Palija, jedan od vojnika koje je svjedok poznavao, naredio da se popne na ogradu mosta i skoči u vodu.
Svi zarobljenici su jedan po jedan tjerani da skaču s mosta s kojeg su ih zatim četiri vojnika VRS-a gađala automatskim oružjem. Svjedok Begić je također natjeran da skoči, a iako si je pri tomu dodatno razbio već pretučenu glavu, uspio se prikriti ronjenjem. Umjesto na njega, vatra je otvorena na majicu koju je skinuo.

„Iz vode sam mogao promatrati, dva-tri puta, isti scenarij. Znači čovjek skače, a ova četvorica pucaju. I poslije tog pucanja više nitko nije skakao u vodu. Nije se čuo ni jaukanje, ni psovanje...“, opisao je Begić.

Enes Dizdarević, također ubijen, imao je samo petnaest godina. Svjedokov brat Nedžad je bio zadnji u koloni zarobljenika na mostu.

„U onom trenutku kada sam skakao s mosta, pogledao sam prema njemu i on je pogledao mene. I to je bio jedini zadnji put kad smo se vidjeli“, prisjetio se s tugom svjedok.



Zbog krvarenja se Begić vratio do rodnog sela Donji Begići, zauzetog prethodno od srpskih snaga, gdje mu je pomogla kuma Anđa. No susjedi srpske nacionalnosti su se bojali zbog njegovog povratka, jer se saznalo o masovnom ubojstvu na Vrhpoljskom mostu.

Zato su pozvali vojnike VRS-a koji su Begića odveli u logor Manjaču od kuda je pušten potkraj 1992.


Rajif Begić je identificirao posmrtne ostatke sedam poznanika koji su 31. svibnja 1992. bili s njim na Vrhpoljskom mostu. Istog dana u obližnjem selu Hrustovo ubijeno je 30 žena i djece, bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.

Tijekom unakrsnog ispitivanja obrana je pokušavala dovesti u pitanje njegov iskaz ispitujući ga o detaljima već datih izjava na drugim suđenjima za ratne zločine. Također, obrana Mladića je navodila podatke o navodnim oružanim aktivnostima bošnjačkih snaga u selima općine Sanski Most kako bi relativizirala navode optužnice o nasilnom preuzimanju vlasti od snaga bosanskih Srba.

Kao idući svjedok o dijelu optužbi za genocid u više općina na početku rata s iskazom je počeo Šefik Hurko, koji je preživio zlostavljanje u zatočeničkim objektima u Rogatici.

Optuženi Mladić je, potkraj zasjedanja u utorak, ponovno upozoren na neprimjereno ponašanje u sudnici, no ovaj put nisu poduzete neke mjere, poput nedavnog izbacivanja.