U svom govoru o vanjskoj politici, na prestižnoj američkoj vojnoj akademiji West Point 28.maja, predsjednik Barack Obama rekao je da je najveća prijetnja svijetu - terorizam. Naglasio je kako Amerika nastavlja biti liderom u svijetu, ali je međunarodnu saradnju stavio ispred vojne akcije.
Predsjednik je pozvao američke zakonodavce da odobre 5 milijardi dolara za novi fond “antiterorističkog partnerstva” koji će omogućiti trening i osposobljavanje naših partnera na prvoj liniji fronta”.
Barack Obama je pred kadetima klase 2014. naglasio da današnja glavna teroristička prijetnja dolazi od ekstremista iz obezglavljenih grupa Al - Kaide.
Novi fond koristiće se stoga, kaže američki predsjednik, kao pomoć u obuci snaga sigurnosti u Jemenu za podržavanje multinacionalnog mirovnog kontingenta u Somaliji, za saradnju NATO saveznicima koji treniraju snage sigurnosti u Libiji, te za pomoć francuskim naporima u Maliju.
Ovaj govor na West Pointu prvi je u nizu kojeg u nekoliko narednih dana predsjednik namjerava održati kako bi umirio kritičare koji tvrde da je američka vanjska politika jako slaba.
Da li je postigao cilj?
Ako je suditi po komentarima koji su osvanuli u američkim medijima, Obama je samo potvrdio da je njegova vanjska politika “slabija” od politike njegovih prethodnika, odnosno da se on i dalje drži “nekako u sredini između dva ekstrema” zapravo se distancirajući od ostatka svijeta.
Objašnjavajući svoju viziju američke uloge u svijetu on je tek iškolovanim vojnicima rekao da je njihova uloga izbjegavati vojne intervencije u svijetu, čak i ako su u pitanju novi teroristički izazovi na Bliskom istoku ili Africi.
Kritičarima koji mu prigovaraju da je “opreznim odgovorima” na sirijsku krizu, “mlakom reakcijom” na rusku agresiju na Ukrajinu, narušio američko vodjstvo u svijetu, Obama je odgovorio da su “ili pogrešno protumačili istoriju ili primjenjuju partizanku politiku”.
No, za predsjednika koji je obećao da SAD više neće biti “na ratnoj nozi”, kadetima West Pointa naslikao je vrlo uznemirujuću sliku svijeta u kojem žive. Nabrajajući dugu listu zemalja gdje postoji ekstremistička prijetnja: od Nigerije, Somalije, Jemena, do Malija, posebno je izdvojio Siriju kao “raj za ekstremiste”.
Dok je obećavao ojačati američku podršku opoziciji Bashara al Asada (što je nekoliko puta učinio i u ranijim istupima) - predsjednik nije ni riječi kazao o širenju tajnih CIA programa za obuku sirijskih pobunjenika u Jordanu.
Nešto u tonu govora koji se dotakao sirijskog rata, ukazuje na to da Obama nije više ekspicitno protiv vojnog angažmana u toj zemlji. Nakon trogodišnjih krvavih borbi, Obama kaže:
"Donio sam odluku da ne bismo trebali američke vojnike poslati usred sektaškog rata. Vjerujem da je to bila dobra odluka! Ali to ne znači da ne bismo trebali pomoći sirijskom narodu koji je ustao protiv diktatora koji ih bombarduje i izgladnjuje", kazao je Barack Obama.
Govor američkog predsjednika na West Pointu ne spada u njegove najbolje “uratke”, ali može biti dobar početak za popravljanje američkog imidža u svijetu. Onoga što Obamini kritičari nazivaju “ravnodušna vanjska politika”, kojom se ruskog predsjednika Vladimira Putina uvjerilo da može bez problema i posljedica “ukrasti Krim”.
Mnogi, međutim, zaboravljaju da se slična stvar desila u Gruzji, u vrijeme dok je predsjednik SAD bio George W Bush. Teško da se može kriviti bilo Obamu, bilo Busha juniora za klasičnu rusku agresiju. Tim prije što ni Gruzija, ni Ukrajina nisu članice NATO saveza.
Ali Barack Obama u vanjskoj politici ima dva ozbiljna problema. Jedan je taktički, vrlo specifičan i odnosi se na velike greške počinjene u najmanje tri zemlje Bliskog istoka.
U Siriji se pokazalo da njegova politika nemiješanja (“hands off”) nije dala rezultate: Bašar al Asad se čvrsto drži na vlasti, 160.000 Sirijaca je poginulo, a devet miliona raseljeno, dok su terorističke grupe jače nego ikada.
Problem Libije je takođe na listi, jer je Zapad podržao pobunu protiv Gadafija, a proizveo haos u zemlji. Baš kao i u Egiptu, gdje se novi lider Abdel Fatah al- Sisi, kojeg SAD podržavaju, previše osilio i otišao predaleko. Kako sada stvari stoje, Sisi je sve bliži “liku i djelu” Hosnija Mubaraka.
Drugi Obamin problem mnogo je ozbiljniji od grešaka na Bliskom istoku, a opšteg je karaktera. Njegova vanjska politika je mlaka i ne daje rezultate. Čovjek koji je od 2007.-2009., dao velike govore o promjeni svijeta, nije ničim doprinio da se “zakletve” iz tih poruka i realizuju.
Barack Obama ne mora biti George Bush (ni tata, ni sin), ali mu mala doza Ronalda Reagana ne bi bila naodmet.
Predsjednik je pozvao američke zakonodavce da odobre 5 milijardi dolara za novi fond “antiterorističkog partnerstva” koji će omogućiti trening i osposobljavanje naših partnera na prvoj liniji fronta”.
Barack Obama je pred kadetima klase 2014. naglasio da današnja glavna teroristička prijetnja dolazi od ekstremista iz obezglavljenih grupa Al - Kaide.
Novi fond koristiće se stoga, kaže američki predsjednik, kao pomoć u obuci snaga sigurnosti u Jemenu za podržavanje multinacionalnog mirovnog kontingenta u Somaliji, za saradnju NATO saveznicima koji treniraju snage sigurnosti u Libiji, te za pomoć francuskim naporima u Maliju.
Ovaj govor na West Pointu prvi je u nizu kojeg u nekoliko narednih dana predsjednik namjerava održati kako bi umirio kritičare koji tvrde da je američka vanjska politika jako slaba.
Da li je postigao cilj?
Ako je suditi po komentarima koji su osvanuli u američkim medijima, Obama je samo potvrdio da je njegova vanjska politika “slabija” od politike njegovih prethodnika, odnosno da se on i dalje drži “nekako u sredini između dva ekstrema” zapravo se distancirajući od ostatka svijeta.
Objašnjavajući svoju viziju američke uloge u svijetu on je tek iškolovanim vojnicima rekao da je njihova uloga izbjegavati vojne intervencije u svijetu, čak i ako su u pitanju novi teroristički izazovi na Bliskom istoku ili Africi.
Kritičarima koji mu prigovaraju da je “opreznim odgovorima” na sirijsku krizu, “mlakom reakcijom” na rusku agresiju na Ukrajinu, narušio američko vodjstvo u svijetu, Obama je odgovorio da su “ili pogrešno protumačili istoriju ili primjenjuju partizanku politiku”.
No, za predsjednika koji je obećao da SAD više neće biti “na ratnoj nozi”, kadetima West Pointa naslikao je vrlo uznemirujuću sliku svijeta u kojem žive. Nabrajajući dugu listu zemalja gdje postoji ekstremistička prijetnja: od Nigerije, Somalije, Jemena, do Malija, posebno je izdvojio Siriju kao “raj za ekstremiste”.
Dok je obećavao ojačati američku podršku opoziciji Bashara al Asada (što je nekoliko puta učinio i u ranijim istupima) - predsjednik nije ni riječi kazao o širenju tajnih CIA programa za obuku sirijskih pobunjenika u Jordanu.
Nešto u tonu govora koji se dotakao sirijskog rata, ukazuje na to da Obama nije više ekspicitno protiv vojnog angažmana u toj zemlji. Nakon trogodišnjih krvavih borbi, Obama kaže:
"Donio sam odluku da ne bismo trebali američke vojnike poslati usred sektaškog rata. Vjerujem da je to bila dobra odluka! Ali to ne znači da ne bismo trebali pomoći sirijskom narodu koji je ustao protiv diktatora koji ih bombarduje i izgladnjuje", kazao je Barack Obama.
Govor američkog predsjednika na West Pointu ne spada u njegove najbolje “uratke”, ali može biti dobar početak za popravljanje američkog imidža u svijetu. Onoga što Obamini kritičari nazivaju “ravnodušna vanjska politika”, kojom se ruskog predsjednika Vladimira Putina uvjerilo da može bez problema i posljedica “ukrasti Krim”.
Mnogi, međutim, zaboravljaju da se slična stvar desila u Gruzji, u vrijeme dok je predsjednik SAD bio George W Bush. Teško da se može kriviti bilo Obamu, bilo Busha juniora za klasičnu rusku agresiju. Tim prije što ni Gruzija, ni Ukrajina nisu članice NATO saveza.
Ali Barack Obama u vanjskoj politici ima dva ozbiljna problema. Jedan je taktički, vrlo specifičan i odnosi se na velike greške počinjene u najmanje tri zemlje Bliskog istoka.
U Siriji se pokazalo da njegova politika nemiješanja (“hands off”) nije dala rezultate: Bašar al Asad se čvrsto drži na vlasti, 160.000 Sirijaca je poginulo, a devet miliona raseljeno, dok su terorističke grupe jače nego ikada.
Problem Libije je takođe na listi, jer je Zapad podržao pobunu protiv Gadafija, a proizveo haos u zemlji. Baš kao i u Egiptu, gdje se novi lider Abdel Fatah al- Sisi, kojeg SAD podržavaju, previše osilio i otišao predaleko. Kako sada stvari stoje, Sisi je sve bliži “liku i djelu” Hosnija Mubaraka.
Drugi Obamin problem mnogo je ozbiljniji od grešaka na Bliskom istoku, a opšteg je karaktera. Njegova vanjska politika je mlaka i ne daje rezultate. Čovjek koji je od 2007.-2009., dao velike govore o promjeni svijeta, nije ničim doprinio da se “zakletve” iz tih poruka i realizuju.
Barack Obama ne mora biti George Bush (ni tata, ni sin), ali mu mala doza Ronalda Reagana ne bi bila naodmet.
