Već smo duže vrijeme svjedoci periodičnih napisa i kampanja koje se bave temom islamskog radikalizma, koji je uhvatio korijenje i na Balkanu.
U posljednjem broju časopisa Jane’s Intelligence u analizi više autora navodi se kako su u džamijama i mektebima koje finansiraju bliskoistočne zemlje, diljem zapadnog Balkana, nakon 1999.godine ojačali sljedbenici salafija.
Zapadni je Balkan oduvijek njegovao umjereno, gotovo sekularno učenje islama. Novopridošlice s hlačama kraćih nogavica, bradama i ženama koje su pokrivene do neprepoznatljivosti, izazvali su podozrenje medju domaćim muslimanima, nenaviklim na takve stroge odredbe koje su sobom donijeli vehabije i selafije.
Opšta besparica, nezaposlenost i besperspektivnost mnoge su mlade ljude medjutim privukle u džamije u kojima su imami bili sljedbenici radikalnijeg učenja i koji su im svijet objašnjavali na način da nisu oni krivi, nego je to kazna za “nepridržavanje izvornim odredbama proroka Muhameda”.
Uz sve to Islamska se zajednica nigdje nije snažnije oduprla “novinama s bliskog istoka”, pa su, npr. u BiH, vehabije u Maoči organizirale i komune potpuno odvojene od države (koliko god ona slaba bila, ili možda baš zbog toga) ne pridržavajući se zakona BiH.
Jane’s u svojoj analizi navodi kako nisu jako vidljive terorističke namjere selafija i vehabija, ali da bi “ako ih niko ne bude držao pod kontrolom mogli postati značajan sigurnosni rizik za Regiju”.
Na ovome mjestu valja naravno pojasniti neke termine koji se u medijima, ali često i od akademski obrazovanih osoba, neispravno koriste, što zbog senzacionalizma, što zbog neznanja. Time se medjutim u javnosti stvara značajan haos.
Tako se salafizam i vehabizam, po pravilu izjednačavaju s radikalnim terorističkim grupama, Hezbolahom, talibanima, ili čak mrežama kakva je bila al Kai’da. A riječ je o tradicionalnim učenjima islama.
Posljedice embarga
Salaf, na arapskom znači predhodnik. A kao vjerski pojam salafizam počeo se koristiti medju vjeroučiteljima koji su zagovarali izvorni islam. Tri su različite generacije (poslije Muhameda) širile ovo učenje, od X stoljeća do danas. Medju njima postoje poprilične razlike u pristupu tako da se čak može govoriti o suprostavljenim stavovima.
Vehabije su sljedbenici Muhameda Ibn Abd al-Vahaba (odakle i potiče naziv ovog pravca) koji je u svojim djelima najstrožije osuđivao svaku vrstu idolopoklonstva, čak i prema proroku Muhamedu. Stoga je još čudnije ponašanje vehabija koji se “klanjaju” Ibn Abdu al-Vahabu. Unatoč tome što je takav način on prezirao, i borio se u svojim propovijedima protiv svake vrste obožavanja.
Djela Ibn Abdu al-Vahaba (koji je rodjen u Nedždu, u srcu Arapskog poluotoka i koji je živio u XVIII stoljeću) počela su se kasno izučavati. Mnogi tvrde da tu nema ničega novog, da je sve prepisao od Ibn Tajmije, ali je zapravo riječ o sličnim nazorima. Obojica su smatrala da je islamska zajednica počela napuštati osnovna učenja islama, pa su pozivali na “povratak Kuranu i Prorokovoj suni”.
Na salafijskim učenjima rastao je i nekoliko stoljeća kasnije Abd al-Vahab koji je, u doba raspada Osmanlijskog carstva, smatrao da sultan širi “pogrešni islam”. On je pozivao na vraćanje izvorima, a da bi u tome bio uspješniji ujedinio je vjersku i političko-vojnu moć, sklapajući savez sa najmoćnijom arapskom dinastijom Ibn Sauda.
Ne bi li Arapski poluotok “spasao” turske vlasti propovijedao je državu zasnovanu na šerijatskom zakonu i jedinstvu boga, što ih je označilo kao unitariste, monoteiste. Njegovi su sljedbenici za to koristili termin muvahidun, što se poslije u našim jezicima iskristaliziralo kao mudžahedin.
Muhamed ibn Saud počeo je stvaranje prve vehabijske države, a nastavio je njegov sin Abdulaziz, koji je osvojio Riad 1773. godine. Njegov sin Saud osvojio je Medinu 1805. godine, a 1806. i Meku. Ta prva vehabijska država pala je 1815.godine, ali su bili udareni temelji onome što će 1932.godine pod okriljem dinastije Saud nastati kao država koju mi danas znamo pod imenom Kraljevina Saudijska Arabija. I koja će zadržati vehabijsko tumačenje islama.
No jedno valja imati na umu: način na koji vehabije tumače vjeru i svijet jeste radikalan u odnosu na druga učenja, ali ne i teroristički. Bilo bi to isto kao kad bi se Isusa Krista optužilo za Krstaške ratove. Za pogrešno korištenje i poistovjećivanje salafijskog i vehabisjkog učenja s terorizmom najviše su krivi radikalni teroristi, ali i orjentalisti sa Zapada.
Jedno je sigurno: uporno korištenje istih tih termina (kao uostalom i naziva džihad ) u pogrešnom kontekstu, naročito nakon 11.septembra i napada na SAD, izazvalo je odijum prema muslimanskim vjernicima širom planete. Neznanje i površan pristup uspjeli su od islama “napraviti babarogu” za zapadne zemlje, koja je uspješno zamijenila komunizam.
U tekstu koji nudi, Jane’s vrlo pošteno analizira sve razloge koji su doveli do jačanja radikalnijeg islama u BiH. Autori precizno navode razloge za to, označavajući raspad SFRJ kao početak tog procesa.
“Kad je Zapad uveo embargo na oružje za bivšu Jugoslaviju, prelazeći preko činjenice da se JNA, treća najjača vojna sila u Evropi, svrstala uz Srbiju, ostavila je ostale republike, posebno BiH, potpuno razoružane na milost i nemilost Miloševićevom režimu i Karadžićevim Srbima. U pomoć “svojoj muslimanskoj braći” stigli su strani ratnici iz Saudijske Arabije, Pakistana, Jemena Afganistana. Mudžahedini (kako sami sebe nazivaju) širili su svoj način učenja na sekularno muslimansko stanovništvo BiH, što se kasnije raširilo na cijelo područje Balkana”, piše Jane’s.
"Slabe države, slabi zakoni"
Napadnuta iznutra dobro naoružanom vojskom bosanskih Srba, koje je pomagala Srbija; sa Hrvatskom na zapadu s kojom će kasnije biti izolovana zbog bošnjačko-hrvatskog sukoba u Hercegovini; ostavljena od svjetske zajednice čija se pomoć sastojala u monitoring grupama i humanitarnoj pomoći, sa zabranom da uveze oružje za odbranu, BiH se našla u bezizlaznoj situaciji. Jedini koji je nudio pomoć u naoružanju bio je islamski svijet. I Bosna je to prihvatila - nepromišljeno, ali nužno.
Jane’s navodi kako su Iran, Turska, Sudan i Saudijska Arabija za tri godine u BiH “ubacile” 350 miliona dolara. Paralelno, BH Armija prihvata strane borce, koji su 1993.godine osnovali odred El Mudžahid sa oko 3000 boraca.
Nakon završetka rata, vlasti BiH nisu se posebno bavile prisustvom ni stranih boraca (kojih je oko 200 ostalo u zemlji), ni njihovim utjecajem na okolno stanovništvo. Oženivši se u Bosni, preko supruga su dobili državljanstvo, i postali punopravni gradjani BiH. Sve do 2001.godine i 11.septembra, niko se posebno nije osvrtao na te, kako su ih zvali, vehabije. U šest godina, od završetka rata do terorističkih napada na SAD, oni su već “zauzeli” neke džamije i mektebe, proširili svoje učenje na jedan sloj stanovnka BiH, posebno mladih ljudi.
Neupućeni u suštinu islama i vjerovanja uopšte, iscrpljeni ratom, bez posla i budućnosti, skrajnuti na marginu, mladi su se ljudi lako dali “zavesti” (postoje i nepotvrdjene priče da se u pojedinim džamijama izgradjenim nakon rata, u kojima sada vladaju novi istočnjački običaji, vjernicima za dolazak daju “honorari”). Jedan od očiglednijih primjera jeste i prošlogodišnji napad na Američku ambasadu u Sarajevu, kada je Mevlid Jašarević, bez ikakva povoda ili zahjeva pucao po zgradi, ranivši pri tome čuvara, treba li reći gradjanina BiH.
Islamska zajednica koju predvodi reis Cerić nikada se ni jednom akcijom nije usprotivila uvezenom islamu s Bliskog istoka. Koliko god on ne bio imanentan bosanskom biću i koliko god bio u suprotnosti s islamskom tradicijom na Balkanu koja je stara skoro 600 godina. Islamska se zajednica čak oglušila na direktne pozive za pomoć koje su upućivali intelektualci.
Analitačari u Jane’s magazinu naglašavaju kako “nema direktne opasnosti od ekstremista, odnosno teroričkih napada na Balkanu”. Ali postoji opravdan strah da se to jezgro može razviti u nešto opasnije, ukoliko se, kao države, ne učvrste BiH i Kosovo.
“Slabe države, slabo poštivanje zakona, korupcija i prisutnost organiziranog kriminala, uz stalnu političku nestabilnost, i te kako mogu utjecati na nekontrolirani razvoj, medju ostalim ekstremističkim ideologijama i one vehabijske”, zaključuje Jane’s u tekstu pod naslovom Salafizam na Balkanu.
U posljednjem broju časopisa Jane’s Intelligence u analizi više autora navodi se kako su u džamijama i mektebima koje finansiraju bliskoistočne zemlje, diljem zapadnog Balkana, nakon 1999.godine ojačali sljedbenici salafija.
Zapadni je Balkan oduvijek njegovao umjereno, gotovo sekularno učenje islama. Novopridošlice s hlačama kraćih nogavica, bradama i ženama koje su pokrivene do neprepoznatljivosti, izazvali su podozrenje medju domaćim muslimanima, nenaviklim na takve stroge odredbe koje su sobom donijeli vehabije i selafije.
Opšta besparica, nezaposlenost i besperspektivnost mnoge su mlade ljude medjutim privukle u džamije u kojima su imami bili sljedbenici radikalnijeg učenja i koji su im svijet objašnjavali na način da nisu oni krivi, nego je to kazna za “nepridržavanje izvornim odredbama proroka Muhameda”.
Uz sve to Islamska se zajednica nigdje nije snažnije oduprla “novinama s bliskog istoka”, pa su, npr. u BiH, vehabije u Maoči organizirale i komune potpuno odvojene od države (koliko god ona slaba bila, ili možda baš zbog toga) ne pridržavajući se zakona BiH.
Jane’s u svojoj analizi navodi kako nisu jako vidljive terorističke namjere selafija i vehabija, ali da bi “ako ih niko ne bude držao pod kontrolom mogli postati značajan sigurnosni rizik za Regiju”.
Na ovome mjestu valja naravno pojasniti neke termine koji se u medijima, ali često i od akademski obrazovanih osoba, neispravno koriste, što zbog senzacionalizma, što zbog neznanja. Time se medjutim u javnosti stvara značajan haos.
Tako se salafizam i vehabizam, po pravilu izjednačavaju s radikalnim terorističkim grupama, Hezbolahom, talibanima, ili čak mrežama kakva je bila al Kai’da. A riječ je o tradicionalnim učenjima islama.
Posljedice embarga
Salaf, na arapskom znači predhodnik. A kao vjerski pojam salafizam počeo se koristiti medju vjeroučiteljima koji su zagovarali izvorni islam. Tri su različite generacije (poslije Muhameda) širile ovo učenje, od X stoljeća do danas. Medju njima postoje poprilične razlike u pristupu tako da se čak može govoriti o suprostavljenim stavovima.
Vehabije su sljedbenici Muhameda Ibn Abd al-Vahaba (odakle i potiče naziv ovog pravca) koji je u svojim djelima najstrožije osuđivao svaku vrstu idolopoklonstva, čak i prema proroku Muhamedu. Stoga je još čudnije ponašanje vehabija koji se “klanjaju” Ibn Abdu al-Vahabu. Unatoč tome što je takav način on prezirao, i borio se u svojim propovijedima protiv svake vrste obožavanja.
Djela Ibn Abdu al-Vahaba (koji je rodjen u Nedždu, u srcu Arapskog poluotoka i koji je živio u XVIII stoljeću) počela su se kasno izučavati. Mnogi tvrde da tu nema ničega novog, da je sve prepisao od Ibn Tajmije, ali je zapravo riječ o sličnim nazorima. Obojica su smatrala da je islamska zajednica počela napuštati osnovna učenja islama, pa su pozivali na “povratak Kuranu i Prorokovoj suni”.
Na salafijskim učenjima rastao je i nekoliko stoljeća kasnije Abd al-Vahab koji je, u doba raspada Osmanlijskog carstva, smatrao da sultan širi “pogrešni islam”. On je pozivao na vraćanje izvorima, a da bi u tome bio uspješniji ujedinio je vjersku i političko-vojnu moć, sklapajući savez sa najmoćnijom arapskom dinastijom Ibn Sauda.
Ne bi li Arapski poluotok “spasao” turske vlasti propovijedao je državu zasnovanu na šerijatskom zakonu i jedinstvu boga, što ih je označilo kao unitariste, monoteiste. Njegovi su sljedbenici za to koristili termin muvahidun, što se poslije u našim jezicima iskristaliziralo kao mudžahedin.
Muhamed ibn Saud počeo je stvaranje prve vehabijske države, a nastavio je njegov sin Abdulaziz, koji je osvojio Riad 1773. godine. Njegov sin Saud osvojio je Medinu 1805. godine, a 1806. i Meku. Ta prva vehabijska država pala je 1815.godine, ali su bili udareni temelji onome što će 1932.godine pod okriljem dinastije Saud nastati kao država koju mi danas znamo pod imenom Kraljevina Saudijska Arabija. I koja će zadržati vehabijsko tumačenje islama.
No jedno valja imati na umu: način na koji vehabije tumače vjeru i svijet jeste radikalan u odnosu na druga učenja, ali ne i teroristički. Bilo bi to isto kao kad bi se Isusa Krista optužilo za Krstaške ratove. Za pogrešno korištenje i poistovjećivanje salafijskog i vehabisjkog učenja s terorizmom najviše su krivi radikalni teroristi, ali i orjentalisti sa Zapada.
Jedno je sigurno: uporno korištenje istih tih termina (kao uostalom i naziva džihad ) u pogrešnom kontekstu, naročito nakon 11.septembra i napada na SAD, izazvalo je odijum prema muslimanskim vjernicima širom planete. Neznanje i površan pristup uspjeli su od islama “napraviti babarogu” za zapadne zemlje, koja je uspješno zamijenila komunizam.
U tekstu koji nudi, Jane’s vrlo pošteno analizira sve razloge koji su doveli do jačanja radikalnijeg islama u BiH. Autori precizno navode razloge za to, označavajući raspad SFRJ kao početak tog procesa.
“Kad je Zapad uveo embargo na oružje za bivšu Jugoslaviju, prelazeći preko činjenice da se JNA, treća najjača vojna sila u Evropi, svrstala uz Srbiju, ostavila je ostale republike, posebno BiH, potpuno razoružane na milost i nemilost Miloševićevom režimu i Karadžićevim Srbima. U pomoć “svojoj muslimanskoj braći” stigli su strani ratnici iz Saudijske Arabije, Pakistana, Jemena Afganistana. Mudžahedini (kako sami sebe nazivaju) širili su svoj način učenja na sekularno muslimansko stanovništvo BiH, što se kasnije raširilo na cijelo područje Balkana”, piše Jane’s.
"Slabe države, slabi zakoni"
Napadnuta iznutra dobro naoružanom vojskom bosanskih Srba, koje je pomagala Srbija; sa Hrvatskom na zapadu s kojom će kasnije biti izolovana zbog bošnjačko-hrvatskog sukoba u Hercegovini; ostavljena od svjetske zajednice čija se pomoć sastojala u monitoring grupama i humanitarnoj pomoći, sa zabranom da uveze oružje za odbranu, BiH se našla u bezizlaznoj situaciji. Jedini koji je nudio pomoć u naoružanju bio je islamski svijet. I Bosna je to prihvatila - nepromišljeno, ali nužno.
Jane’s navodi kako su Iran, Turska, Sudan i Saudijska Arabija za tri godine u BiH “ubacile” 350 miliona dolara. Paralelno, BH Armija prihvata strane borce, koji su 1993.godine osnovali odred El Mudžahid sa oko 3000 boraca.
Nakon završetka rata, vlasti BiH nisu se posebno bavile prisustvom ni stranih boraca (kojih je oko 200 ostalo u zemlji), ni njihovim utjecajem na okolno stanovništvo. Oženivši se u Bosni, preko supruga su dobili državljanstvo, i postali punopravni gradjani BiH. Sve do 2001.godine i 11.septembra, niko se posebno nije osvrtao na te, kako su ih zvali, vehabije. U šest godina, od završetka rata do terorističkih napada na SAD, oni su već “zauzeli” neke džamije i mektebe, proširili svoje učenje na jedan sloj stanovnka BiH, posebno mladih ljudi.
Neupućeni u suštinu islama i vjerovanja uopšte, iscrpljeni ratom, bez posla i budućnosti, skrajnuti na marginu, mladi su se ljudi lako dali “zavesti” (postoje i nepotvrdjene priče da se u pojedinim džamijama izgradjenim nakon rata, u kojima sada vladaju novi istočnjački običaji, vjernicima za dolazak daju “honorari”). Jedan od očiglednijih primjera jeste i prošlogodišnji napad na Američku ambasadu u Sarajevu, kada je Mevlid Jašarević, bez ikakva povoda ili zahjeva pucao po zgradi, ranivši pri tome čuvara, treba li reći gradjanina BiH.
Islamska zajednica koju predvodi reis Cerić nikada se ni jednom akcijom nije usprotivila uvezenom islamu s Bliskog istoka. Koliko god on ne bio imanentan bosanskom biću i koliko god bio u suprotnosti s islamskom tradicijom na Balkanu koja je stara skoro 600 godina. Islamska se zajednica čak oglušila na direktne pozive za pomoć koje su upućivali intelektualci.
Analitačari u Jane’s magazinu naglašavaju kako “nema direktne opasnosti od ekstremista, odnosno teroričkih napada na Balkanu”. Ali postoji opravdan strah da se to jezgro može razviti u nešto opasnije, ukoliko se, kao države, ne učvrste BiH i Kosovo.
“Slabe države, slabo poštivanje zakona, korupcija i prisutnost organiziranog kriminala, uz stalnu političku nestabilnost, i te kako mogu utjecati na nekontrolirani razvoj, medju ostalim ekstremističkim ideologijama i one vehabijske”, zaključuje Jane’s u tekstu pod naslovom Salafizam na Balkanu.
