Prošlog tjedna, na jednom od uredničkih sastanaka na Radiju Slobodna Evropa, kada smo razgovarali o temama vezanim za teroristički napad u Parizu, jedan je kolega rekao:“Mi se svi osjećamo krivima! Znam da su mnogi od nas postiđeni ili uplašeni i ne izlaze iz kuća. Moramo i tu priču napraviti”. Nema ni potrebe reći da je moj kolega po vjeri musliman.
Razumijem je.
Prije 20 godina, 1995, nakon masakra u Srebrenici, drugi kolega mi je rekao: “Nemoćan sam. Nisam učinio ništa loše ali se osjećam krivim. Ne mogu svojim prijateljima muslimanima pogledati u oči”. Nema ni potrebe reci da mi je kolega bio po nacionalnosti Srbin. Iste te godine, Hrvatska je učinila sve da njeni Srbi napuste Hrvatsku, pa sam i ja imao isti problem zato što sam po nacionalnosti Hrvat.
Postoji li kolektivna krivica?
Kolektivna odgovornost u formi kolektivne kazne je prakticirana kao discplinska mjera u takozvanim zatvorenim institucijama, kao što je na primjer zatvor. Kolektivne kazne se prakticiraju i u totalitarnim društvima i za vrijeme rata. Nacisti su primjenjivali kolektivno kažnjavanje civila sveteći se za svoje ubijene vojnike.
Nijemci su kao nacionalna grupa tretirani kao odgovorni za nacističke zločine pa su bili protjerani sa svoje zemlje iz Čehoslovačke i Jugoslavije nakon II svjetskog rata.
Godine 2013. je ruski predsjednik Putin potpisao dekret kojim se obitelji i prijatelji osuđenih terorista smatraju odgovornima za počinjenju štetu u terorističkim akcijama, pa je moraju nadoknaditi. Regionalni parlament Čečenije je ovih dana otišao korak dalje pa je predložio ruskoj Dumi usvajanje zakona po kojem se rođaci terorista mogu osuđivati na teške zatvorske kazne.
Ipak, zakon u modernim društvima kažnjava one koji su počinili zločin i odlučno odbija princip kolektivne krivice.
Ali, da li postoji, i da li bi trebalo biti kolektivne odgovornosti?
Milioni Francuza su marširali Parizom i drugim gradovima 11-og siječnja i time izrazili protivljenje terorizmu, kao što su to učinile tisuće muslimana u drugim zemljama.
Lassana Bathily, porijeklom iz afričkog Malija, musliman po vjeri, i uposlenik pariškog supermarketa je učinio mnogo više. Odveo je 15 potrošača koji su se zatekli u samousluzi u podrumski frižider nakon što je terorista upao u radnju 9-og siječnja i tako spasio njihove živote.
Izjave i osude političara ne mogu poraziti islamski ili srpski radikalizam, ali postupci poput ovoga što je učinio Lassan Bahtlily mogu.
To je proces koji počinje u školama, obiteljima, džamijama i crkvama. Mnogi su reporteri Radija Slobodna Evropa primjetili da na molitvama petkom u džamijama, teroristički napad u Parizu nije pominjan, iako su ga vjerski lideri osuđivali.
U Pakistanu, u prosincu, nisu zabilježeni ni izdaleka protesti pariskih razmjera iako je tada ubijeno 132 djece u Peshawaru. Nije bilo ni protesta u Nigeriji iako tamo masovno ubijaju ljude.
Vijeće ruskih muftija je “ljutito osudilo” napad u Parizu, ali gotovo na istom nivou osudjuju satirički magazin. "Vjerojatno grijeh provokacije u našem svijetu nije manje opasan za mir od grijeha onih koji su izazvali tu provokaciju”, kažu ruske muftije. “Vrijeđanje osjećanja vjernika nije prihvatljivo kao što nije prihvatljiv bilo koji oblik ekstremizma”, dodali su.
Istina je prva žrtva.
Da li je grijeh zaista jednak terorističkom napadu? Dakle, još jednom, postoji li kolektivna odgovornost?
Da li se roditelji terorista, njihovi prijatelji, učitelji, osjećaju odgovornima? Sudeći po brojkama, mi smo svi zajedno posve zakazali. Oko 3.600 žrtava je svijet zabilježio 2000, a 2014. je registrirano 18.000 žrtava.
Da li smo mi u medijima odgovorni citirajući neodgovorne političare koji prakticiraju slobodu govora? Ili, posve suprotno, da li ih mi previše ignoriramo? Da li zaista mislimo da je “Ja sam Charlie” na našim web stranicama i TV ekranima dovoljno?
Ćutanje o govoru mržnje je zločin, ćutanje ga čini još igorim.
Populističke i desničarske stranke imaju sve više pristalica u Evropi. One nisu ni čekale da se utvrdi identitet terorista u Parizu, već su odmah optužile imigrantsku politiku i imigrante za pogibiju 17 civila.
Geert Wilders, nizozemski političar koji čeka suđenje za širenje rasne mržnje, je proglasio rat u Evropi i pozvao na njenu “de-islamizaciju” u zapadnim demokratijama. U Engleskoj, Nigel Farage, vođa jedne druge stranke, je doveo u upit “politiku multikulturalizma” u Evropi. Češki populista, Tomio Okamura, inače turskog porijekla, čija stranka ima 14 poslanika u češkom parlamentu, zatražio je od Čeha da prošetaju pse i svinje pored džamija.
Davno je rečeno da je istina prva žrtva rata. Političari, religijski lideri i novinari koji promoviraju jezik mržnje ili ga toleriraju time što ćute i ne čine ništa, trebali bi biti prve žrtve politike tolerancije.
Da li su mještani jednog afganistanskog sela odgovorni time što opravdavaju teroristički napad u Parizu samo zato što su ih je satira uvrijedila? Ko će im to reći ako neće lokalni imam?
Populisti i teroristi imaju u stvari isti cilj – da nas natjeraju da postanemo taoci, da ukinu naše pravo da budemo pojedinci, smjeste nas u grupe reducirajući naš individulani identitet samo na to da smo muslimani, pravoslavci, katolici, jevreji…
Najveća greška koju neki režim, neka medijska kuća ili neka individua može da učini jeste da tretira terorizam kao kolektivni zločin. Pristup “oni su to učinili nama” vodi ka sukobu. I to je tačno ono o čemu se brinu moji prijatelji muslimani ovih dana.
Teroristi žele da prošire strah i mržnju. Ako strah nadvalada, terorizam je pobijedio. I isto onako kao što su Srbi prvi koji trebaju ustati protiv genocida nad muslimanima u Srebrenici, tako i muslimani prije svih moraju ustati protiv terorista od Peshawara do Pariza.
Moje kolege iz Centralne Azije, ili moj kolega iz Srbije, kao i ja sam, možemo mirno spavati. Nismo uradili ništa pogrešno i ne bi trebali osjećati krivicu. Niti nema kolektivne krivice, niti je “Ja sam Charlie” dovoljno.
* Autor je glavni i odgovorni urednik Radija Slobodna Evropa
