Tenzije i sukobi između Izraelaca i Palestinaca traju decenijama, pa se nameće pitanje zašto je situacija baš toliko eskalirala upravo sada?
Mogla bi se navesti tri osnovna razloga zašto je došlo do eskalacije izraelsko-palestinskog sukoba.
Jedan je politička kriza u Izraelu koji je za dvije godine četiri puta održao parlamentarne izbore bez čiste pobjede – posljednje u martu - i do sada nije uspio da oformi koaliciju u izraelskom parlamentu Knesetu. Premijer Benjamin Netanjahu centralna je figura pregovora o koaliciji a potrebno mu je da pridobije nekoliko ekstremno desnih zakonodavaca kako bi je formirao. Prema tvrdnjama lidera izraelske opozicije Jaira Lapida, Netanjahu je duboko podijelio zemlju ponajviše zbog njegovog suđenja za korupciju.
Drugi je borba za prevlast nad vođsvom Paestinaca između militantne i političke frakcije - Hamasa i Fataha. Palestinski predsjednik Mahmud Abas je 29. aprila otkazao palestinske izbore i okrivio Izrael za nesigurnost oko toga hoće li dopustiti održavanje glasanja u Jerusalimu, na okupiranoj Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze. Odluka o odgodi izbora došla je tri mjeseca nakon što je Abas najavio održavanje prvih nacionalnih izbora u posljednjih 15 godina.
Ova odluka je kod Palestinaca viđena kao strah od poraza i izraz slabosti Abasa, a Hamas je to vidio kao priliku da se repozicionira kao militantni borac za Jerusalim. Palestinci Istočni Jerusalim nazivaju glavnim gradom buduće palestinske države.
Treći je, prema navodima analitičara, spoljni faktor, Iran koji je čekao priliku za osvetu zbog cyber napada na nuklearno postrojenje za obogaćivanje uranijuma Natanz za koji je okrivio Izrael. Sabotaža u Natanzu desila se 11. aprila, dan nakon što je pokrenuta nova generacija centrifuga koje obogaćuju uranijum. Ali, i za smrt iranskog naučnika Mohsena Fakhrizadeha koji je krajem novembra prošle godine ubijen nakon napada na njegov automobil u Absardu, gradiću istočno od Teherana. Tada je iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Džavad Zarif rekao da je to “čin državnog terorizma” navodeći da postoje “ozbiljne naznake uloge Izraela” u atentatu.
Za Teheran još je rovito i pitanje ubistva Kasema Solejmanija, generala jedinice Quds Iranske revolucionarne garde, koji je poginuo u udaru američkih dronova.
Inicijalna kapisla – incident u džamiji Al Aksa
Racija izraelske policije u džamiji Al Aksa u Jerusalimu 27 dana nakon što je ispaljen prvi raketni projektil Hamasa iz Gaze kada su vjernici spriječeni da dođu na molitvu 13. aprila, prvog dana svetog mjeseca ramazana, bila je incident koji je doveo do iznenadnog razbuktavanja konflikta između Izraela i militantne grupe Hamas koja kontoliše Pojas Gaze, ali i niza nereda među Arapima i Jevrejima, piše New York Times.
Džamija Al Aksa u Jerusalimu na Kupoli na stijeni za muslimane je jedno od najsvetijih mjesta islama – treća sveta džamija. Prva je džamije Al Haram u Meki u čijem unutrašnjem dvorištu se nalazi Ćaba, centralno sveto mjesto svih muslimana, gdje se ide na hadž. Druga po važnosti je Poslanikova džamija u Medini jer se tu nalazi mezar odnosno grob poslanika Muhameda.
U raciji izraelske policije presječeni su strujni kablovi za zvučnike na minaretima Al Aksa džamije preko kojih se vjernici pozivaju na molitvu.
Istog dana, 13. aprila u Izraelu se obilježavao i Dan sjećanja kada se odaje počast onima koji su poginuli boreći se za zemlju. Izraelski predsjednik Reuven Rivlin držao je govor na Zidu plača, svetom jevrejskom mjestu koje se nalazi ispod džamije Al Aksa, a izraelski zvaničnici bili su zabrinuti da će njegov govor biti nadglasan dešavanjima oko džamije.
Incident u džamiji nije privukao veliku pažnju, ali je, gledano unazad, bio inicijalna kapisla koja je razbuktala sukob neviđen već godinama, navodi New York Times.
"Ovo je bila prelomna tačka", rekao je šeih Ekrima Sarbri, glavni muftija Jerusalima. "Njihove akcije dovešće do pogoršanja situacije."
Eskalacija nasilja u krizi liderstva Izraela i Palestine
Prošlo je sedam godina od posljednjeg značajnijeg konflikta sa militantnom grupom Hamas, kojeg Izrael smatra terorističkom organizacijom i 16 godina od posljednjeg velikog ustanka Palestinaca – intifade, pobune protiv izraelske okupacije Zapadne obale i Pojasa Gaze.
Jerusalim je već 100 godina poprište nasilnih sukoba Jevreja i Arapa. Izrael vidi Jerusalim kao svoju "ujedinjenu, vječnu" prijestonicu. Zauzeo je Istočni Jerusalim, koji uključuje Stari grad, u ratu na Bliskom istoku 1967., zajedno sa Zapadnom obalom i Gazom. Izrael i dalje zauzima Zapadnu obalu. Iako se vojska povukla iz Gaze, Ujedinjene nacije i dalje ovu oblast smatraju dijelom okupirane teritorije.
Dodatno se situacija pogoršala kada je bivši američki predsjednik Donald Trump proglasio Jerusalim glavnim gradom Izraela i relocirao ambasadu SAD iz Tel Aviva, ali tada nije došlo do većih nemira.
Nakon sedmica vrlo nasilnih uličnih nemira koji su slijedili incident u džamiji Al Aksa situacija je eskalirala u "stanje građanskog rata", kako upozoravaju izraelski lideri.
U ponedeljak 10. maja radikalna palestinska organizacija Hamas saopštila je da je ispalila rakete na Izreal. U noći između 11. i 12. maja na stotine projektila iz pojasa Gaze istovremeno je poletjelo prema Tel Avivu. Kako navode stručnjaci, ispaljeno je toliko raketa da ih nije mogao presresti i zaustaviti ni moćni izraelski protivraketni sistem Čelična kupola.
Sukobi izraelske vojske i Palestinaca u petak, 14. maja su se iz Pojasa Gaze proširili na dobar dio Zapadne obale gdje je u neredima poginulo najmanje deset Palestinaca dok je povrijeđeno na stotine ljudi, prenosi britanski servis BBC. Izraelske snage koristile su suzavac, gumene metke i vatreno oružje, dok su Palestinci bacali molotovljeve koktele.
Vojne operacije Izraela protiv Hamasa nastaviće se "punom snagom", rekao je premijer Benjamin Netanjahu 16. maja. "Mi djelujemo sada i sve dok to bude neophodno, kako bi vratili mir... Za to će trebati vremena", upozorio je Netanjahu.
Upravo Netanjahua mnogi vide kao glavnog krivca za eskalaciju, ali i podjelu izraelskog društva.
"Od trenutka kada je buknuo sukob, vlada koja bi donijela promjene je umrla a Netanjahu se vratio u život", napisao je u petak, 14. maja komentator Ben Caspit za list Maariv, prenosi Reuters.
Netanjahu, koje je na poziciji premijera 15 godina, imao priliku da do 4. maja formira vladu i u tome nije uspio. Ali, kako piše Foreign Policy, čini se da je sada Netanjahu neutralisao političku prijetnju za ostanak na poziciji premijera dijelom zahvaljujući i eskalaciji odnosa sa Palestincima koje je uzburkalo nacionalističke strasti i otežalo da se partije iz opozicije ujedine što bi, u suprotnom, dovelo do njegove smjene.
S druge strane, palestinska borba za prevlast tiče se, po nekim analitičarima, smjene generacija.
Palestinci u Gazi su se borili sa talasom zaraza korona virusa. Najveće palestinske političke frakcije, uključujući i Hamas nadali su se promjeni vlasti na izborima koje predsjednik Abas otkazao okruvljujući za to Izrael. To bi bili prvi predsjednički izbori od 2005. godine.
U Gazi, gdje je izraelska blokada doprinijela stopi nezaposlenosti od oko 50 posto, Hamasova popularnost je opadala dok su Palestinci sve više govorili o potrebi davanja prioriteta ekonomiji pred ratom. Međutim, ovakvo raspoloženje počelo je da se mijenja u aprilu, navodi New York Times.
Uloga Irana?
Iranski tvrdolinijaši koji dominiraju ovom zemljom imali su motiv, priliku i sredstva, piše britanski The Guardian. Njihove sigurnosne službe više puta doživjele su poniženje polutajnim izraelskim napadima.
Najspektakularnija je bila izuzetno štetna eksplozija u nuklearnom postrojenju Natanz u 11. aprilu, čije izazivanje je Izrael manje-više priznao. Sabotaža je uslijedila nakon atentata na vrhunskog nuklearnog naučnika Mohsena Fakhrizadeha krajem novembra prošle godine.
Iranski zvaničnici su prvobitno umanjili značaj prekida, ali njihova procjena o šteti kasnije je promijenjena uz tvrdnje da je lokacija bila meta "nuklearnog terorizma", iza kojeg stoji Izrael.
Takođe, Islamska revolucionarna garda (IRGC) upozorava da se još nije u potpunosti osvetila za prošlogodišnje ubistvo, u američkom udaru dronova, svog zapovjednika jedinice Quds, generala Kasema Solejmanija.
Izrael je u međuvremenu proširio svoj "rat iz sjenke" na pomorske ciljeve napadajući iranske naftne tankere. Redovno bombarduje iranske baze i iranske posredničke snage u Siriji.
Iran je izgubio diplomatsku bitku, jer su njegovi zaljevski neprijatelji kovali "mirovne" dogovore s Izraelom. Možda se sada Teheran nada da će se takozvani 'Abrahamovi sporazumi' koji se tiču normalizacije odnosa Izraela i arapskih država, raspasti kako se arapski bijes pojačava, piše The Guardian i napominje da su iranski predsjednički izbori u junu, a da bi produbljivanje polarizacije u regionu na Bliskom istoku moglo dovesti do odgode podizanja sankcija Sjedijenih Država i propasti bečkih nuklearnih pregovora – što bi tvrdolinijaši u Iranu (ali i Izraelu) računali kao pobjedu.
Neki izraelski komentatori ukazuju kako Iran stoji iza najnovije eskalacije nasilja. Analitičar Seth Frantzman ukazao je na nedavnu izjavu šefa IRGC-a Hoseina Salamija da je Izrael ranjiv na brzu, taktičku operaciju velikih razmjera.
"Ogromna raketna paljba pokrenuta 11. maja, serija bez presedana čini se da je dio plana koji je inspirisao Iran", napisao je Frantzman u Jerusalem Postu.
"To je zato što je Islamski džihad (iranske posredničke snage i druga militantna palestinska organizacija pored Hamasa) uključen u raketnu vatru i zato što Hamas podržava Iran. Hamas postavlja tempo - a taj tempo može biti onaj koji se nadgleda ili čak vodi iz Irana."
Facebook Forum