Prihvatiti Izrael kao državu je najveća osjetljiva tačka u razgovoru o odnosu muslimana i Jevreja, posebno nakon eskalacije sukoba u Gazi, kaže za Radio Slobodna Evropa Mehnaz Afridi, profesorica na Manhattan koledžu.
"Prihvatiti Izrael kao državu je prvi korak međuvjerske, međureligijske, međuekonomske razmjene muslimana i Jevreja, čak i ako govorimo o izgradnji mira u SAD-u", kaže Afridi, koja predaje islam i Holokaust.
Druga stvar je shvatiti da Palestinci trebaju državu, kaže Afridi.
"Te dvije stvari su najvažnije stvari koje moraju biti dio razgovora. Ako ne prihvatite da Izrael treba i zaslužuje državu, onda razgovor tu prestaje. Nema diplomatskih odnosa. Ako ne prihvatite da Palestinci imaju samoodređenje, vaši diplomatski razgovori propadaju."
Afridi je sudjelovala na Sarajevskoj sigurnosnoj konferenciji, koja je održana početkom sedmice, na panelu o stranim utjecajima na Zapadnom Balkanu.
U intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) govorila je o inicijativi da se Bosna i Hercegovina pridruži Međunarodnom savezu za sjećanje na holokaust, ali i o širim razmjerima sukoba u Izraelu i Gazi.
RSE: U posljednjih deset dana svjedočimo sigurnosnom izazovu na Bliskom Istoku. Moram Vas pitati, jer je to dio onoga što radite u svom poslu, govorim o Izraelu i sukobu s Hamasom i svemu što se dogodilo prošle sedmice. Kako bi ovi događaji u Gazi i Izraelu mogli utjecati na odnose između muslimana i Jevreja, što je u središtu Vašeg rada, Vašeg naučnog rada?
Afridi: Da. Mislim, to je vrlo duboko problematično. Trenutno je vrlo emotivno. Ja sam u centru jevrejskih i muslimanskih zajednica. Smatram ih i svojom braćom i sestrama. Blisko surađujem s mnogim zajednicama diljem SAD-a i na međunarodnoj razini. Želim reći da je uvijek postojala ta vrlo osjetljiva tačka.
Ja nisam imala problem govoriti o Izraelu i Palestini. Jedna od prvih stvari koje želim reći je da je najveća osjetljiva tačka - prihvatiti Izrael kao državu. To je prvi korak međuvjerske, međureligijske, međuekonomske razmjene muslimana i Jevreja, čak i ako govorimo o izgradnji mira u SAD-u.
Druga stvar je shvatiti da Palestinci trebaju državu. Te dvije stvari su najvažnije stvari koje moraju biti dio razgovora. Ako ne prihvatite da Izrael treba i zaslužuje državu, onda razgovor tu prestaje. Nema diplomatskih odnosa. Ako ne prihvatite da Palestinci imaju samoodređenje, vaši diplomatski razgovori propadaju.
Druga stvar je povijest. Povijest vidimo vrlo različito, Jevreji i muslimani. Moja pozicija je takva da sam vrlo sam sretna što su me Jevreji i muslimani podučavali o ovoj povijesti. Tako da imam obje perspektive u kojima mogu vidjeti gdje trebamo popuniti praznine. A te praznine treba popuniti prije 1948. (stvaranja države Izrael).
Ali želim reći da je ono što je Hamas učinio Izraelu teroristički čin. To je masovni zločin. To je nešto što Jevreji nisu doživjeli još od Holokausta. Užasno je barbarstvo ovog čina.
Također smatram da Hamas treba osuditi kao terorističku organizaciju. I to vrlo snažno kažem kao muslimanka. To govorim zbog svoje vjere. Islam ovo ne uči. Ispričat ću vam jednu priču, i to stvarnu iz Kur'ana.
Poslanik Muhamed je pješice otišao iz Medine natrag u Mekku i rekao je svom narodu da ne povrijede nijednu ženu, nijedno dijete, nijedno siroče i bilo koju osobu. "Zaštitite ih, osim ako vas ne napadnu."
Ali ipak, ne dirajte nevine.
Hamas nije islamski. Hamas mi neće oduzeti islam i želim biti vrlo čvrsta u vezi s tim.
Ono što Izrael radi je pokušaj eliminiranja terorista Hamasa.
Moje srce je s mojim prijateljima Palestincima. Imam prijatelje u Gazi. Podržavam ih. Uvijek sam ih podržavala od 2007., otkad je Hamas preuzeo vlast. I to je povijest koju ljudi moraju razumjeti, da su Palestinci zaustavljeni u samoodređenju, jer Izrael uopće nije mogao pregovarati s Hamasom.
Ne želim prestati graditi mir. Ovo je upravo trenutak kada moramo graditi mir. Nedavno je mali sedmogodišnji dječak u Illinoisu, Chicago, ubijen, jer je Palestinac. Evo što će se dogoditi. Zločini iz mržnje ići će protiv muslimana i Jevreja. I ne možemo poništiti sav naš dobar rad zbog ovoga. Moramo nastaviti dalje, graditi jače veze.
RSE: Što se može uraditi? Što Vi možete svojim radom?
Afridi: Moj posao je educirati ljude i dati im da shvate da emocije nisu način na koji reagiramo, emocionalni odgovor… Zato još ne govorim o tome na fakultetu, dajem vremena. A onda ćemo imati nastavu, koja je obrazovni program, koji pomaže učenicima da procesuiraju, razmišljaju, a ne samo reagiraju.
RSE: Očekujete li da se u sukob uključe i druge zemlje, ako govorimo o Izraelu i Hamasu, posebno susjedne islamske zemlje? I kako bi to moglo utjecati na napore tih zemalja ka normalizaciji odnosa s Izraelom, npr. ako govorimo o Saudijskoj Arabiji ili nekoj drugoj zemlji?
Afridi: Da, mislim da su svi napeti zbog ovoga posvuda u svijetu, ne samo u Sjedinjenim Državama, zbog mogućnosti da se Iran uključi. Onda, Libanon je svakako uključen zbog Hezbollaha. Saudijska Arabija je bila pred normalizacijom odnosa s Izraelom, preko Abrahamovog sporazuma, ali su to zaustavili.
Jako smo zabrinuti, ali također smo jako zabrinuti da se neće uključiti samo susjedne zemlje, nego da će se uključiti cijeli muslimanski svijet. Dakle, to je velika briga, u smislu novca, u smislu onoga što ljudi govore, u smislu politike, što se događa sa Zapadom i Istokom. Dakle, to su te stvari.
RSE: Pišete i predajete o Holokaustu. Također podučavate o poricanju Holokausta i prihvaćanju ili poznavanju tog zločina u arapskom i muslimanskom svijetu. Ali, možemo li usporediti ta dva svijeta, ako možemo tako reći? Predajete na Manhattan koledžu, vjerovatno većina Vaših studenata su kršćani. Kako vidite razliku između poučavanja i učenja o holokaustu u muslimanskom, arapskom i kršćanskom svijetu u kojem predajete?
Afridi: Uredu, imam studente muslimane. Ja sam savjetnica za studente muslimane na svom kampusu. Također sam kreirala nastavni plan i program za muslimanske srednje škole u New Yorku. Radila sam i s muslimanskim studentima i muslimanskim grupama izvan mog koledža.
Ako ja patim, to ne znači da ti manje patiš. Ako ti patiš, to ne znači da ja patim manje. Pokušavam to naučiti ljude.
I napisala sam knjigu pod nazivom "Šoa kroz muslimanski pogled", koja govori o obrazovanju o Holokaustu u muslimanskom svijetu. Moj rad je važan na više razina. Važno je za nejevreje, tačka. Ali važno je da muslimani razumiju što antisemitizam može učiniti. I na to moramo djelovati u smislu predrasuda.
Također mislim da mi ova pozicija omogućuje da Jevrejima pomognem da razumiju za muslimansku tragediju, muslimanski genocid. Upravo sada pišem knjigu o tome, o Bosni, o Siriji, o Palestini, o Iraku, o muslimanskim manjinama u Indiji danas. Dakle, o Rohinjama i Ujgurima. Dakle, postoje načini ne dijeljenja, nego premošćivanja kroz različite narative patnje.
Ako ja patim, to ne znači da ti manje patiš. Ako ti patiš, to ne znači da ja patim manje. Pokušavam to naučiti ljude.
RSE: To ima veze s mojim sljedećim pitanjem - kako izbjeći relativizaciju zločina? Ponekad kada govorimo o holokaustu ili ratnim zločinima bilo gdje u svijetu, postoji taj narativ da su se "zločini činili posvuda" ili da je "neko ko sada pati, počinio zločine prije", u nekim drugim razdobljima naše povijesti.
Afridi: Mislim da mnogo toga ima veze s pamćenjem. Na primjer, ovdje u Bosni i Hercegovini, znam da srpska zajednica s pravom osjeća da su bili progonjeni tokom Drugog svjetskog rata. I istina je, bili su progonjeni pod ustašama, holokaustom, zar ne?
I mislim da se sjećanje rekonstruira o tome ko je bio žrtva, a ko počinitelj. I to je problem. Jako je važno da naše buduće generacije shvate što se dogodilo i stvore novo sjećanje za sljedeće. Inače smo uhvaćeni u začarani krug u kojem vidimo muslimanskog počinitelja, kršćanskog pravoslavnog počinitelja, jevrejskog ili katoličkog počinitelja, ili hinduističkog… možemo nastaviti…
Dakle, način na koji postoji toliko relativizacije Holokausta u muslimanskom svijetu je nevjerovatan.
Pa, ljudi ne vjeruju da je to šest miliona, reći će - bilo je "samo" dva miliona. Mogli bi reći – da, to je bio Drugi svjetski rat, 12 miliona ljudi je umrlo. Ovo su činjenice koje želim ispraviti, jer mislim da je Holokaust bez presedana, u smislu – nije jedinstveno, ali nikad se nije dogodilo onako kako se dogodilo. Išlo je sve do sjeverne Afrike.
Sjećanje na holokaust u Sarajevu
Također, predajem o 61 muslimanu koji su ubijeni u Auschwitzu, za koje ljudi ne znaju. Govorim i o muslimanima koji su spašavali i davali svoje živote za Jevreje. Dakle, to su priče za koje želim da ljudi znaju kako bismo izgradili mostove, koliko god nam je teško progutati činjenice.
Jer, znate što, nismo uvijek na pravoj strani povijesti.
Ali ako ne gledamo sebe, onda smo uvijek na krivoj strani. I stoga tražim od nas da razmislimo o sebi, posebno kao muslimanima, i pogledamo jevrejsku povijest kada gledamo ovaj masakr koji se nedavno dogodio u Izraelu. Za njih je to bilo jako bolno.
RSE: Donekle slično pitanje u tom smislu bilo bi o Bosni i Hercegovini i genocidu u Srebrenici. Možda se više nego ikad posljednjih nekoliko godina negira da je genocid počinjen. Veličaju se ratni zločinci u BiH, entitetu Republika Srpska, ali i u Srbiji. A u posljednje vrijeme imamo slične glasove i narative iz Rusije. Kako učiti o genocidu i kako podučavati mlađe generacije iz Vašeg iskustva kada je u pitanju Holokaust. Ne uspoređujem zločine, samo govorim…
Afridi: Da, mislim, znate, Bosna je, također, u vrlo neizvjesnoj situaciji. To je vrlo zanimljiva zemlja, jer je etnički raznolika.
Jevreji su, također, vrlo raznoliki, zar ne? Dolaze odsvud. Ali, također, mislim da je Bosna većinski muslimanska. I trenutno se na muslimane gleda kao na one koji izmišljaju, kao agresore, kao necivilizirane. I zato sam ovdje, jer sam ovdje da se udružim s Bosancima, da kažem da mi zaista možemo ući u Europsku uniju.
Pogledajte svoje fantastične programe koje radite. Pogledajte sav rad na Holokaustu. Pogledajte nevjerovatan obrazovni sustav. I mislim da ljudi imaju pogrešnu predodžbu. I mislim da je nacionalizam trenutno velika stvar u Europi i Americi.
Dakle, i ovdje postoji narativ "prvo Srbija" i to na neki način zatvara sjećanje na ono što se dogodilo. Ali, također, želim reći da nisam sigurna da je Srbija prošla kroz proces da zapravo prihvati ono što se dogodilo.
Mislim da Europljani nisu baš prihvatili ono što se dogodilo u Bosni i Hercegovini. Znam da je završilo '95. - 96.', ali još uvijek je vrlo svježe.
Dakle, mislim da ako nacija ne kaže – da, mi smo počinili ove zločine i želimo raditi s vama oko toga, mislim da ne možemo mnogo učiniti u vezi s njima i tim što slave svoje ratne heroje koji su zapravo ubijali Bosance tokoma genocida.
Opet, oni moraju izgraditi obrazovni sustav u svojoj zemlji kako bi se obrazovali. Na primjer, Njemačka. Njemačka je nakon Holokausta prihvatila zločine, dala sve odštete što je mogla, srušila spomenike, znate, onih koji su masakrirali Jevreje, postavila spomenike u znak sjećanja na Jevreje, dala Jevrejima prostor, obnavljala im sinagoge, mijenjala natpise. Ovo je ogromno. Ovo je pokret koji se mora dogoditi u Sjedinjenim Državama kada govorimo o ropstvu.
Dakle, ako Srbija može učiniti te poteze, ako Mađarska može učiniti te poteze, onda mislim da negdje stižemo, gdje država pokazuje – da, mi smo počinili ove zločine, ali mi smo tu za vas. Nećemo to učiniti ponovo. Radi se o prihvaćanju i priznavanju, što je najteže učiniti.
RSE: Često ističete da ste muslimanka koja se bavi Holokaustom. Nadam se da je u redu da Vas pitam je li ta činjenica utjecala na Vas da radite ovo što radite, da učite i podučavate druge o Holokaustu. Da je jedno uzrokovalo drugo? Kako ste odabrali? Stavljate li u jednu liniju to što ste muslimanka i to što predajete i podučavate o Holokaustu?
Afridi: Mislim da je oboje. Dakle, odgojila su me dva divna roditelja, muslimana. Odrastala sam diljem Europe i Bliskog Istoka, a onda sam se nastanila u Sjedinjenim Državama. Porijeklom sam iz Pakistana. Dakle, ja sam dijete svijeta, Europe kao i Istoka i svega.
A islam kaže da se mora govoriti istina, čak i ako ideš protiv svog naroda.
I ja sam odgojena s prelijepim islamskim principom humanosti. Ali, iskusila sam rasizam odrastajući u Europi. Bila sam u Zapadnoj Europi, bilo je vrlo malo muslimana. Zatim sam otišla u Dubai i vidjela da je vrlo antijevrejski i nisam razumjela. Tako sam kao dijete postala znatiželjna, a onda sam u arapskim i azijskim muslimanskim zajednicama počela viđati mnogo antisemitizma.
Relativizacija Holokausta, antijevrejske šale, isti mitovi koje ste vidjeli u Holokaustu o jevrejskoj kontroli, lobiju. Sada to ponovno čujem zbog onoga što se dogodilo. I htjela sam to promijeniti. Stoga sam željela biti glas koji treba priznati i naučiti činjenice o Jevrejima, judaizmu i Holokaustu. I zato sam to učinila.
A islam kaže da se mora govoriti istina, čak i ako ideš protiv svog naroda.
Bog nam je zapovjedio da idemo na sud i budemo iskreni, čak i ako to šteti vašoj zajednici, jer istina je važnija od svega drugog.
RSE: Govorili ste na Sarajevskoj sigurnosnoj konferenciji, na panelu o stranim "igračima" na Zapadnom Balkanu. Kako vidite strani utjecaj, iz pozicije onoga čime se bavite?
Afridi: Vrlo uzbudljivo je biti ovdje, jer vjerujem da je ovo važna konferencija. Vrlo je važno za Bosnu i Hercegovinu, a također i za to da bude na neki način usredotočena na Europu u smislu zemlje koja je vrlo ranjiva nakon što je prošla kroz genocid i također nije dio Europske unije. Kao što sada znamo, Ukrajina proživljava mnogo toga, međutim, još uvijek nije dio Europske unije. To me brine.
Ali na ovom panelu, stvarno sam željela iznijeti nešto važno i bitno. Imenovao me State Department Sjedinjenih Država za Međunarodni savez za sjećanje na Holokaust. To je savez koji ima 30 zemalja članica.
Bosna i Hercegovina je još uvijek zemlja promatrač i razgovarala sam sa svojim bosanskim kolegama i prijateljima ovdje u Bosni i rekla im da imam priliku - hajde da uvedemo BiH u ovu grupu. Možda ćete me pitati zašto Bosna i Hercegovina treba biti dio ove grupe, zašto je to važno, jer se u osnovi sastoji od zemalja koje su i na Istočnom i Zapadnom Balkanu, ali također, Srbija i Hrvatska su članice, Mađarska, Poljska i...Slovačka. Želim biti ambasadorica koja će uvesti BiH u Međunarodnu alijansu sjećanja na Holokaust.
RSE: Kada očekujete da bi se to moglo dogoditi, da se i Bosna i Hercegovina pridruži?
Afridi: To bi se moglo dogoditi u roku od godinu dana, jer je BiH zemlja promatrač i prihvatila je 2022. godine, zapravo Dodik (Milorad, predsjednik entiteta RS, ranije član Predsjedništva BiH) je prihvatio definiciju antisemitizma. Dakle, Bosna i Hercegovina je u odboru, zemlja članica i ja bih željela da neko iz Ministarstva vanjskih poslova BiH shvati ovo ozbiljno, da iskoriste ovu priliku i razgovaraju sa savjetnikom Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust, kao i sa mnom, kako bismo mogli pokušati olakšati Bosni i Hercegovini da postane član.
