Piše: The Economist (prevela Ena Stevanović)
Hamas vlada pojasom Gaze od 2007. godine i tu se nema šta za pohvaliti. Islamistička partija je stroga, uskogrudna i netolerantna. Oni ispaljuju rakete na izraelsku teritoriju i grade tunele kako bi oteli ili ubili izraelske vojnike. Hamas zna da će izraelski napadi koje su isprovocirali usmrtiti stotine palestinskih civila čime će oni prikupiti simpatije i podršku širom svijeta. Hamas je sada slabiji nego što je bio i gubi vojnu bitku protiv Izraela.
S druge strane Izrael je najuspješnija država na Bliskom Istoku. To je jedina prava demokracija u regionu i centar izuma, poduzetništva i stvaralaštva. U vojnim obračunima sa Hamasom izraelska vojska je daleko nadmoćnija. Većina Izraelaca podržava svoju vojsku koja ima snažnu podršku američkog Kongresa.
Međutim, iako Izrael pobjeđuje ovu bitku, on gubi u ratu za podršku svjetske javnosti koja je za Izrael jako bitna jer se radi o kozmopolitskoj trgovačkoj državi koja od svojih američkih saveznika traži pomoć u sigurnosnim pitanjima. Zbog toga bi Izrael trebao čuti nešto od onoga što kritičari govore.
Prije nekoliko godina Izrael je imao uvjerljive argumente protiv Palestinske oslobodilačke organizacije Jasera Arafata. Mladi Europljani su provodili slobodno vrijeme na kibucima, a zapadni svijet je navijao kad su izraelske postrojbe spasile židovske taoce iz zgrade terminala aerodroma Entebe u Ugandi 1976.godine.
Međutim, kako se nastavila okupacija palestinskog teritorija, podrška je jenjavala. U anketi provedenoj u 23 države i objavljenoj u junu prije napada na Gazu, 26 posto više građana smatra da Izrael ima nepoželjan uticaj na svijet. Izrael se na ovoj listi našao ispod Rusije, a iznad samo Sjeverne Koreje, Irana i Pakistana.
Sve veći broj Europejaca smatra Izrael rasističkom državom. Čak i u Sjedinjenim Američkim Državama u kojima većina podržava Izrael, broj onih koji smatraju da su aktivnosti protiv Palestine neopravdane je od 2002. godine porastao za 5 posto na 39 posto. Među mladima od 18 do 29 godina, Izrael podržava samo četvrtina.
Mnogi Izraelci i njihove vatrene pristalice u Kongresu trenutno neprijateljstvo prema Izraelu smatraju rezultatom dugotrajne demolizacije, dvostrukih standarda i delegitimizacije. I imaju pravo. Držati visoke standarde može biti kompliment za Izrael, ali se može iskoristiti i protiv njega. Stav da je Izrael država u kojoj cvjeta diskriminacija zanemaruje činjenicu da su izraelske manjine kao što su Druzi, Arapi i Bahaisi zaštićeni od strane neovisnih sudova uključujući i onaj najviši na čelu kojeg sjedi arapsko-izraelski sudac.
Kampanja pokreta BDS (Boycott, Divestment and Sanctions) poziva na bojkote i sankcije ne samo s ciljem okončanja okupacije Zapadne obale već i s ciljem povratka svih palestinskih izbjeglica u njihove domove odnosno slabljenja uloge Izraela kao domovine židova. Prosvjedi u Francuskoj protiv nasilja u pojasu Gaze su doveli do napada na sinagoge i kompanije u vlasništvu židova.
Nije ni čudo što mnogi Izraelci smatraju da je svijet protiv njih vjerujući da kritiziranje Izraela zapravo predstavlja antisemitizam. Međutim, možda bi trebali poslušati neke od kritičara izraelske politike jer je mišljenje javnosti doista bitno u ovom slučaju. Za trgovinsku naciju izgrađenu na temeljima slobode i demokracije delegitimizacija je, kako je navela jedna izraelska nevladina organizacija, "strateška prijetnja" za državu. Stoga su mnogi strani kritičari u pravu.
Stoga ih poslušajte.
Njihov prvi argument su razmjere nasilja u Gazi. Oko 1.400 Palestinaca je poginulo u proteklih nekoliko sedmica u usporedbi sa 56 izraelskih vojnika i četiri civila. Čak i ako uzmemo u obzir brutalnost Hamasa, nijedna demokratska država ne bi trebala biti sretna sa vojnom strategijom kojom se ubijaju djeca dok izraelski ambasador u Sjedinjenim Državama govori da njihovi vojnici zaslužuju Nobelovu nagradu za mir. Uništavanje samo dodatno pokreće Hamas i udaljava Izrael od umjerenih Palestinaca koji su njegova najbolja šansa za mir.
Izrael bi trebao poslušati kritike koje se odnose na potrebu stvaranja dvije države, što ostaje jedino funkcionalno rješenje. Vrijeme nije na strani Izraela. Palestinci bi već mogli nadmašiti Izraelce u teritorijama koje dijele. Ako se ne stvore dvije države Palestinci i Izraelci ostaju u jednoj koju moraju dijeliti. Izrael može birati ili trajnu nedemokratsku okupaciju kojom se ugnjetavaju Palestinci ili demokraciju u kojoj su Židovi u manjini. Ni jedno ni drugo neće biti domovina židova sa jednakim pravim za sve o čemu su sanjali utemeljitelji Izraela.
Američki državni sekretar John Kerry je učinio herkulovski napor kako bi uspostavio mir između dvije strane ciljajući na dvije države sa dva naroda. Kada su pregovori prekinuti prije nekoliko mjeseci, on je za to optužio izraelski lobi. To je razbjesnilo desničarske Izraelce, a sada im se pridružila i ljevica jer je Kerry predložio prekid vatre u Gazi što, kako tvrde Izraelci, pogoduje Hamasu. Međutim, Kerry je u pravu. Ako Izraelci nastave graditi naselja na okupiranom teritoriju koji pripada palestinskoj državi, to će trajno onemogućiti mir.
Isto vrijedi i za izraelsku strategiju u Gazi i na Zapadnoj obali. Praveći od Gaze otvoreni zatvor, Izrael ostaje predan blokadi koja uzrokuje to da će još više Palestinaca odrasti u ljutnji. Na Zapadnoj obali je izraelski premijer Benjamin Natanjahu otišao unatrag: izjavio je da Izrael ne može prepustiti kontrolu na Zapadnoj obali zbog straha od islamističkih napada. To implicira njegovu namjeru da konsoliduje okupaciju čime oduzima svaku nadu palestinskim umjerenjacima. Vrlo je vjerovatno da će i Zapadna obala eksplodirati kada otkuca demografski sat.
Natanjahu će uskoro imati priliku da pokaže da je čuo kritike za svu krv i bijedu u Gazi. Nakon što je osvojio svoju bitku mogao bi se vratiti za pregovarački stol, ovaj put sa istinskom željom za mirom. Svaki pravi prijatelj Izraela bi ga trebao pritisnuti da to učini.
