U organizaciji Hrvatskog katoličkog sveučilišta i Zagrebačke nadbiskupije održan je u Zagrebu znanstveni skup „Kardinal Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugog svjetskog rata i poraća“. Na skupu je uz hrvatske, britanske i američke povjesničare sudjelovalo i dvoje povjesničara iz Beograda. Organiziranjem simpozija željeli smo pomoći u zacjeljivanju rana i ublažavanju netrepeljivosti, ali i prepoznavanju namjera onih kojima je stalo da prijepori budu još veći, kazao je otvarajući skup zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.
Ne moramo se složiti, ali moramo saslušati jedni druge i razgovarati – to je vjerojatno bila misao vodilja organizatora skupa o kardinalu Stepincu i Srbima u vrijeme NDH, na kojem su o istim temama – odnosu Stepinca prema NDH i odnosu prema Srbima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi - govorili među ostalima jedni za drugima hrvatski i srpski povjesničari.
„Za nas katolike kardinal Alojzije Stepinac je blaženik, te vjerojatno uskoro i od Katoličke crkve proglašeni svetac“, kazao je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, međutim osporavanja i prijepori nisu nestali.
„Nadam se da će današnji dan biti doprinos inicijativi pape Franje da se putem radne skupine, u kojoj bi trebali biti stručnjaci, učini korak prema boljem razumijevanju života i djelovanja blaženog Alojzija Stepinca. Ovakvi su simpoziji važni osobito za nove naraštaje za koje smo odgovorni mi, kao što su u ono vrijeme bili odgovorni tadašnji duhovni pastiri i politički nositelji vlasti. Ta odgovornost nam ne dopušta da djeca i mladi budu hranjeni neistinama, nego da im pomognemo susresti istinu“, konstatirao je kardinal Bozanić.
On je zahvalio okupljenim povjesničarima što će pomoći da povijest donese svoj pravorijek o Stepincu, na kojem će se moći graditi iskreniji odnos između katoličkih i pravoslavnih vjernika, te između hrvatskoga i srpskoga naroda.
Zagrebački povjesničar Mario Jareb je – govoreći o Stepinčevom odnosu prema vlastima NDH – kazao kako je on, kao većina hrvatskih građana, sa entuzijazmom gledao na uspostavu hrvatske države, ali da je osudio zločine nad Srbima i Židovima.
„Njegovo negodovanje zbog ovih progona, primjerice njegovo negodovanje zbog ubojstva 260 Srba u Glini već u svibnju god. 1941 pokazuje da se on nije mirio sa postupcima novoga ustaškog režima, da je prosvjedovao i postoje, dakako, brojni podaci da je kasnije nastojao i pomoći progonjenima“, kazao je Jareb.
Na istu temu, Milan Koljanin iz Instituta za savremenu istoriju Srbije kaže kako je Stepinčevo djelovanje bilo podređeno jednom cilju – širenju Katoličke crkve i organizaciji društva u skladu sa vatikanskom politikom.
„On je bio uveren da je velika Nezavisna država Hrvatska stvorena u okviru Novog poretka pogodan institucionalni okvir za ostvarivanje tih ciljeva, bez obzira na cenu u ljudskim životima kojima je to plaćeno. Povremene intervencije za Srbe i Jevreje, pogotovo za one koji su prešli na rimokatoličku veru, i zakasnelo javno osporavanje ideoloških načela na kojima su vršeni
progoni Srba, Jevreja i Roma nikada nisu ozbiljnije dovodili u pitanje podršku Stepinca i Crkve ustaškoj državi do samog kraja njenog postojanja“, ustvrdio je Koljanin.
Sva su izlaganja bila nagrađena pljeskom prepune dvorane Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, ali tu se čuo i jedan zvižduk.
Govoreći o Stepinčevom odnosu prema Srbima i pravoslavlju, Radmila Radić iz beogradskog Instituta za noviju istoriju Srbije iznijela je niz Stepinčevih citata kojima je željela ilustrirati svoju tezu da je taj odnos bio oštro negativan.
„Nije reagovao ni zbog progona i ubistava episkopa i sveštenika Srpske pravoslavne crkve. Glasine o stradanjima nazvao je srpskom propagandom, iako je imao informacije kako o logorima tako i o zločinima“, navela je Radmila Radić.
Miroslav Akmadža iz Hrvatskog instituta za povijest nije našao argumente za zaključak da je Stepinac – koji je osuđivao Karađorđevićev režim i beogradski centralizam – pokazivao netrepeljivost prema SPC-u ili Srbima, podsjećajući da su na suđenju Stepincu mnogi pravoslavci željeli svjedočiti njemu u korist, ali da im to komunističke vlasti nisu dopustile.
„Ključno pitanje koje postavljaju neki hrvatski povjesničari, ali i predstavnici Srpske pravoslavne crkve i srbijanske političke scene u nedostatku argumenata, je – je li Stepinac mogao učiniti više? No, nije li to pitanje koje se može postaviti svima nama – običnim ljudima – ali i svakom do sada proglašenom svecu?“, kazao je Akmadža.
