Mara Anušić iz Banja Luke,Vinko Kožić iz Dragočaja kraj Banja Luke, Kata i Ante Kalaš iz Grgića kraj Bugojna više od 15 godina žive izbjegličkim životom, svatko ima svoje razloge zašto se ne može ili ne želi vratiti kući: ili su im se djeca vec snašla u Hrvatskoj, pa ne žele daleko od njih, ili u Bosni nemaju više nikoga, ili su im kuće spaljene i neobnovljene, ili ne mogu u svoj stan, ili su u njihovim selima i mjestima, kako kažu 'potpuno drugi ljudi' i ne bi se više tamo dobro osjećali, a nekolicini se život 'istopio u alkoholu' pa su već odavno izbjeglice ne samo u društvu već i vlastitom životu. No,za sve njih bi se, kaze Kata Kalaš moglo reći da su 'ko otsječeno drvo'
«Otsječeno drvo... čekamo smrt, sklopimo ruke samo 'vako i – idemo. Ko drvo kad se osječe i gotovo, suši se.. .tako i mi.»
Kata je blizu 80 godina, njezin suprug Anto 83, a Vinko i Mara blizu 60.
«Izbjeglica sam već 16 godina! 93. sam izašla iz svoje kuće kraj Bugojna, protjerana od Muslimana i otad se seljakam od kampa do kampa,od izbjegličkih smještaja u Gorskom Kotaru, Karlovcu i najzad, Pisarovina. Djeca se zaposlila i snašla, a nas dvoje staraca, kud ćemo, pomogli bi oni, al nije ni njima lako imaju oni svojih briga i svoju djecu, zato smo mi ovdje, besplatna hrana i spavanje i 500 kuna pomoći pa nekako ide.»
RSE: Kako se nositi sa svim nedaćama tolike godine po izbjegličkim naseljima?
Vinko Kozić:
"Znate što, to vam je u vama toliki gnjev, uvijek vas nesto tišti, osjećate nepravdu, kako živjeti s 500 kuna. Kako se ustajati ujutro i slušati uvijek istu priču, iste ljude, a medju ovom sačicom preostalih jadnika dosta je i pijanstva, galame.»
RSE: Sve izbjeglice imaju osjećaj da ih vlast i domaće stanovništvo doživljavaju kao teret i da ih se često ponižava.
Vinko:
"Da,da ,kao teret,omalovažavaju nas."
Mara:
"Ma,da vrijedjaju nas, kažu 'vi ste Bosanci, glupi ljudi' ma, svašta, nema što nam ne govore. Ja nisam znala dok nisam ovdje došla da nas tako gledaju 'kao Bosance' , ozbiljno, nisam znala, života mi, ja mislila mi svi jednaki. Ja bih se rado vratila u moju Bosnu, al' tamo nema života. Prijete mi ti koji su u mojem stanu ,a sud dosudio da ja toj ženi, Srpkinji, moram dati 12 tisuća zato što je ona sredjivala kupaonu, mijenjala pločice, šolju i to... a zašto je to radila u mom stanu? Ja to neću nikad imat, otkud meni 12 tisuća kao izbjeglici, nemam od čega živjet, a kamoli to platit i, kuda se onda vratit, kome?»
Vinko Kozić:
-I ja sam od Banja Like, iz Dragočaja, prije rata 98 posto katoličko stanovništvo, danas uglavnom pravoslavci, pa kuda ću? Drugi ljudi, nema mog naroda, samo se nekoliko obitelji vratilo. A moje je i sve srušeno, jedino korov raste...»
RSE: Išli ste vidjeti? Jel vam bilo teško ili ste se već odvikli?
"Ma,kakvi odvikao. Kad sam to vidio ko da me pola nestalo, zavrtilo mi se, bio sam izgubljen, ko u nekim oblacima..»
RSE: Jel nekad sanjate da ste u staroj kući?
Kata:
«Uf, uf radim u snu po njivama .... šta ćeš (plače) po svim mojim njivama radim, točno onako ko da je istina, ko što sam uvik i radila, šestero dice othranila, najstarije, sedmo mi umrlo, cilo imanje sam uzdigla, a onda se probudim i teško mi ujutro, nemoš smislit ni di si ni kako si.»
Ante priznaje da su im nudili stan u Gvozdu, ali na drugom katu, a Antu bole noge, jedva se kreće po ravnom i ne bi se mogao popeti. I Vinku je bio nudjen drugi kamp, u Velikoj Gorici, ali je odbio, dosta mu je kaze kampova,7 puta su ga selili ,no za kaznu su mu ukinuli hranu jer je odbio ponudjeni smještaj i sad živi samo od 500 kuna socijalne pomoći, a ostali imaju i pomoć i lanch pakete, no nada se da će mu država ipak dati uskoro kucu na korištenje u Krnjaku i da će se konacno smiriti. Mari Anušić zasad ništa i ne nude jer i ona je svojevremeno odbila jednu ponudu:
«Ma nudili mi neki smještaj u nekim brdima, a ja sama, pa kud ću od straha, a sad mi više ništa i ne nude,čekam ovdje, ko ovca noža. Ne znam na čemu sam. Ma nitko ne odbija kad je imalo nešto normalno, al' oni daju gdje je nemoguće živjet, samo da nas skinu s ledja.»
Ante:
"A i ovdje smo jadni, kućice su od 24 do 32 kvadrata,al' većina nema ni vode ni WC-a, ni kupatila, sve dotrajalo, do poljskog WC-a ima 100 metara i, eto ti života.»
Mara:
«Ma, noću ne smijem ni ići na WC, strašivo mi, ne daj bože da me potjera, trpim do jutra.»
Otišla mi mladost u čekanju...
U Uredu Vlade RH zaduženom za tu problematiku ističu da se prognaničko naselje u Pisarovini primiče svom definitvnom zatvaranju, neke izbjeglice su vec dobile plac i materijal za gradnju kuće, kraj Gvozda se gradi i jedno cijelo naselje za dio nezbrinutih bosanskih Hrvata, ali sve je to, kaže Vinko, presporo za jedan život:
«Otišla mi mladost u čekanju s vrećicom u ruci, odjednom sam star i sijed.«
Ante:
"Već je 2009-ta, a mi još uvijek izbjeglice, ko u ropstvu. Nit znamo di smo ni kako smo.»
RSE: Rekli ste da u ovom naselju ima i nešto Srba i Muslimana iz mješovitih brakova,da li se medjusobno mrzite?
Vinko:
"Ma kakvi,ta su vremena prošla,treba se okrenuti budućnosti,kako ono kažu 'jučer je prošlo,sutra će doći,a vi živite danas...»
Mara:
"Ma ne možemo jedni bez drugih, svi smo u istoj muci, nikad nisam mrzila zbog nacionalnosti, već gledala ko je kakav čovjek."
Vinko:
"Ljudi nisu krivi , neg jedino neki ekstremi,a ima ih svugdje."
Mara:
"Nit je on meni kriv što je Srbin nit' ja njemu što sam Hrvatica, svi smo mi ljudi. A,rat je rat i nikom nije brat! Jel' tako? To je uvijek tako bilo.»
RSE: Kako vam dani prolaze? Što radite kad se ujutro dignete,o čemu pričate?
Mara:
-A ne znam ni ja o čemu.. hahah,o svačem! Što nam padne na pamet to i pričamo, ne zanima nas što se dogadja oko nas, ni politika,ni ništa,mi stalno o svojoj muci... Svakakve priče,samo o dobru ne pričamo jer nije nam dobro i onda ne možemo o dobru ni pričat.Uvijek neke tužne priče,patiš za onim što si imo,sad ništa nemaš,došo si ovdje kao da si 's neba pao' ,još te ljudi i preziru 'iz Bosne si ' ovo ono... teško je to,samo uzdah, ništa drugo.»
Vinko:
"Kad vas netko sretne i pita 'kako si' onda mu ja kažem 'moj život je tužna priča, kako živim to samo ja znam'..."
«Otsječeno drvo... čekamo smrt, sklopimo ruke samo 'vako i – idemo. Ko drvo kad se osječe i gotovo, suši se.. .tako i mi.»
Kata je blizu 80 godina, njezin suprug Anto 83, a Vinko i Mara blizu 60.
Otsječeno drvo... čekamo smrt, sklopimo ruke samo 'vako i – idemo. Ko drvo kad se osječe i gotovo, suši se.. tako i mi.
«Izbjeglica sam već 16 godina! 93. sam izašla iz svoje kuće kraj Bugojna, protjerana od Muslimana i otad se seljakam od kampa do kampa,od izbjegličkih smještaja u Gorskom Kotaru, Karlovcu i najzad, Pisarovina. Djeca se zaposlila i snašla, a nas dvoje staraca, kud ćemo, pomogli bi oni, al nije ni njima lako imaju oni svojih briga i svoju djecu, zato smo mi ovdje, besplatna hrana i spavanje i 500 kuna pomoći pa nekako ide.»
RSE: Kako se nositi sa svim nedaćama tolike godine po izbjegličkim naseljima?
Vinko Kozić:
"Znate što, to vam je u vama toliki gnjev, uvijek vas nesto tišti, osjećate nepravdu, kako živjeti s 500 kuna. Kako se ustajati ujutro i slušati uvijek istu priču, iste ljude, a medju ovom sačicom preostalih jadnika dosta je i pijanstva, galame.»
RSE: Sve izbjeglice imaju osjećaj da ih vlast i domaće stanovništvo doživljavaju kao teret i da ih se često ponižava.
Vinko:
"Da,da ,kao teret,omalovažavaju nas."
Mara:
"Ma,da vrijedjaju nas, kažu 'vi ste Bosanci, glupi ljudi' ma, svašta, nema što nam ne govore. Ja nisam znala dok nisam ovdje došla da nas tako gledaju 'kao Bosance' , ozbiljno, nisam znala, života mi, ja mislila mi svi jednaki. Ja bih se rado vratila u moju Bosnu, al' tamo nema života. Prijete mi ti koji su u mojem stanu ,a sud dosudio da ja toj ženi, Srpkinji, moram dati 12 tisuća zato što je ona sredjivala kupaonu, mijenjala pločice, šolju i to... a zašto je to radila u mom stanu? Ja to neću nikad imat, otkud meni 12 tisuća kao izbjeglici, nemam od čega živjet, a kamoli to platit i, kuda se onda vratit, kome?»
Vinko Kozić:
-I ja sam od Banja Like, iz Dragočaja, prije rata 98 posto katoličko stanovništvo, danas uglavnom pravoslavci, pa kuda ću? Drugi ljudi, nema mog naroda, samo se nekoliko obitelji vratilo. A moje je i sve srušeno, jedino korov raste...»
Drugi ljudi, nema mog naroda, samo se nekoliko obitelji vratilo. A moje je i sve srušeno, jedino korov raste...
RSE: Išli ste vidjeti? Jel vam bilo teško ili ste se već odvikli?
"Ma,kakvi odvikao. Kad sam to vidio ko da me pola nestalo, zavrtilo mi se, bio sam izgubljen, ko u nekim oblacima..»
RSE: Jel nekad sanjate da ste u staroj kući?
Kata:
«Uf, uf radim u snu po njivama .... šta ćeš (plače) po svim mojim njivama radim, točno onako ko da je istina, ko što sam uvik i radila, šestero dice othranila, najstarije, sedmo mi umrlo, cilo imanje sam uzdigla, a onda se probudim i teško mi ujutro, nemoš smislit ni di si ni kako si.»
Ante priznaje da su im nudili stan u Gvozdu, ali na drugom katu, a Antu bole noge, jedva se kreće po ravnom i ne bi se mogao popeti. I Vinku je bio nudjen drugi kamp, u Velikoj Gorici, ali je odbio, dosta mu je kaze kampova,7 puta su ga selili ,no za kaznu su mu ukinuli hranu jer je odbio ponudjeni smještaj i sad živi samo od 500 kuna socijalne pomoći, a ostali imaju i pomoć i lanch pakete, no nada se da će mu država ipak dati uskoro kucu na korištenje u Krnjaku i da će se konacno smiriti. Mari Anušić zasad ništa i ne nude jer i ona je svojevremeno odbila jednu ponudu:
«Ma nudili mi neki smještaj u nekim brdima, a ja sama, pa kud ću od straha, a sad mi više ništa i ne nude,čekam ovdje, ko ovca noža. Ne znam na čemu sam. Ma nitko ne odbija kad je imalo nešto normalno, al' oni daju gdje je nemoguće živjet, samo da nas skinu s ledja.»
Ante:
"A i ovdje smo jadni, kućice su od 24 do 32 kvadrata,al' većina nema ni vode ni WC-a, ni kupatila, sve dotrajalo, do poljskog WC-a ima 100 metara i, eto ti života.»
Mara:
«Ma, noću ne smijem ni ići na WC, strašivo mi, ne daj bože da me potjera, trpim do jutra.»
Otišla mi mladost u čekanju...
U Uredu Vlade RH zaduženom za tu problematiku ističu da se prognaničko naselje u Pisarovini primiče svom definitvnom zatvaranju, neke izbjeglice su vec dobile plac i materijal za gradnju kuće, kraj Gvozda se gradi i jedno cijelo naselje za dio nezbrinutih bosanskih Hrvata, ali sve je to, kaže Vinko, presporo za jedan život:
Već je 2009-ta, a mi još uvijek izbjeglice, ko u ropstvu. Nit znamo di smo ni kako smo.
Ante:
"Već je 2009-ta, a mi još uvijek izbjeglice, ko u ropstvu. Nit znamo di smo ni kako smo.»
RSE: Rekli ste da u ovom naselju ima i nešto Srba i Muslimana iz mješovitih brakova,da li se medjusobno mrzite?
Vinko:
"Ma kakvi,ta su vremena prošla,treba se okrenuti budućnosti,kako ono kažu 'jučer je prošlo,sutra će doći,a vi živite danas...»
Mara:
"Ma ne možemo jedni bez drugih, svi smo u istoj muci, nikad nisam mrzila zbog nacionalnosti, već gledala ko je kakav čovjek."
Vinko:
"Ljudi nisu krivi , neg jedino neki ekstremi,a ima ih svugdje."
Mara:
"Nit je on meni kriv što je Srbin nit' ja njemu što sam Hrvatica, svi smo mi ljudi. A,rat je rat i nikom nije brat! Jel' tako? To je uvijek tako bilo.»
RSE: Kako vam dani prolaze? Što radite kad se ujutro dignete,o čemu pričate?
Mara:
-A ne znam ni ja o čemu.. hahah,o svačem! Što nam padne na pamet to i pričamo, ne zanima nas što se dogadja oko nas, ni politika,ni ništa,mi stalno o svojoj muci... Svakakve priče,samo o dobru ne pričamo jer nije nam dobro i onda ne možemo o dobru ni pričat.Uvijek neke tužne priče,patiš za onim što si imo,sad ništa nemaš,došo si ovdje kao da si 's neba pao' ,još te ljudi i preziru 'iz Bosne si ' ovo ono... teško je to,samo uzdah, ništa drugo.»
Vinko:
"Kad vas netko sretne i pita 'kako si' onda mu ja kažem 'moj život je tužna priča, kako živim to samo ja znam'..."