Tony Wesolowsky, Biljana Jovićević
Više od 25 godina od pada Berlinskog zida, barijere rastu širom Evrope tokom druge polovine 2015. godine, zbog izbjegličkog talasa u brojkama koji kontinent nije vidio od Drugog svjetskog rata, uzdrmavajući temlje 28-članog bloka i otvarajući i pitanje samog opstanka EU.
U 2016. Brisel čeka ne samo izazov socijalizacije hiljada migaranta i izbjeglica koji bježe od rata i siromaštva sa Bliskog istoka, Afrike i Azije.
Takođe se će rvati sa važnim pitanjima s tim u vezi, poput, da li da ukinu ili ne viznu liberalizaciju u najvećem dijelu EU.
Pozivi na ukidanje sve su glasniji naročito od kada su militanti iz grupe Islamske države Iraka i Levanta (IDIL) u seriji napada u Parizu ubili 130 ljudi, 13. novembra.
Unutar bloka, pak, Brisel će sa brigom posmatrati hoće li Britanija nastaviti priču o referendumu na kojem će odlučiti hoće li ili ne napustiti blok.
Britanski izlazak "Brexit", značiće gubitak druge po snazi EU ekonomije. Na drugom kraju kontineta, perspektiva poslovanja sa Rusijom, tražišta od skoro 150 miliona konzumenata i trećeg po veličini trgovinskog partnera Evrope, mogla bi konačno biti jasnija, odnosno odlučeno hoće li im ukinuti sankcije uvedene zbog umješnosti Moskve u sukobe u Ukrajini.
Ovo je pogled RSE na ključne izazove sa kojima će se Brisel suočiti u 2016.
Migracije
Migrantska kriza se neće okončati u 2016. godini. Evropska komisija je u novembru procijenila da bi tri miliona izbjeglica moglo stići u EU do kraja 2016, to je tri puta više od, kako se procjenjuje, milion izbjeglica koji su u Evropu stigli ove godine preko Grčke i Italije. Bacajući pogled na svoju kristalnu kuglu još jednom, Komisija je zaključila da ne mogu očekivati da će migrantski marš popustiti prije 2017.
EU je pokazala veoma sporu reakciju na, bez dileme, do sada najveći izazov za blok ikad, prije svega zbog podjela koje je ovaj problem izazvao uglavnom po liniji istok-zapad.
Mađarski premijer Viktor Orban, vođa antimigrantske kampanje, u septembru je rekao da je neohodno "braniti naše granice" u cilju da se "sačuva hrišćanska Evropa". Mađarska je bila glavna ruta za prolaz izbjeglica u "šengensku zonu" EU gdje važi pravilo slobodnog kretanja.
Orbanova vlada je odgovorila gradeći ogradu da bi zatvorila granicu, potez koji su potom slijedile Makedonija, Austrija i Slovenija.
U decembru su Mađarska i Slovačaka, svaka država posebno, podnijele sudski zahtjev za preispitivanjanje jednog od nekoliko konkretnih planova koje je EU uspjela dogovoriti za migrantsku krizu. Riječ je o raspodjeli 120.000 migranata u zemlje EU, iako taj broj predstavlja kap u moru od broja ljudi koji je u 2015. ušao u EU.
U 2016. zvaničnici Brisela tako neće biti suočeni samo za sudskom bitkom, već otrežnjujućom realnošću da su kvote žalosno male. Ali, ubjediti i inače skeptične lidere Istočne Evrope da prihvate veće kvote zahtijevaće diplomatske vještine ravne Bizmarckovim.
Nasuprot Orbanu i njemu sličnima stoji najuticajnija svjetska liderka, njemačka kancelarka Angela Merkel, koju ju je prvenstvno zbog odnosa prema izbjeglicama magazin TIME proglasio ličnošću godine 2015.
Kako su obrazložili, "zato što je tražila od svoje zemlje više nego što bi se većina političara usudila".
"Možete se saglasiti sa njom ili ne, ali ona nikad ne bira lakši put. Lideri su na testu samo kada narod ne želi da ih slijedi", navelo je uredništvo TIME-a, podsjećajući da je zbog dobrodošlice izbjeglicama pod jakim pritiskom i javnosti i koalicionih partnera ali ne odustaje.
Kancelarka je tražila velika djela od njemačkog naroda, a njihovim primjerom i od nas ostalih takođe.
"Da poželimo dobrodošlicu. Da se ne plašimo. Da vjerujemo da velike civilizacije grade mostove, ne zidove i da se ratovi dobijaju i na bojnim poljima i van njih, i zato je Angela Merkel ličnost godine u izboru TIME-a", stoji u obrazloženju. No njen glas za sada nadglasavaju "orbanovski glasovi".
U međuvremenu, uz paket vrijednosti tri milijarde eura i druge podsticaje Brisela, Turska će biti meta pritisaka u 2016. godini, da bi zaustavila izbjeglički talas ka EU iz ratom razorene Sirije.
U konačnici okončanje priliva izbjeglica znači i okončanje rata u Siriji, kako kaže Judy Dempsey, analitičarka iz Carnegie centra u Evropi. Dok su se diplomatski napori zagrijavali u drugoj polovini 2015, ruska vazdušna kampanja zakomplikovala je situaciju, a tursko obaranje ruskog borbenog aviona potencijalno rješenje učinilo je još nedostižnijim.
"Hoće li biti konsezusa među opozicionim političkim partijama i različitim grupacijima i kako okončati rat? Mislim da je to veoma, veoma problematično. Mislim pri tom šta je sa interesima Saudijske Arabije, šta su interesi Irana, a šta ruski i šta evropski i američki interesi?", zapitala se Dempsey.
"Migrantska kriza, na žalost, nastaviće se neko vrijeme", procijenila je ova analitičarka.
Šengen
Migrantska kriza, posebno neuspjeh Grčke da kontroliše veliki broj dolazaka preko mora, stavila je evropsku politiku otvorenih granica pod šengenskim uslovima na iskušenje.
Pozivi za reformu ili, pak, ukidanje Šengena, koji omogućava slobodnu zonu putovanja u 22 članice EU i još četri države, postali su sve glasniji od napada u Parizu.
Osumnjičeni "mastermind" pariskih napada dolazi iz predgrađa Molenbek iz Brisela, ali je belgijski premijer Charles Michel, ipak, rekao da su napadi posljedica otvranja evropskih granica, izražavjući i sam sumnju u sistem Šengena.
"Mi smo suočeni sa novim nivoom prijetnje u Evropi", rekao je Michel u novembru.
Usred sporenja oko unutrašnjih granica, tu su i kontroverze oko spoljnih granica EU. Francuska i Njemačka pritiskaju da se Evropskoj pograničnoj službi, Frontexu, daju veće ovlasti za patroliranje granicama EU.
Prema decembarskim medijskim izvještajima ministri unutrašnjih poslova Francuske i Njemačke predložili su paket mjera, tvrdeći da je potrebna brza zaštita spoljašnjih granica da bi Šengen ostao na snazi. To, takođe, uključuje prijedlog da nova Evropska agencija za graničnu i obalsku stražu može biti raspoređena bez zahjeva evropske države u kojoj treba da budu operativni.
Atina je bila pod pritiskom Brisela da pozove snage Frontexa ili da se suoči sa suspenzijom Šengena. Grčki premijer Aleksis Cipars, ljevičar, koji je imao sukob sa EU zbog grčke dužničke krize, saglasio se samo da se u njegovoj zemlji rasporedi jedan broj frontexovih graničara.
Italija, druga velika inicijalna EU destinacija za migrante koji prelaze Mediteran, takođe je skeptična prema zahtjevima za pojačanom kontrolom granica.
Francuski ministar unutrašnjih poslova Bernard Cazeneuve je 20. novembra rekao da su EU ministri unutrašnjih poslova i pravde bili zaduženi da urade prijedlog za Šengen zonu da bi se omogućila "sistematska kontrola" svih ljudi koji ulaze kroz spoljne granice EU bloka.
U svakom slučaju, u okolnostima u kojima je teško postići konsezus, evropske su nacije pred još većim izazovom u 2016. da političke odluke donose unilateralno.
"Vidimo rastuću renacionalizaciju vanjskih i sigurnosnih politika", kaže Dempsey.
"To se već dešava u proteklih nekoliko godina, ali će sada da se intenzivira. I izgledi za bilo kakvu vrstu zajedničkih pozicija unutar EU o mnogim pitanjima, postaće sve slabiji, a ne snažniji u narednoj godini", procjenjuje britanska analitičarka.
Rast desnice
Zbog sve očitijih mlitavih reakcija EU i rastućeg antimigrantskog sentimenta, ksenofobije i fašizma, ekstremne desničarske grupe počele su da jačaju širom Evrope i ima nekoliko znakova koji nagovještavaju da će se taj trend nastaviti i u 2016.
Nakon napada u Parizu, francuski ekstremno-desni Nacionalni font ostvario je rekordnu podršku u prvom krugu regionalnih izbora 6. decembra, izbivši na prvo mjesto u polovini od 13 francuskih regiona.
U drugom su krugu poraženi, ali to se dogodilo zbog toga što su se, u strahu od ekstremne desnice, Hollandeovi socijalisti povukli sa pojedinih mjesta i podržali Sarkozyeve konzervativce blokirajući ekstremne desničare Marine le Pen, koja je, ipak, uspjela do ostvari najbolji rezultat ikad sa podrškom od 42 posto biračkog tijela.
Jean Yves Camus, stručnjak za ekstremnu desnicu u Francuskoj, kaže da evropska desnica ljude koji dolaze na evropsko tlo predstavlja kao "ni izbjeglice ni migrante, već uljeze".
Camus navodi da se činjenica da su migranti uglavnom muslimani uklapa u njihovu ekstremno desnu ideologiju, koja ih portretiše kao "borce" protiv evropske "hrišćanske tradicije".
Čak i u Skandinaviji, koja se smatra centrom tolerancije, ekstremne desničarske grupe su u uzletu. U Švedskoj, ekstremno desne Švedske demokrate, partija nastala 1980-tih, kao grupa koja bijelu rasu smatra superiornom, upjela je da dobije značajnu podršku javnosti. Zvanične procjene govore da bi u Švedskoj, koja ima 10 miliona građana, broj izbjeglica i migranta mogao doseći 190.000.
Susjedna Norveška, koja ima veoma razvijen socijalni sistem sada je na mukama, zbog čega je vlada krajem novembra najavila da će njihov režim azila biti vraćen na "EU minimum". Ova prilično tvrda pozicija vlade mogla bi ublažiti jačanje ekstremista u Norveškoj.
Švedska je pokazala kako strah od jačanja ekstremne desnice može gurnuti vladu da usvoji manje gostoljubivu politiku. U Mađarskoj je vladajući Fides Viktora Orbana, koji njeguje više tradicionalnu desničarsku filozofiju, sada skrenuo još desnije da bi izbjegao da im ekstremno desni Jobik oduzme glasače. Orbanov dugotrajni uspjeh u Mađarskoj vjerovatno je poslužio kao inspiracija poljskoj Partiji pravde i razvoja, koja je na novembarskim izborima u toj zemlji preuzela vlast nakon osam godina opozicionog staža.
U kolumni za "The New York Times" u decembru analitičar Ivan Krastev je rekao da je uspjeh poljske Partije pravde i razvoja trend u kojem se populističke i radikalne stranke hrane nezadovoljnim većinama, sa potencijalnim razarajućim efektom za budućnost EU.
"Uspon ovih partija je pokazatelj sve većeg broja zastrašene većine kao nove snage u evropskoj politici. Oni kao krivice za gubljenje kontrole nad sopstvenim životima, stvarne ili izmišljene, vide konspiraciju između kosmopolitskih elita otvorenog uma i migranata sa plemenskom sviješću", naveo je Krastev.
On je upozorio da što više zemlja bude slijedilo "Orbanov model kritikovanja EU, dok istovremeno prima milijarde eura pomoći" na nekoj tački više "neće ni biti EU za optuživanje".
Brexit
Djelimično kao dio pritiska rastuće desnice, a posebno euroskeptične Nezavisne stranke Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP), britanski premijer David Cameron obećao je referendum o članstvu u EU, da bi osigurao pobjedu torijavaca na izborima u maju.
Ujedinjeno kraljevstvo nije članica eurozone, bloka od 18 EU država koje koriste euro kao valutu. Ipak, riječ je o drugoj po snazi ekonomiji u Evropi i njihov izlazak značio bi umanjenje za oko 15 posto EU bruto društvenog proizvoda (BDP).
Cameron želi da Britanija ostane u EU i obećava da će pregovarati o novim ulovima sa Briselom, da bi se Londonu omogućio veći stepen samostalnosti u djelovanju.
EU zvaničnici su oprezni oko prihvatanja tog presedana, čime bi se podsticali apetiti ostalih članica za traženje veće autonomije. Niti jedan čvrsti datum za sad nije utvrđen za održavanje referenduma, koji bi mogao biti odgođen za 2017. ili kasnije, ali mogućnost "Brexita" će se nadvijati nad EU i u 2016.
Rusija
Ovdje nije riječ o pitanju o kojem su EU članice snažno podijeljene, ali odnosi sa Moskvom takođe izazvaju trenja u bloku. EU se pridružila SAD-u u uvođenju sankcija Rusiji zbog nelegalne aneksije Krima od Ukrajine u martu 2014. i podrške proruskim separatistima na istoku, gdje je u sukobima sa zvaničnim Kijevom od aprila 2014. ubijeno 9.000 ljudi.
U decembru je (9. decembra), plan za glasanje o produženju sankcija do 31. jula 2016, prvo osujećen jer je Italija pozvala na širu debatu, što je bio jedan neočekivani potez koji je potcrtao razilike u EU o tome šta treba raditi sa Kremljom Vladimira Putina. Ipak je 18. decembra EU donijela odluku o produženju sankcije Rusiji na još šest mjeseci.
Sankcije Rusiji u oblasti energetike, bankarstva i odbrane produžene su do kraja jula 2016. godine.
Pojedine diplomate u Briselu su izjavile da postoji mogućnost da je ovo posljednje produženje sankcija, s obzirom da Francuska i druge članice žele da sa Moskvom učestvuju u borbi protiv terorizma i rješenju krize u Siriji.
Sankcije, kreirane da snize globalne cijene energenata, Rusiju su snažno pogodile. Ali štipaju i Evropu. Prema njemačkom Die Weltu, sankcije protiv Rusije na kraju bi mogle koštati Evropu oko 114 milijardi dolara i oko dva milona radnih mjesta.
Sankcije, međutim, nijesu u potpunosti zaustavile poslovne anranžmane Moskve i Zapadne Evrope. U septembru je grupa evropskih kompanija potpisala sporazum sa Gazpromom, koji je u pod kontrolom države, o proširenju Sjevernog toka, gasovoda koji isporučuje gas Njemačkoj i zaobilazi Ukrajinu. Šokirani tim dogovorom, deset centralnih i istočnih evropskih vlada potpisali su zajedničko pismo u novembru u kojem su naveli da je ruski plan o gasovodu protivan EU interesima i rizikuje dalju destabilizaciju Ukrajine.
No, jači fokus na borbu protiv militanata IDIL-a i rješavanje krize u Siriji nakon napada u Parizu, neke EU države, naročito istočne članice poput onih sa Balitika, zabrinule su da će se sve uskoro vratiti "poslovanju kao i obično" ("business as usual") sa Kremljom.
Philippe Migault, francuski stručnjak sa Instituta za međunarodne i strateške odnose, rekao je za poljsku agenciju PAP u novembru, da su međunarodni odnosi obilježni "cinizmom" dodajući da "naš prioritet sada nije šta se dešava u Ukrajini. Naš prioritet sada su 130 pariskih žrtava".
Kada "realpolitika" preuzme stvar u svoje ruke, zvaničnicima u Kijevu biće veoma teško da u 2016. zadrže pritisak oko njihove zemlje na vrhu EU agende.
