Istorija je u Bosni i Hercegovini kamen spoticanja a ne učiteljica života, kažu istoričari. Djeca u školama u Sarajevu, Mostaru ili Banjoj Luci uče iz tri različita udžbenika koji nerijetko iste događaje tretiraju na tri potpuno različita načina. U istorijske udžbenike ušla je bosanskohercegovačka stvarnost proistekla iz rata - da svako, pored teritorije i jezika, mora imati i sopstvenu istoriju.
Djeca u Bosni i Hercegovini uče istoriju, povjest i historiju - u zavisnosti od toga gdje žive. Ovaj predmet je u grupi nacionalnih predmeta i izučava se po tri nastavna programa. Prema analizama međunarodnih instituta, udžbenici istorije u BiH su etnocentrični i elitistički, odnosno ne bave se narodima.
Istoričar Enes Milak kaže da se zbog takvog pristupa gubi istorijska objektivnost onoga o čemu djeca treba da steknu određena znanja. Takvim obrazovanjem stvara se generacija koja će biti nacionalno orijentisana i na tome graditi svoju budućnost, kaže Milak:
„Teško je da će vam, sem onih pisaca udžbenika, dati neko pohvalnu ocjenu kad su u pitanju udžbenici u BiH jednostavno zbog toga što se problem tretira na jedan neprimjeren način. Udžbenici ako su pravljeni u drugim državama, onda oni normalno iz te perspektive i sagledavaju prošlost i sigurno nisu prihvatljivi za djecu koja žive u BiH i koja moraju na ovom prostoru da ostvare svoju budućnost.“
Istorija je kamen spoticanja
Direktor Zavoda za udžbenike RS Mirko Banjac podsjeća da je u BiH uvriježeno tradicionalističko mišljenje da istoriju pišu pobjednici. Tako istorija prestaje biti učiteljica života već postaje kamen spoticanja, smatra Banjac:
„Mislim da je potrebno da udžbenik istorije prođe jednu ozbiljnu reviziju, a ta revizija bi trebala da se sastoji u tome da učimo istoriju faktografski, a ne apodiktički, dakle donosimo sudove na temelju naših iskustava a ne na temelju naučnih saznanja o događajima. Mislim da ne treba puno emocija ulagati - jer tamo gdje uložite emocije razum se povlači, a posebno to je upitno kad je u pitanju istorija. Trebamo jednostavno prići tome da djeca faktografski uče događaje i da uče one sadžaje koji čine temelj za buduće generacije u smislu njihovog vaspitanja i obrazovanja za zajednički život na ovom prostoru.“
Jedan od najboljih primjera različitog izučavanja istorije je tretiranje Sarajevskog atentata u tri različita udžbenika u BiH. Tako je Gavrilo Princip za jedne terorista, za druge heroj, a za treće nešto neodređeno, kaže Enes Milak:
„Nemamo jedan izgrađeni stav oko toga šta se zbilja desilo u Sarajevu. Ustvari, historiografije ima, samo je pitanje onih koji interpretiraju. Kad je u pitanju historijski događaj nauka je već daleko odmakla, ona je apsolvirala određene događaje, ali postoji određeno tumačenje jednog te istog događaja. Kad je u pitanju tumačenje događaja, onda se tu upliću nekakve ideološke ili neke druge stvari, tako da dobijemo različitost jednog događaja.“
Nastavnica historije u Sarajevu Hanka Jogić ne vidi ništa sporno u tome što se ubistvo prijestolonasljednika Franca Ferdinanda u udžbenicima historije u Sarajevskom kantonu tretira kao teroristički akt. Na pitanje da li nastavnici mogu uticati da udžbenici na cijeloj teritoriji BiH budu bolji i primjereniji, odgovara:
„Nastavnici nisu ljudi iz politike, mislim da nisu. Istina je jedna, bez obzira da li se o njoj govori u Sarajevu, da li se govori u Banjoj Luci, da li se govori u Mostaru. Znači zna se zašto je bio rat, kako je on započeo, šta je dovelo do Drugog svjetskog rata itd., ne možemo mi sad to mijenjati.“
O posljednjem ratu se ne uči
Poseban problem u izučavanju istorije u BiH predstavljaju poglavlja koja tretiraju Drugi svjetski rat, te pokušaji izjednačavanja antifašističkog i fašističkog pokreta iz tog vremena. O posljednjem ratu u BiH se u osnovnim školama konkretno u Sarajevu još ne uči.
Dugogodišnji nastavnik istorije iz Banje Luke Zoran Pejašinović ne spori da se u nekim udžbenicima istorija prekrajala na osnovu ideologije:
„Imamo problema sa projekcijom ovoga što živimo danas na to vrijeme, pa često mehanički posmatramo te stvari. Imao sam priliku da gledam u udžbenicima koji su rađeni u Sarajevu da se BiH tretira mehanički, pa se Drugi svjetski rat uči kao Drugi svjetski rat u BiH, što je suštinski naučno jedna pogrešna postavka u startu.“
Direktor Istorijskog instituta u Sarajevu Husnija Kamberović tvrdi da su udžbenici uvijek ogledalo nastavnog plana i programa:
„I uvijek će biti ljudi koji kada pišu udžbenike vjeruju da su njihovi udžbenici najbolji. Ali generalno, ja bih rekao, na temelju uvida u neke udžbenike, da su oni, s obzirom na to kakav katastrofalan nastavni plan i program iz istorije imamo, još i dobri.“
Jedan od pokušaja da se objektivno, faktografski i bez dodavanja epiteta obrade određena istorijska poglavlja je projekat Centra za demokratiju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi. Oni su izdali četiri istorijske čitanke koje su kao dodatni nastavni materijal podijeljene školama u BiH. Čitanke tretiraju modernu istoriju jugoistočne Evrope.
Djeca u Bosni i Hercegovini uče istoriju, povjest i historiju - u zavisnosti od toga gdje žive. Ovaj predmet je u grupi nacionalnih predmeta i izučava se po tri nastavna programa. Prema analizama međunarodnih instituta, udžbenici istorije u BiH su etnocentrični i elitistički, odnosno ne bave se narodima.
Istoričar Enes Milak kaže da se zbog takvog pristupa gubi istorijska objektivnost onoga o čemu djeca treba da steknu određena znanja. Takvim obrazovanjem stvara se generacija koja će biti nacionalno orijentisana i na tome graditi svoju budućnost, kaže Milak:
„Teško je da će vam, sem onih pisaca udžbenika, dati neko pohvalnu ocjenu kad su u pitanju udžbenici u BiH jednostavno zbog toga što se problem tretira na jedan neprimjeren način. Udžbenici ako su pravljeni u drugim državama, onda oni normalno iz te perspektive i sagledavaju prošlost i sigurno nisu prihvatljivi za djecu koja žive u BiH i koja moraju na ovom prostoru da ostvare svoju budućnost.“
Istorija je kamen spoticanja
Direktor Zavoda za udžbenike RS Mirko Banjac podsjeća da je u BiH uvriježeno tradicionalističko mišljenje da istoriju pišu pobjednici. Tako istorija prestaje biti učiteljica života već postaje kamen spoticanja, smatra Banjac:
„Mislim da je potrebno da udžbenik istorije prođe jednu ozbiljnu reviziju, a ta revizija bi trebala da se sastoji u tome da učimo istoriju faktografski, a ne apodiktički, dakle donosimo sudove na temelju naših iskustava a ne na temelju naučnih saznanja o događajima. Mislim da ne treba puno emocija ulagati - jer tamo gdje uložite emocije razum se povlači, a posebno to je upitno kad je u pitanju istorija. Trebamo jednostavno prići tome da djeca faktografski uče događaje i da uče one sadžaje koji čine temelj za buduće generacije u smislu njihovog vaspitanja i obrazovanja za zajednički život na ovom prostoru.“
Jedan od najboljih primjera različitog izučavanja istorije je tretiranje Sarajevskog atentata u tri različita udžbenika u BiH. Tako je Gavrilo Princip za jedne terorista, za druge heroj, a za treće nešto neodređeno, kaže Enes Milak:
„Nemamo jedan izgrađeni stav oko toga šta se zbilja desilo u Sarajevu. Ustvari, historiografije ima, samo je pitanje onih koji interpretiraju. Kad je u pitanju historijski događaj nauka je već daleko odmakla, ona je apsolvirala određene događaje, ali postoji određeno tumačenje jednog te istog događaja. Kad je u pitanju tumačenje događaja, onda se tu upliću nekakve ideološke ili neke druge stvari, tako da dobijemo različitost jednog događaja.“
Nastavnica historije u Sarajevu Hanka Jogić ne vidi ništa sporno u tome što se ubistvo prijestolonasljednika Franca Ferdinanda u udžbenicima historije u Sarajevskom kantonu tretira kao teroristički akt. Na pitanje da li nastavnici mogu uticati da udžbenici na cijeloj teritoriji BiH budu bolji i primjereniji, odgovara:
„Nastavnici nisu ljudi iz politike, mislim da nisu. Istina je jedna, bez obzira da li se o njoj govori u Sarajevu, da li se govori u Banjoj Luci, da li se govori u Mostaru. Znači zna se zašto je bio rat, kako je on započeo, šta je dovelo do Drugog svjetskog rata itd., ne možemo mi sad to mijenjati.“
O posljednjem ratu se ne uči
Poseban problem u izučavanju istorije u BiH predstavljaju poglavlja koja tretiraju Drugi svjetski rat, te pokušaji izjednačavanja antifašističkog i fašističkog pokreta iz tog vremena. O posljednjem ratu u BiH se u osnovnim školama konkretno u Sarajevu još ne uči.
Dugogodišnji nastavnik istorije iz Banje Luke Zoran Pejašinović ne spori da se u nekim udžbenicima istorija prekrajala na osnovu ideologije:
„Imamo problema sa projekcijom ovoga što živimo danas na to vrijeme, pa često mehanički posmatramo te stvari. Imao sam priliku da gledam u udžbenicima koji su rađeni u Sarajevu da se BiH tretira mehanički, pa se Drugi svjetski rat uči kao Drugi svjetski rat u BiH, što je suštinski naučno jedna pogrešna postavka u startu.“
Direktor Istorijskog instituta u Sarajevu Husnija Kamberović tvrdi da su udžbenici uvijek ogledalo nastavnog plana i programa:
„I uvijek će biti ljudi koji kada pišu udžbenike vjeruju da su njihovi udžbenici najbolji. Ali generalno, ja bih rekao, na temelju uvida u neke udžbenike, da su oni, s obzirom na to kakav katastrofalan nastavni plan i program iz istorije imamo, još i dobri.“
Jedan od pokušaja da se objektivno, faktografski i bez dodavanja epiteta obrade određena istorijska poglavlja je projekat Centra za demokratiju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi. Oni su izdali četiri istorijske čitanke koje su kao dodatni nastavni materijal podijeljene školama u BiH. Čitanke tretiraju modernu istoriju jugoistočne Evrope.