Temperature u Iranu dostižu rekordne visine, rijeke i jezera presušuju, a dugotrajne suše postaju pravilo koje veliki dio teritorije zemlje pretvaraju u prašinu naglašavajući nedostatak vode.

Dezertifikacija Irana odvija se zapanjujućom brzinom, a zvaničnici su prošlog mjeseca upozorili da više od milion hektara teritorije zemlje - otprilike ekvivalentno veličini provincije Qom ili Libana - svake godine u suštini postaje nenastanjivo.

Teheran pokušava da preuzme kontrolu nad situacijom u zemlji u kojoj je do 90 posto zemlje sušno ili polusušno. Ali sat otkucava u pokušaju da se spriječi ono što su čak i zvaničnici priznali da bi moglo dovesti do egzistencijalne krize i masovnog egzodusa civila.

Znakovi upozorenja bili su tu ovog mjeseca. Temperature u jugozapadnom Iranu dostigle su zapanjujućih 66,7 stepeni Celzijusa, više od onoga što se smatra podnošljivim za ljudski život.

Iranski naučnici upozorili su da je vodostaj jezera Urmia, kojem prijeti velika opasnost od isušivanja, najniži zabilježen u posljednjih 60 godina. A izdani su i rutinski savjeti o zagušljivim prašnim olujama.

Kao i drugdje u svijetu gdje temperature rastu, globalne klimatske promjene snose veliki dio krivice. No, termometar govori samo dio priče o pitanju s kojim se Iran bori godinama.

"Pogoršana decenijama (međunarodne) izolacije, lošim upravljanjem lokalnih resursa, brzim rastom stanovništva, nepravilnom prostornom distribucijom i posljedicama produžene suše, kriza s vodom u Iranu je ušla u kritičnu fazu", rekla je ekspert za životnu sredinu Širin Hakim za RSE u pisanom komentaru.

Nedostatak vode i neuspjeli napori Teherana da situaciju popravi dobro su dokumentovani. Problem je odveo do velikih brana i projekata navodnjavanja koji su zahtijevali veliku količinu vode, a doprinijeli su isušivanju rijeka i podzemnih rezervoara vode.

Sukobi sa susjednim državama i antivladini protesti u teško pogođenim područjima Irana izbili su zbog oskudnih vodnih resursa. A degradacija tla doprinijela je povećanju prašine i pješčanih oluja koje su pomogle da zagađenje zraka u Iranu bude među najgorim na svijetu.

Prateći gubitak obradivog zemljišta također je nanio štetu poljoprivrednoj proizvodnji, ugrožavajući egzistenciju i dovodeći do unutrašnje migracije sa sela u urbana područja, što bi zauzvrat moglo izazvati niz povezanih problema.

"Vremenom, povećani pritisak na urbana područja zbog ovih obrazaca migracije može opteretiti infrastrukturu, prirodne resurse i stvoriti socioekonomske izazove", rekla je Hakim, viša saradnica u berlinskom Centru za Bliski istok i globalni poredak (CMEG) i saradnica u Geoekonomskom centru Atlantskog savjeta.

Masovni egzodus?

Stanovništvo Irana se više nego udvostručilo od Islamske revolucije 1979. godine, sa oko 35 miliona na skoro 88 miliona, sa oko 70 posto stanovništva koje živi u gradovima. Samo Teheran, rekla je Hakim, "u prethodne dvije decenije bilježi prosječan priliv od četvrt miliona ljudi godišnje".

Ali kako nestašica vode i dezertifikacija čine sve više teritorija neuslovnim za život, postoji bojazan da bi većina stanovništva mogla na kraju imati drugu opciju-da u potpunosti pobjegne iz zemlje.

Godine 2015. Isa Kalantari, bivši ministar poljoprivrede koji je u to vrijeme služio kao predsjednički savjetnik za vodu i okoliš, neslavno je predvidio da, osim ako Iran ne promijeni svoj pristup korištenju vode, "otprilike 50 miliona ljudi, 70 posto Iranaca, neće imati drugog izbora nego da napuste zemlju".

U julu 2018., mjesecu koji je doživio nasilne proteste zbog nestašice vode u jugozapadnom gradu Khorramshahr, dok se zemlja suočila sa svojim najsušnijim ljetom u posljednjih 50 godina, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Abdolreza Rahmani Fazli opisao je situaciju s vodom kao "ogromnu društvenu krizu". Fazli je rekao da bi nedostatak vode mogao potaknuti migraciju i značajno promijeniti lice Irana u roku od pet godina, što bi na kraju dovelo do "katastrofe".

Taj rok je prošao, ali strašna predviđanja i neuspješne politike se nastavljaju.

Iran je trenutno rangiran od strane Svjetskog instituta za resurse kao jedna od nacija sa najvećim stresom zbog vode na svijetu, na osnovu uticaja na poljoprivredne i industrijske sektore tih zemalja, i rutinski je naveden među zemljama u kojima bi nedostatak vode mogao dovesti do sukoba.

Ta mogućnost postala je stvarnost ranije ove godine kada su Iran i Afganistan ušli u smrtonosno prekogranično granatiranje. Do sukoba je došlo nakon što je Teheran zahtijevao da njegov susjed pusti više vode uzvodno za prehranu ugroženih iranskih močvara na jugoistoku.

Interno, prijetnja ponovnim antivladinim protestima zbog nedostatka pitke vode poput onih viđenih u jugozapadnoj provinciji Khuzestan 2021. godine naglašava tekući izazov iranskom vodstvu.

Konvencija UN-a za borbu protiv dezertifikacije posebno se bavi degradacijom zemljišta u sušnim, polusušnim i suhim subhumidnim područjima. Ali to nisu jedine teritorije koje su ugrožene u Iranu.

Vahid Jafarian, generalni direktor pustinjskih poslova u Iranskoj organizaciji za prirodne resurse, procijenio je da zemlja gubi milion hektara godišnje zbog dezertifikacije. On je 19. jula upozorio da se čak i iranska močvarna područja "pretvaraju u centar fine prašine" jer podzemni rezervoari presušuju a zemlja nastavlja industrijski razvoj koji zahtijeva vodu.

Kalantari, koji je prošle godine rekao da bi sudbina iranskog svešteničkog establišmenta mogla zavisiti od obnove jezera Urmia, rekao je u maju da bi isušivanje nekadašnjeg najvećeg jezera na Bliskom istoku moglo dovesti do raseljavanja do 4 miliona ljudi.

Rješenje

Iran je pokrenuo različite inicijative za borbu protiv dezertifikacije, za koje je Hakim rekla da uključuju upravljanje prašinom i pješčanim olujama sa zemljama u regiji, obnovu degradiranog tla i pošumljavanje, rješavanje prekomjerne eksploatacije vodnih rezervi i poboljšanje koordinacije između njegovih različitih ekoloških tijela.

Iran je također potpisnik Konvencije UN-a za borbu protiv dezertifikacije, uključen je u napore UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu da minimizira efekte pješčanih i prašnih oluja, te je pokušao riješiti probleme okoliša u svom petogodišnjem razvojnom planu.

Ali Hakim je rekla da su takve mjere "uveliko zasjenjene posljedicama hroničnog lošeg upravljanja okolišem i korupcijom".

Konstatujući nastavak loše osmišljenih projekata hidraulične infrastrukture i prekomjernu eksploataciju resursa podzemnih voda koji otežavaju iransku krizu sa vodom, Hakim je dodala da će, "ove prakse vjerovatno doprinijeti povećanju prijetnji dezertifikacije" bez značajnih poboljšanja u načinu na koji zemlja upravlja vodom.