U BiH, osobe s posebnim potrebama nisu zaštićene na adekvatan način, a velik broj njih najčešće nije ni zaposleno. Ipak, pronašli smo ljude koji su pokazali da hoće i mogu. Među njima su i međunarodno priznati umjetnici, slikari, sportisti, ekonomisti.
Bosanskohercegovački filmski i pozorišni glumac Nermin Tulić u vrijeme rata u Sarajevu pogođen je granatom kada su mu amputirane obje noge. Nakon te tragedije Nermin se brzo vratio poslu.
U invalidskim kolicima ostvario je brojne uloge, a trenutačno je i direktor Pozorišta mladih u Sarajevu. Nermin kaže kako tragedija koja mu se dogodila nije uticala na njegovu karijeru:
„Danas, 21 godinu poslije, ne znam kako me ljudi gledaju, ali ja se ne osjećam kao čovjek sa posebnim potrebama", kaže Tulić.
Nermin također dodaje kako nije imao vremena razmišljati o tome što mu se dogodilo. Čovjek, bez obzira na neki nedostatak, uz upornost i rad, može biti uspješan u poslu koji voli:
„Ja sebe od tog vremena kada se to desilo, prije 21 godinu, nikada nisam nazvao žrtvom i užasavam se ljudi, žena, koji sebe nazivaju žrtvama. Ja sebe nikad nisam nazvao žrtvom. Možda sam trebao, možda bih bolje prošao u životu.“
Akademski slikar Stjepan Perković iz Viteza, zbog cerebralne paralize, nije se mogao služiti rukama. To ga nije spriječilo da odabere slikarski poziv. U svom domu svakodnevno slika nogama, a član je i Svjetske asocijacije slikara nogom:
„Današnji sistem života u kome jesmo, mi, osobe sa tjelesnim manama, ne moramo čekati na nekog drugog da će doći i da će nam pomoći. Bitno je nadvladati predrasude i reakcije okoline i djelovati sam od sebe da bi si stvorio uvjete kvalitetnijeg života", kaže Perković.
Do sada je Stjepan imao brojne izložbe u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i inozemstvu:
„Imao sam 11 samostalnih izložbi, koje su se održale od Viteza preko Sarajeva, Mostara i Međugorja do Zagreba, Splita, Dubrovnika, Rijeke, Opatije i tako dalje. Skupnih izložbi sam imao nebrojeno. Ne mogu se sjetiti koliko točno. Uglavnom slike su bile izlagane i po Francuskoj, Njemačkoj, Švicarskoj i tako dalje.“
Alija Pandur iz Sarajeva osoba je sa paraplegijom i sa ovom bolešću živi godinama. Školovao se na međunarodnim univerzitetima iz oblasti ekonomije. Pet godina bio je uposlenik u Međunarodnoj financijskoj korporaciji, a danas ima svoj vlastiti biznis:
„Ja sam zbog medicinskih problema morao da napravim sebi radno mjesto jer ako ne uradite nešto sami za sebe, sigurno neće niko ovdje ništa uraditi za vas. Obzirom da sam imao veliko iskustvo i radio sam u relevantnim kompanijama, odlučio sam se na on-line formu poslovanja. Korak po korak je to došlo u neku fazu da mogu sebi da priuštim manja primanja. Nadam se da će to krenuti još i bolje i šteta je ne iskoristiti takve šanse, osobito za ljude koji su u fizičkoj ili bilo kakvoj drugoj nemogućnosti", kaže Pandur.
Dinko Zoranović iz Sarajeva, osoba je sa oštećenim vidom. Prije tri godine završio je Filozofski fakultet. Iako je trenutačno bez posla, smatra da je uspjeh završiti i fakultet:
„Što se tiče posla u mojoj struci, teško da ću moći naći posao ovdje. Jedan moj prijatelj je otvorio svoju firmu, tako da bih od početka sljedeće godine trebao početi raditi, da se maknem sa biroa", navodi Zoranović.
Bosanskohercegovački filmski i pozorišni glumac Nermin Tulić u vrijeme rata u Sarajevu pogođen je granatom kada su mu amputirane obje noge. Nakon te tragedije Nermin se brzo vratio poslu.
U invalidskim kolicima ostvario je brojne uloge, a trenutačno je i direktor Pozorišta mladih u Sarajevu. Nermin kaže kako tragedija koja mu se dogodila nije uticala na njegovu karijeru:
„Danas, 21 godinu poslije, ne znam kako me ljudi gledaju, ali ja se ne osjećam kao čovjek sa posebnim potrebama", kaže Tulić.
Nermin također dodaje kako nije imao vremena razmišljati o tome što mu se dogodilo. Čovjek, bez obzira na neki nedostatak, uz upornost i rad, može biti uspješan u poslu koji voli:
„Ja sebe od tog vremena kada se to desilo, prije 21 godinu, nikada nisam nazvao žrtvom i užasavam se ljudi, žena, koji sebe nazivaju žrtvama. Ja sebe nikad nisam nazvao žrtvom. Možda sam trebao, možda bih bolje prošao u životu.“
Akademski slikar Stjepan Perković iz Viteza, zbog cerebralne paralize, nije se mogao služiti rukama. To ga nije spriječilo da odabere slikarski poziv. U svom domu svakodnevno slika nogama, a član je i Svjetske asocijacije slikara nogom:
„Današnji sistem života u kome jesmo, mi, osobe sa tjelesnim manama, ne moramo čekati na nekog drugog da će doći i da će nam pomoći. Bitno je nadvladati predrasude i reakcije okoline i djelovati sam od sebe da bi si stvorio uvjete kvalitetnijeg života", kaže Perković.
Do sada je Stjepan imao brojne izložbe u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i inozemstvu:
„Imao sam 11 samostalnih izložbi, koje su se održale od Viteza preko Sarajeva, Mostara i Međugorja do Zagreba, Splita, Dubrovnika, Rijeke, Opatije i tako dalje. Skupnih izložbi sam imao nebrojeno. Ne mogu se sjetiti koliko točno. Uglavnom slike su bile izlagane i po Francuskoj, Njemačkoj, Švicarskoj i tako dalje.“
Alija Pandur iz Sarajeva osoba je sa paraplegijom i sa ovom bolešću živi godinama. Školovao se na međunarodnim univerzitetima iz oblasti ekonomije. Pet godina bio je uposlenik u Međunarodnoj financijskoj korporaciji, a danas ima svoj vlastiti biznis:
„Ja sam zbog medicinskih problema morao da napravim sebi radno mjesto jer ako ne uradite nešto sami za sebe, sigurno neće niko ovdje ništa uraditi za vas. Obzirom da sam imao veliko iskustvo i radio sam u relevantnim kompanijama, odlučio sam se na on-line formu poslovanja. Korak po korak je to došlo u neku fazu da mogu sebi da priuštim manja primanja. Nadam se da će to krenuti još i bolje i šteta je ne iskoristiti takve šanse, osobito za ljude koji su u fizičkoj ili bilo kakvoj drugoj nemogućnosti", kaže Pandur.
Dinko Zoranović iz Sarajeva, osoba je sa oštećenim vidom. Prije tri godine završio je Filozofski fakultet. Iako je trenutačno bez posla, smatra da je uspjeh završiti i fakultet:
„Što se tiče posla u mojoj struci, teško da ću moći naći posao ovdje. Jedan moj prijatelj je otvorio svoju firmu, tako da bih od početka sljedeće godine trebao početi raditi, da se maknem sa biroa", navodi Zoranović.