Poslanik sa invaliditetom može da uđe u Skupštinu Crne Gore a u Plenarnoj sali imaće mjesto za korisnike kolica, koje je istina, smješteno iza stuba pa je donekle zaklonjeno.
Ipak, ukoliko bi taj isti poslanik bio izabran za šefa državnog parlamenta, upitno je da li bi do mjesta predsjedavajućeg mogao da dođe.
Slični problemi bilježe se i u susjednim državama, mada na svim adresama koje je kontaktirao Radio Slobodna Evropa (RSE) navode da se sitacija popravlja.
"U Plenarnoj sali omogućeno je mjesto za korisnike kolica koje je iza stuba pa je jako zaklonjeno. To znači da ona [osoba sa invaliditetom] ne bi mogla biti u nižim redovima, ne bi mogla predsjedavati parlamentom i slično, jer to je nezamislivo u Crnoj Gori", opisuje Marina Vujačić, direktorica Udruženja mladih sa hendikepom, okonosti u crnogorskoj skupštini.
"Brojne sale u kojima se održavaju sjednice odbora su isto tako djelimično pristupačne jer predsjedavajući sto nije pristupačan", rekla je Vujačić.
Ona je napomenula da, osim fizičke pristupačnosti, treba obezbijediti i neke druge uslove, što ukupno gledano "dovoljno govori kako Crna Gora vidi osobe sa invaliditetom".
Iz Skupštine Crne Gore za RSE kažu da su u prethodnom periodu posebnu pažnju posvetili jačanju kapaciteta u domenu pristupačnosti.
"Obezbijeđena su mjesta za osobe sa invaliditetom u Plenarnoj sali, a uvedeno je i prevođenje na znakovni jezik nekih od najvažnijih sjednica. Skupština je u saradnji sa Savezom slijepih Crne Gore pokrenula i servis 'Pristupačnost' kojim je skupštinski vebsajt prilagođen slabovidim i slijepim osobama", kazali su iz crnogorskog državnog parlamenta.
Kako su dodali, zgrada Skupštine ima i pristupnu rampu, lift i toalet upodobljen potrebama lica sa invaliditetom.
"Skupština Crne Gore nastaviće sa aktivnostima na stvaranju pretpostavki koje će u potpunosti omogućiti nesmetane uslove za kretanje i rad osoba sa invaliditetom", kazali su.
RSE kontaktirao je i ostale zakonodavne domove sa Zapadnog Balkana sa pitanjem da li su osobama sa invaliditetom u potpunosti pristupačne sve prostorije, uključujući Plenarnu salu, i da li su im dostupna sva mjesta u sali, uključujući mjesto predsjedavajućeg.
Skupština Republike Sjeverne Makedonije je, kako su nam kazali, u potpunosti opremljena. Dodaju da je ulaz u Plenarnu salu pristupačan ali da je kretanje njome ograničeno.
"Može se nesmetano odvijati samo u prvih nekoliko redova jer je glavna arhitektura dvorane blago nakošena, nalik parternom amfiteatru. Iako u dvorani nema posebno određenog mjesta za osobe s invaliditetom, dogovori se mogu napraviti prema individualnim potrebama. U ostalim dvoranama u kojima se održavaju sastanci radnih tijela Sabora predviđeni su posebni prostori za osobe s invaliditetom, koji osiguravaju pristupačnost", kazali su iz Sobranja.
Iz Parlamentarne Skupštine Bosne i Hercegovine (PSBIH) tvrde da je pristupačno svako mjesto u salama tog zakonodavnog doma, kao i mjesta predsjedavajućih.
Oni su se u odgovoru pozvali na Specijalni izvještaj – pristupačnost radnih prostora zakonodavnih tijela u Bosni i Hercegovini osobama s invaliditetom iz 2016., kao i na godinu dana kasnije objavljeni Izvještaj o realizaciji preporuka Ombudsmana za ljudska prava BiH u vezi sa Specijalnim izvještajem o pristupačnosti radnih prostora zakonodavnih tijela u BiH osobama s invaliditetom.
Međutim, aktivistkinja Ana Kotur Erkić, i jedna od autorki publikacije u kojoj su analizirana prava, društveni i politički položaj osoba sa poteškoćama u politici i unutar političkih stranaka na Zapadnom Balkanu, rekla je da su Velika sala PSBIH , koja se koristi za zasijedanja, i Bijela sala, u kojoj zasijeda Predstavnički dom, iz njenog iskustva, samo djelimično pristupačne za osobe s invaliditetom, budući da govornice nisu pristupačne.
"I da se dijelu u kojem sjedi rukovodstvo može prići u obje sale, ali da nisu obje pristupačne u smislu potpunog kretanja - Velika sala ima stepenast prilaz sjedećem dijelu za publiku. U BIjeloj se korisnici kolica mogu kretati neometano, svakako - mimo govornice", rekla je Kotur Erkić.
Kako je dodala, pitanje nepristupačnosti govornica vezuje se za mogućnost korištenja dijela za rukovođenje, pa se to uzima kao alternativa.
"No mislim da je to prilično klimav argument, jer prosto - makar i jedan događaj mora imati očekivani slijed a ne improvizaciju. Ne vidim zašto ne bi bilo moguće imati nižu govornicu, pogotovo jer su u sali najčešće dvije govornice", kazala je Kotur Erkić.
Dodaje da je nadležnost PSBIH vrlo ograničena i da najveći broj pitanja od značaja za svakodnevni život osoba sa poteškoćama rješavaju parlamenti nižih nivoa - Entitetska Narodna skupština Republike Srpske (NSRS), te Parlament drugog entiteta Federacije BiH i Skupština Brčko distrikta BiH.
"Nažalost - nijedno od spomenutih tijela nema riješeno pitanje pristupačnosti - u NSRS je dio za rukovodstvo na zasjedanju potpuno nepristupačan, kao i govornica, iako je napravljen pomak - ranije su zapošljavanju jedne korisnice kolica, a u aktualnom sazivu je i poslanica Milica Ijačić, koja koristi kolica i njeno poslaničko mjesto je u ovom sazivu prilagođeno", kazala je Kotur Erkić.
Ona je rekla da je parlament Federacije BIH ubjedljivo najlošija institucija po tom pitanju, budući da ta zgrada nije adekvatna ni u uobičajenim okolnostima, a kamoli za osobe sa invaliditetom:
"U suštini, sala koja je poznata javnosti je formirana po principu amfiteatra - stepenasto su postavljene klupe i ne može im se prići. Do govornice i dijela za rukovodstvo se stiže."
- Uz invaliditet u BiH ide i siromaštvo
- 'Država me tjera u socijalu': Majka djeteta sa teškoćama o podršci u Hrvatskoj
Kako je dodala, Skupština Brčkog ima nepristupačna sjedeća mjesta, dok dio za rukovodstvo i govornica nisu prilagođeni i nemaju toalet.
"To je samo aspekt arhitektonske pristupačnosti, jer u cijelosti nedostaje aspekt pristupačnosti osobama s drugim oblicima invaliditeta - nijedna institucija koju pominjem nema riješeno pitanje programa koji prevode govor u titl, odnosno korištenja bilo kakvih materijala za osobe s oštećenjem vida", podvlači Erkić.
Iz Skupštine Srbije rekli su RSE-u da su Dom i Zgrada Narodne skupštine u potpunosti usklađeni sa članom 16. Zakona o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom, odnosno da je svim osobama sa invaliditetom omogućen nesmetani prilaz tim objektima.
Ljupka Mihajlovska, koja je od od 2016. do 2020. godine bila poslanica u Narodnoj skupštini Republike Srbije, kaže međutim da osobe koje se otežano kreću u tu zgradu mogu ući samo kroz sporedni ulaz, koji je vikendom zaključan.
Prema njenim riječima, poslanik može da uđe u zgradu srpske skupštine u bilo koje doba dana i noći ali, ako ima invaliditet, a primjera radi ima sastanak sa svojom poslaničkom grupom vikednom, primoran je da traži od obezbeđenja sa glavnog ulaza da otključa sporedni ulaz.
"Moje iskustvo je takvo da su uvek otključavali i nikada nisam naišla na otpor. U zgradi postoje dva lifta koja su prilično uska, ali može nekako da se u njih uđe. Postoje i pristupačni toaleti. Prilazi do restorana i bifea su bez prepreka. Plenarna, velika sala, nije pristupačna iz nekoliko razloga. Nivoi za sedenje su kaskadni, stolice su fiksne. Možda je moguće prići stolu gde je predsedavajući, kroz neki ulaz blizu tog stola. Sa mesta gde sede poslanici, kroz sredinu sale, ne može se prići. Nema nikakvih taktilnih obeležja za slepe i slabovide osobe. Do prelepe biblioteke je nemoguće doći, osim da neko popne osobu u kolicima", navodi Mihajlovska.
Ipak, naglašava, da je značajan vid podrške koji postoji u Skupštini Srbije pravo narodnog poslanika sa invaliditetom da angažuje asistenta kojeg plaća Narodna skupština, a bira ga sam narodni poslanik.
Zakonodavni domovi Albanije i Kosova nisu odgovorili na upit RSE-a o pristupačnosti njihovih zgrada.
Da li smo imali poslanike sa invaliditetom?
U najvišem zakonodavnom domu u Crnoj Gori, kako kaže Vujačić, do sada se niko nije identifikovao kao poslanik sa iskustvom invaliditeta.
"U Skupštini Crne Gore niko nikad nije rekao otvoreno 'I ja sam osoba sa invaliditetom' ili 'I ja imam iskustvo invaliditeta' iako je bilo poslanika i ima poslanika trenutno koji jesu osobe sa invaliditetom", rekla je Vujačić .
Ona je pojasnila da se situacija donekle razlikuje na lokalnom nivou, budući da su odbornici otvorenije govorili o svom iskustvu sa invaliditetom i bavili se pravima osoba sa poteškoćama kao i drugim oblastima. Ipak, prema njenim riječima, to opet nije bilo "u dovoljnoj mjeri odnosno u onoj kolike su bile brojke samih osoba sa invaliditetom u politici do sada".
U susjednoj Srbiji, u prethodnim sazivima parlamenta građane su zastupale dvije poslanice sa iskustvom invaliditeta, kaže doktorand na Univerzitetu u Lidsu i aktivista Radoš Keravica.
"Dvije istaknute aktivistkinje koje su radile vrlo dobar posao u zagovaranju prava osoba sa invaliditetom– Gordana Rajkov i Ljupka Mihajlovska. Obije žene sa vrlo vidljivim invaliditetom koje se i same identifikuju kao osobe sa invaliditetom i koje su zagovarale prava onemogućenih osoba i koje su se zbog toga namjenski uključile u politiku", rekao je Keravica.
To je, prema njegovim riječima, vrlo mali broj i vrlo je realno očekivati da je bilo više poslanika koji se nisu tako identifikovali u javnosti i koji nisu vidljivo zagovarali prava onemogućenih osoba.
Iskustvo EU
Sredinom januara vijest da je vijest da je Mar Galceran, nakon decenijske bitke da se glas osoba sa intelektualnim poteškoćama čuje, ušla u političku istoriju svoje zemlje kao prva poslanica sa Daunovim sindromom, naišla je na sveopšte odobravanje u Španiji.
Galseran, koja je ujedno prva osoba s Daunovim sindromom u nekom evropskom regionalnom parlamentu, nastavila je naslijeđe Angele Bachiller koju su građani španskog Valjadolida još 2013. izabrali na poziciju odbornice.
Invaliditet odnosno onemogućenost samo je jedan od aspekata ličnosti njemačke političarke Malu Dreyer, koja trenutno obnaša funkciju ministarke-predsjednice Raјna-Palatinata i koja je bila na čelu Bundesrata od 2016. do 2017.
Tu je i Wolfgang Schauble, koji je iz invalidskih kolica od 2017. do 2021. bio na čelu Bundestaga. I ne samo to prethodno je bio na poziciji minitra unutrašnjih poslova, kao i ministar finansija.
Slično je i sa naučnikom i političarem Pablo Echenique koji je predstavljao svoju državu u Evropskom parlamentu od 2014. do 2015. , dok je poljski političar i aktivista Marek Miroslaw Plura dva puta služio u parlamentu Poljske, a od 2014. do 2019. u Evropskom parlamentu.
Evropski parlament, kako su za RSE rekli iz pres službe, zbog privatnosti ne vodi statistiku o poslanicima i osoblju sa invaliditetom.
"Međutim, oni mogu da odluče da obavijeste administraciju o svom statusu ako to žele ili ako treba da se prilagodi njihovo radno okruženje", kazali su iz pres službe tog parlamenta.
Tvrde i da je, tokom godina, značajan broj mjera umnogome poboljšao pristupačnost za članove, osoblje i posjetioce sa invaliditetom.
"Svi novi projekti proširenja, renoviranja ili opremanja zgrada Parlamenta moraju od samog početka u potpunosti da osiguraju pristupačnost za osobe sa invaliditetom kao prioritet. Internet stranica Parlamenta prilagođena je smjernicama Inicijative za pristup vebu. Uz te sadržaje koji su jednostavni za pristup, dostupno je više pomoćnih tehnologija, a veb stranica Parlamenta poboljšana je i postala je lakša za navigaciju", naveli su iz Parlamenta.
Žele li osobe sa invaliditetom u politiku?
Vujačić je u aktivizmu već 14 godina a u nevladinom sektoru radila individualne konsultantske poslove i ima iskustvo u državnoj upravi.
Ona ocjenjuje da politička scena u Crnoj Gori nije dovoljno ohrabrujuća pa da se, i poslije godina borbe i aktivizma, osobama sa poteškoćama prigovara kao da im neke stvari ne pripadaju.
"Pa tako vjerujem da osobe sa invaliditetom nijesu sebi u dovoljnoj mjeri dale za pravo da im politika pripada jednako kao i bilo kom drugom jer se često posmatramo samo kao biračko tijelo, a ne kao oni koji treba da budu birani i mogu biti birani", kazala je Vujačić.
Ona ocjenjuje da je u nekim profesijama kojima se bave osobe sa poteškoćama jako važno da se kaže da neko ima iskustvo u invaliditetu.
"Kad bi se jedan političar izjasnio kao osoba sa invaliditetom onda bi poslali poruku da je politika i naša stvar i da mi nijesmo tu samo da biramo druge već da budemo birani", poručuje Vujačić.
Keravica ukazuje i na važnost perspektive iz koje se govori o invaliditetu, budući da poruke mogu da rezultiraju percepcijom o invaliditetu kao o nečem tragičnom ali i kao o dijelu ljudske različitosti i nečemu sa čim se živi.
"Skoro kad sam išao u ambasadu u Srbiji, konzulka me pitala, kad me je vidjela kako se otežano krećem sa štapovima, 'Šta je vama, šta se Vama desilo?'. Ljudima je jako interesantna ta priča o invaliditetu - šta se nekom desilo, šta 'nije u redu' s tom osobom. Mislim da je ta priča bespredmetna i da nema neku korist osim zadovoljavanja znatiželje. Nije mi problem da zadovoljavam znatiželju, ali mislim da je mnogo važnije, kada bi eventualno parlamentarci sa invaliditetom pričali, da to bude akcenat na izvorima onemogućavanja - šta je to što treba da se promijeni da bismo bili ravnopravni građani, imali iste prilike kao i svi drugi, ali i mogli da se ostvarujemo u životnim ulogama kao očevi, majke, kolege", smatra Keravica.
On je kazao da se društvo odmalena hrani vizijama invaliditeta kao nečeg što je pogubno, deficit i nesreća i za osobu i za porodicu, pa onda osobe sa invaliditetom počnu da razmišljaju na taj način ili čak prikrivaju svoj invaliditet.
"Trebalo je dosta vremena, a i poznavanja nekih uzora da primijenim to mišljenje i da dođem do tačke kad se identifikujem kao onemogućena osoba sa velikim 'O' u političkom smislu, kao neko ko pruža otpor onemogućavanju. Ne krijem i otvoreno govorim o svom invaliditetu ali mislim da je pružanje otpora onemogućavanju mnogo važniji aspekt invaliditeta", naveo je Keravica.
Keravica upozorava i da ne mora da znači da će neko ko ima invaliditet nužno zastupati interese onemogućenih niti da zna šta su njihovi interesi.
"To što ja imam invaliditet ne čini me nužno ekspertom za pitanja sa kojima se suočavaju osobe sa intelektualnim invaliditetom ili ljudi sa drugim hroničnim bolestima. Da bi neko valjano zagovarao ili želio da zagovara generalno tematiku prava osoba sa invaliditetom potrebno je da izgradi svoje kompetencije, da se izgradi i da ima širinu da prepozna što je zajedničko svima nama koji imamo određeni zdravstveni problem, invaliditet, hroničnu bolest", naveo je on.
Keravica, koji je u upravnom odboru Evropske mreže za samostalan život koja blisko sarađuje sa Evropskim parlamentom i njegovim članovima, rekao je da je u prošlom sazivu bilo pet ili manje evroparlamentaraca koji se idenitifikuju kao onemogućene osobe i na strani desnice i ljevice.
"Imali smo na primjer situaciju da su neki evroparlamentarci sa strane desnice imali fizički invaliditet pa su samo zagovarali teme fizičke pristupačnosti. Uopšte nemaju širinu ni viziju šta su politike koje bi mogle biti značajne ostalim grupama osoba sa invaliditetom, da ne govorimo o tome da imaju problematične desne i ekstremističke stavove o drugim grupama čija su prava takođe ugrožena i važna. Imali smo recimo osobu sa invaliditetom koja je vrlo jasno i otvoreno govorila da se protivi pravu žena na izbor na abortus", kazao je Keravica.
Da li je potreban sistem kvota?
Kada se određenoj grupi u društvu uskraćene prilike za napredovanje, ili kada su njeni pripadnici na bilo koji način izloženi diskriminaciji, uvodi se mjera afirmativne akcije odnosno takozvana "pozitivna diskriminacija".
U izbornom sistemu Zapadnog Balkana najpoznatija je mjera "ženskih kvota" koja propisuje koliko pripadnica tog pola mora biti na poslaničkim izbornim listama.
Iako su osobe sa invaliditetom jedna od najdiskriminisanijih kategorija stanovništva, nije poznato da se sistem kvota primjenjuje igdje u svijetu.
Vujačić je kaže, dugo bila suzdržana i po tom pitanju, jer se razumijevajući crnogorski ambijent plašila da bi se u slučaju propisivanja kvota desilo to da osobe sa invaliditetom budu na listama samo da bi se ispunila kvota a ne zato što bi se suštinski njima omogućilo da se bave politikom.
"Međutim, dosta sam promijenila svoj stav upravo prateći način kako se primjenjuju kvote za žene. Da nije propisana kvota za žene, mogu misliti u kojim procentima bi žene bile zastupljene u politici, a vidimo i da se sama kvota ne poštuje uvijek u situaciji i trenutnog saziva parlamenta. Zato vjerujem da je važno da postoji mjera afirmativne akcije, dok se ne obezbijede uslovi koji su adekvatniji, da ne kažem izjednačeni s drugima", rekla je Vujačić.
Prema njenim riječima, vjerovatno bi u nekom prelaznom periodu bilo poslanika koji ne bi na adekvatan način zastupali ni prava osoba sa invaliditetom ni neke druge oblasti. Ipak, kako primjećuje, i među ljudima koji su sada zastupljeni u politici ima raznovrsnih.
"Osobe sa invaliditetom ne treba na sebe da preuzimaju veću odgovornost nego što to rade drugi, već da upravo slijede sopstvena uvjerenja. Za nas bi naravno bilo poželjno da budu sa adekvatnim stavovima da zastupaju model zasnovan na ljudskim pravima i da se adekvatno bave oblastima i sferama kojima se interesuju, ali ne treba da postoji konstantan pritisak da moraju da pruže više nego svi drugi da bi bili uvaženi i imali pravo na političko učešće i mišljenje", zaključila je Vujačić.
Prema najnovijem izvještaju Ujedinjenih nacija iz 2023, osobe sa invaliditetom čine 16 odsto svjetske populacije. To što jedna u šest osoba ima neki invaliditet, pokazalo se, ne znači da će u jednakom razmjeru biti zastupljene na mjestima odlučivanja.
Facebook Forum