Razgovarala: Dinka Jurković
RSE: Na početku vaše karijere mislilo se da je Monteno vaše umjetničko ime. Vaš otac Osvaldo je Talijan, koji se po završetku II svjetskog rata zatiče u Sarajevu i sreće vašu majku Bahriju. Bila je to ljubav na prvi pogled.
Monteno: Na meni i u meni nema ništa strano. Kod mene je sve prirodno i normalno, tako da je moje ime i prezime normalno - prezime od oca, a ime od majke. Sve ono opisano u pjesmi, za koju je tekst napisao Alija, "Nismo imali ništa, ali smo imali sve", je ono čega se najviše sjećam. Imali smo ljubav, imali smo prijateljstvo. Iako nismo imali neko bogatstvo, imali smo tu ljubav, koje na žalost danas više nema toliko, kao što je onda bilo, barem ja tako osjećam.
RSE: Jednom ste izjavili da su vam oba roditelja krasno pjevali, da su imali jednu svoju zajedničku pjesmu - Teško je ljubiti tajno. Danas govorimo o pop pjevačima, narodnjacima, ali kada neko kaže Kemo, odmah doda - Kemo je klasika, vječna ljubav.
Monteno: U ono vrijeme, kada su se moji roditelji zabavljali, ona Muslimanka, on Talijan, tada okupator, svi su bili protiv njih - i njena familija i njegova tamo i države su bili protiv, ali oni su ostali zajedno do kraja života. Ljubav ne može niko pobijediti.
RSE: U tom duhu nastaju i oni najveći hitovi poput Lidije, koja je vaša životna priča, a rekla bih da je Branka broj jedan?
Kemal Monteno Monteno: Osnovna škola, pa prva zabavljanja, pa simpatije. Lidija je bila jedna lijepa curica iz mog razreda. Počeli smo se kao zabavljati, ruka za ruku i tako dalje. Tako je nastala prva pjesma. Ali moja prava ljubav, današnja, prva i zadnja, je moja Branka.
RSE: U Sarajevu provodite ratne godine. Kako se danas, sa ovom vremenskom distancom, sjećate tih ratnih dana? Je li vam teško pričati o tome?
Monteno: Teško je pričati i tužno se sjećati. Kada se to vrijeme počne vraćati u mojoj glavi, automatski mi naviru suze na oči. Vraćaju mi se sve te slike iz tog vremena. Bilo je i lijepih trenutaka. Onda sam vidio ko mi je prijatelj, ko mi je drug. U ratu, oni koji su loši, postaju još lošiji, a oni koji su dobri, postaju još bolji.
Mislio sam i razmišljao da će Sarajevo jedanput, poslije svega, kada se to sve završi, postati najljepši grad na svijetu, da će sve doći na svoje, da će ljudi pomoći. Vjerovatno sam i pomagao, ali naprosto se nakupilo puno lopova koji su sve to pokrali, pa je raja opet ostala sirotinja. Teško mi je otići u Sarajevo jer ne vidim da išta ide na bolje.
Kemal Monteno RSE: Na svojim koncertima uvijek pomenete svoje prijatelje. Otpjevate za njih pjesmu. Bili ste vrlo bliski sa Davorinom Popovićem, Mirzom Delibašićem, sa sarajevskom rajom.
Monteno: Ne dam da mojih prijatelja, koje sam volio, i za koje znam da su ih voljeli svi oni koji dođu na moje koncerte, više nema, da je moj Davor umro, moj Mirza, moj Toma Zdravković, Dragan Stojinić i mnogi moji prijatelji kojih više nema. Želim da živim s njima sve do kraja svoga života. To publika osjeća.
RSE: Da li ste nekome posebno namijenili pjesmu "Sarajevo ljubavi moja"?
Monteno: Kada sam bio u Firenci jedne godine, kupio sam milion ploča sa pjesmama koje su posvećene tom lijepom gradu. Dok sam obilazio Firencu mislio sam da je to najljepši grad na svijetu, pa nije ni čudo što je onoliko pjesama napisano o tom gradu. Kasnije sam slušao pjesme Volim Pariz, Njujork-Njujork, pa Nema Splita do Splita, pa Beograde na ušću dvije rijeke ispod Avale. Vidio sam da svaki grad ima svoju pjesmu, a da je mi nemamo. Bilo je nekih pjesama, ali nismo imali neku pjesmu koju bi svi pjevali. Onda sam vrlo jednostavno rekao - Sarajevo, to je moja ljubav. To je jedna ljubavna pjesma i to ljudi razumiju u cijelom svijetu. Bilo gdje da je pjevam, u Zagrebu, Ljubljani, Skopju - svi razumiju pjesmu o Sarajevu i svi kažu da je to predivna pjesma.
RSE: Vaši koncerti u regionu su veoma posjećeni. Što vas motivira?
Monteno: Samo publika. Prvi put kada osjetim da me publika ne želi i da me ne voli, vjerovatno ću se povući. Gdje god dođem, mene ljudi vole i ne mogu od njih otići. Ako me volite, ne mogu da kažem - Odoh, doviđenja.
RSE: Kao dječak voljeli ste igrati fudbal. Možda ste nekada razmišljali da budete fudbaler?
Monteno: Kao i svim dječacima, prva ljubav je uvijek fudbal. Osim toga, rodio sam se kod stadiona Koševo i moji roditelji su tamo radili. Skoro da sam stanovao u svlačionici na stadionu. Kasnije, kada je došlo do podmlatka, to je već postala malo ozbiljnija igra, već ima i faulova i guranja, a ja sam htio da fudbal bude kao muzika, kao pjesma. Ako me možeš uzeti, a da me ne udariš - to je za mene fudbal.
RSE: Na početku vaše karijere mislilo se da je Monteno vaše umjetničko ime. Vaš otac Osvaldo je Talijan, koji se po završetku II svjetskog rata zatiče u Sarajevu i sreće vašu majku Bahriju. Bila je to ljubav na prvi pogled.
Monteno: Na meni i u meni nema ništa strano. Kod mene je sve prirodno i normalno, tako da je moje ime i prezime normalno - prezime od oca, a ime od majke. Sve ono opisano u pjesmi, za koju je tekst napisao Alija, "Nismo imali ništa, ali smo imali sve", je ono čega se najviše sjećam. Imali smo ljubav, imali smo prijateljstvo. Iako nismo imali neko bogatstvo, imali smo tu ljubav, koje na žalost danas više nema toliko, kao što je onda bilo, barem ja tako osjećam.
Imali smo ljubav, imali smo prijateljstvo. Iako nismo imali neko bogatstvo, imali smo tu ljubav, koje na žalost danas više nema toliko, kao što je onda bilo, barem ja tako osjećam.
RSE: Jednom ste izjavili da su vam oba roditelja krasno pjevali, da su imali jednu svoju zajedničku pjesmu - Teško je ljubiti tajno. Danas govorimo o pop pjevačima, narodnjacima, ali kada neko kaže Kemo, odmah doda - Kemo je klasika, vječna ljubav.
Monteno: U ono vrijeme, kada su se moji roditelji zabavljali, ona Muslimanka, on Talijan, tada okupator, svi su bili protiv njih - i njena familija i njegova tamo i države su bili protiv, ali oni su ostali zajedno do kraja života. Ljubav ne može niko pobijediti.
RSE: U tom duhu nastaju i oni najveći hitovi poput Lidije, koja je vaša životna priča, a rekla bih da je Branka broj jedan?
RSE: U Sarajevu provodite ratne godine. Kako se danas, sa ovom vremenskom distancom, sjećate tih ratnih dana? Je li vam teško pričati o tome?
Monteno: Teško je pričati i tužno se sjećati. Kada se to vrijeme počne vraćati u mojoj glavi, automatski mi naviru suze na oči. Vraćaju mi se sve te slike iz tog vremena. Bilo je i lijepih trenutaka. Onda sam vidio ko mi je prijatelj, ko mi je drug. U ratu, oni koji su loši, postaju još lošiji, a oni koji su dobri, postaju još bolji.
Monteno: Ne dam da mojih prijatelja, koje sam volio, i za koje znam da su ih voljeli svi oni koji dođu na moje koncerte, više nema, da je moj Davor umro, moj Mirza, moj Toma Zdravković, Dragan Stojinić i mnogi moji prijatelji kojih više nema. Želim da živim s njima sve do kraja svoga života. To publika osjeća.
RSE: Da li ste nekome posebno namijenili pjesmu "Sarajevo ljubavi moja"?
Monteno: Kada sam bio u Firenci jedne godine, kupio sam milion ploča sa pjesmama koje su posvećene tom lijepom gradu. Dok sam obilazio Firencu mislio sam da je to najljepši grad na svijetu, pa nije ni čudo što je onoliko pjesama napisano o tom gradu. Kasnije sam slušao pjesme Volim Pariz, Njujork-Njujork, pa Nema Splita do Splita, pa Beograde na ušću dvije rijeke ispod Avale. Vidio sam da svaki grad ima svoju pjesmu, a da je mi nemamo. Bilo je nekih pjesama, ali nismo imali neku pjesmu koju bi svi pjevali. Onda sam vrlo jednostavno rekao - Sarajevo, to je moja ljubav. To je jedna ljubavna pjesma i to ljudi razumiju u cijelom svijetu. Bilo gdje da je pjevam, u Zagrebu, Ljubljani, Skopju - svi razumiju pjesmu o Sarajevu i svi kažu da je to predivna pjesma.
RSE: Vaši koncerti u regionu su veoma posjećeni. Što vas motivira?
Monteno: Samo publika. Prvi put kada osjetim da me publika ne želi i da me ne voli, vjerovatno ću se povući. Gdje god dođem, mene ljudi vole i ne mogu od njih otići. Ako me volite, ne mogu da kažem - Odoh, doviđenja.
RSE: Kao dječak voljeli ste igrati fudbal. Možda ste nekada razmišljali da budete fudbaler?
Monteno: Kao i svim dječacima, prva ljubav je uvijek fudbal. Osim toga, rodio sam se kod stadiona Koševo i moji roditelji su tamo radili. Skoro da sam stanovao u svlačionici na stadionu. Kasnije, kada je došlo do podmlatka, to je već postala malo ozbiljnija igra, već ima i faulova i guranja, a ja sam htio da fudbal bude kao muzika, kao pjesma. Ako me možeš uzeti, a da me ne udariš - to je za mene fudbal.
