"Opsada Sarajeva 1992. - 1996. uzroci i posljedice“ istraživački je multimedijalni projekat, započet još u maju 1992., u kojem su sakupljene činjenice o onome što se dešavalo tih ratnih godina u Sarajevu iz zvaničnih izvora i kroz svjedočanstva građana, kaže autorica Suada Kapić. Stoga je nedopustivo što će Radovan Karadžić kroz ovaj način odbrane biti u mogućnosti da dovodi u pitanje ono što je već presuđeno i dokazano, kaže Kapićeva u intervjuu za Radio Slobodna Evropa.
Opsada Sarajeva je obrađena hronološki, politički, vojno, kulturološki i antropološki, ali i s egzistencijalnog gledišta prikazom svakodnevice građana, kaže u razgovoru za RSE autor projekta "Opsada Sarajeva 1992. - 1996. uzroci i posljedice“ Suada Kapić:
„Mi smo počeli da radimo na tom paketu već početkom 1992. godine, zapravo od maja mjeseca. Mi smo počeli da skupljamo činjenice, dokumentujemo ono što se događa kroz fotografije, tekstove, intervjue itd., što je trajalo praktično cijeli rat. I na kraju, baveći se tim projektom, tim načinom, tom metodologijom, mi smo tek ustvari 1996. počeli da ih stavljamo u razne formate raznih projekata. I oni se sadrže od mapa, enciklopedije, filmova - da bi on kao paket nastao 2007. godine. Nismo baš znali da će se taj dio tog projekta, koji je još veći od samog paketa, pretvoriti u jednu zaokruženu cjelinu koja govori o periodu raspada Jugoslavije, a sa fokusom na opsadu Sarajeva ’92. -’96. Zašto ’96. marta? Zato što je tad završena reintegracija Sarajeva.“
Kapić: Mi smo napravili 1.350 velikih intervjua i 5.000 velikih anketa sa građanima grada, različitih polova, funkcija, godišta itd. I onda smo pokušali to da digitalizujemo tako da npr. na pitanje kako ste preživjeli četiri godine a da niste imali ni struju, ni vodu, ni hranu, ni grijanje i sve ono što je neophodno za egzistenciju, vi dobijete istovremeno 5.000 odgovora na tu temu. Imamo strahovito svjedočenje o tome kako čovjek u potpuno limitiranim uslovima, bez ičega, sa potpuno promijenjenim načinom života i u gubitku civilizacije uopšte može da opstane, a u uslovima totalnog terora.
Suada KapićKapić: Ti ljudi govore, zapravo, ono što je bilo u dnevnom događanju, jedan neprestani napor da se prevaziđu aposlutno strašne okolnosti. To je jedna stvar koja je značajna. A druga - cijeli grad je imao različitu vrstu iskustva opstanka. Npr. ako ste živjeli u opštini Stari grad, to je bilo različito od Alipašinog polja - zato što ste negdje imali vodu, a negdje je niste imali, što vam jer diktiralo način života za taj dan ili uopšte opstanka. Ljudi kažu da najvažniji element za opstanak je rad. Drugo, što smo mogli zaključiti je nevjerovatna kreativnost. Treće je metoda reciklaže, tako da su od pozorišnih reflektora nastale peći za kuhanje. Četvrti element je bio humor - jer, zapravo, ako nemate distancu prema strašnim 24 sata dnevno događajima i ako budete samo u tome, ako nemate neki balans da svemu tome date i neko drugo objašnjenje, što je u sarajevskom slučaju bio humor, vi ćete jako teško preživjeti zato što je mentalni opstanak ustvari bio isto važan kao i egzistencijalni.
Kapić: Prvo sam, naravno, užasno protiv toga da su oni uopšte dobili mogućnost da sami sebe brane, pa onda da smo prisiljeni mi, a kamoli one prave žrtve onoga što je on radio, da moraju da slušaju sljedeće tri godine objašnjenja šta se dogodilo. Način na koji smo mi radili projekat „Opsada Sarajeva ’92 - ’96.“ je bio stvarno metodološki obiman i vrlo studiozan i mi smo se strašno trudili da se bavimo činjenicama. Slažući te činjenice, otkrivajući uzroke i posljedice kroz toliki broj godina, oko 15 godina smo to radili, zapravo nema mnogo mjesta da se sluša onako prilježno bilo šta što on kaže u svoju odbranu ili objašnjenja. Sasvim sigurno da će on davati neke podatke koji nama možda nisu bili dostupni itd. Znači, ja se, vjerujte mi, stalno pitam, i sad radeći na Srebrenici, kako je moguće ustvari da ono što je već dokazano i presuđeno kao vrsta istine, kako to da već jednom nije usvojeno, kako to da se tako uporno dešava da se to sve osporava.
Kapić: Možda zato što Haški tribunal nije mnogo posvetio pažnje outreach programu u kome bi se konsekventno kroz vrlo popularne forme, slično onome što mi radimo, pokušalo na raznim nivoima edukacije, od osnovnih škola, srednjih škola, fakulteta - mi smo to jednostavno svi u regionu ispustili, da se ta stvar na taj način, barem ono što je već činjenično utvrđeno, pokuša približiti običnom gledaocu, građaninu koji je učestvovao u tim događajima, ili, što je možda još važnije, generacijama koje tek dolaze.
Opsada Sarajeva je obrađena hronološki, politički, vojno, kulturološki i antropološki, ali i s egzistencijalnog gledišta prikazom svakodnevice građana, kaže u razgovoru za RSE autor projekta "Opsada Sarajeva 1992. - 1996. uzroci i posljedice“ Suada Kapić:
„Mi smo počeli da radimo na tom paketu već početkom 1992. godine, zapravo od maja mjeseca. Mi smo počeli da skupljamo činjenice, dokumentujemo ono što se događa kroz fotografije, tekstove, intervjue itd., što je trajalo praktično cijeli rat. I na kraju, baveći se tim projektom, tim načinom, tom metodologijom, mi smo tek ustvari 1996. počeli da ih stavljamo u razne formate raznih projekata. I oni se sadrže od mapa, enciklopedije, filmova - da bi on kao paket nastao 2007. godine. Nismo baš znali da će se taj dio tog projekta, koji je još veći od samog paketa, pretvoriti u jednu zaokruženu cjelinu koja govori o periodu raspada Jugoslavije, a sa fokusom na opsadu Sarajeva ’92. -’96. Zašto ’96. marta? Zato što je tad završena reintegracija Sarajeva.“
RSE: U ovom projektu nalaze se i brojna svjedočanstva građana. Koliko ste, zapravo, stanovnika Sarajeva tokom rata anketirali?
Kapić: Mi smo napravili 1.350 velikih intervjua i 5.000 velikih anketa sa građanima grada, različitih polova, funkcija, godišta itd. I onda smo pokušali to da digitalizujemo tako da npr. na pitanje kako ste preživjeli četiri godine a da niste imali ni struju, ni vodu, ni hranu, ni grijanje i sve ono što je neophodno za egzistenciju, vi dobijete istovremeno 5.000 odgovora na tu temu. Imamo strahovito svjedočenje o tome kako čovjek u potpuno limitiranim uslovima, bez ičega, sa potpuno promijenjenim načinom života i u gubitku civilizacije uopšte može da opstane, a u uslovima totalnog terora.
Približiti generacijama koje dolaze
RSE: O kojim temama ste sa građanima Sarajeva tokom rata razgovarali? O čemu su vam ustvari govorili?
RSE: Već prvog dana suđenja Radovan Karadžić je u uvodnoj riječi odbrane doveo u pitanje istinitost događaja o kome upravo svjedoče građani Sarajeva u vašim dokumentima i u čitavom projektu. Kako vi gledate na ovo i ovakvo suđenje Karadžiću?
Kapić: Prvo sam, naravno, užasno protiv toga da su oni uopšte dobili mogućnost da sami sebe brane, pa onda da smo prisiljeni mi, a kamoli one prave žrtve onoga što je on radio, da moraju da slušaju sljedeće tri godine objašnjenja šta se dogodilo. Način na koji smo mi radili projekat „Opsada Sarajeva ’92 - ’96.“ je bio stvarno metodološki obiman i vrlo studiozan i mi smo se strašno trudili da se bavimo činjenicama. Slažući te činjenice, otkrivajući uzroke i posljedice kroz toliki broj godina, oko 15 godina smo to radili, zapravo nema mnogo mjesta da se sluša onako prilježno bilo šta što on kaže u svoju odbranu ili objašnjenja. Sasvim sigurno da će on davati neke podatke koji nama možda nisu bili dostupni itd. Znači, ja se, vjerujte mi, stalno pitam, i sad radeći na Srebrenici, kako je moguće ustvari da ono što je već dokazano i presuđeno kao vrsta istine, kako to da već jednom nije usvojeno, kako to da se tako uporno dešava da se to sve osporava.
RSE: Kakvo je vaše mišljenje zašto se to dešava?
Kapić: Možda zato što Haški tribunal nije mnogo posvetio pažnje outreach programu u kome bi se konsekventno kroz vrlo popularne forme, slično onome što mi radimo, pokušalo na raznim nivoima edukacije, od osnovnih škola, srednjih škola, fakulteta - mi smo to jednostavno svi u regionu ispustili, da se ta stvar na taj način, barem ono što je već činjenično utvrđeno, pokuša približiti običnom gledaocu, građaninu koji je učestvovao u tim događajima, ili, što je možda još važnije, generacijama koje tek dolaze.
