Bosanskohrecegovačko društvo postalo je netoleratno i neosjetljivo do te mjere da ni diskriminacija djece sa invaliditetom, te rasna segregacija po školama više nikoga ne zabrinjavaju, niti izazivaju bilo kakvu reakciju.
U BiH je nestalo solidarnosti, pa i ne čude izvještaji američke vlade, ali i evropskih institucija, u kojima se navodi da gotovo nema nijedne kategorije stanovništva koja ne izložena nekoj vrsti dikriminacije, kaže u intervjuu za RSE dugogodišnja aktivistica na polju zaštite ljudskih prava i predsjednica UO Fonda „Otvoreno društvo BiH“ Sevima Sali - Terzić.
Sali - Terzić: Ja bih povezala ovaj izvještaj sa ranije objavljenim izvještajem komesara za ljudska prava Vijeća Evrope na koji se i izvještaj američkog State Departmenta naslanja, a to je borba protiv diskriminacije. Prvo je diskriminacija u oblasti zapošljavanja.
Mi danas imamo situaciju da imamo jako puno privatnog kapitala, privatnih firmi u kojima ljudi vrlo lako gube posao, a teško dođu do zaštite svojih prava. Dalje, imamo diskriminaciju i segregaciju djece u javnim školama, i to je jako težak i ozbiljan problem na koji ukazuju oba izvještaja. To je problem s kojim mi živimo godinama. Mi smo zemlja koja u javnim školama otvoreno vrši segregaciju djece po etničkim osnovama. Stvaramo generacije mladih koji se međusobno ne vole, mrze, ne poznaju - i na taj način učvršćujemo sve ove podjele koje trenutno imamo i kojima svjedočimo. Sljedeće je pitanje diskriminacije manjina, pri čemu je diskriminacija Roma najznačajnija.
Sali - Terzić: To je jedna od najranjivijih skupina. 82 posto nezaposlenih su osobe s invaliditetom. Oni žive, kako se u izvještaju kaže, na granici siromaštva ili žive u siromaštvu. To su ljudi koje često nazivaju nevidljivi ljudi - njih ne primijetimo. Imamo naročito izraženu diskriminaciju djece s invaliditetom u školama. Ono što je ohrabrujuće je da je prošle godine sud u Mostaru donio prvu presudu u kojoj je utvrdio diskriminaciju djeteta koje ima određeni stepen invaliditeta i koje su iz javne škole željeli da prebace u neku specijalnu školu, mada za tim nije bilo potrebe. Prvostepeni sud je presudio u korist djeteta i njegovih roditelja. Ovo je pitanje i nas koji imamo djecu u tim istim školama – šta ćemo im reći i kako da se oni pobune protiv takvog tretmana nekoga samo zato što je drugačiji zbog eventualnog nekog invaliditeta itd.
Nema solidarnosti
Sali - Terzić: Sve je više izvještaja koji se bave ljudskim pravima, kao što je npr. izvještaj Evropske komisije protiv rasne netolerancije, koji govore o porastu mržnje u medijima i doprinošenju medija nacionalističkoj retorici, o stvaranju i jačanju političkih, etničkih i drugih tenzija. Zabrinjavajuće je da mediji prenose bez ikakvih ograda izjave političara koje su vrlo zapaljivog karaktera, koje predstavljaju govor mržnje, i na taj način postaju ustvari glasnogovornici te politike. To je vrlo opasno, naročito danas, u vremenu u kojem živimo i u kojem je povjerenje među različitim etničkim grupama u BiH na izuzetno niskom nivou, a veliki broj ljudi ne putuje, ne upoznaje one druge, živi u svojim izolovanim zajednicama i najviše informacija o drugima dobija iz medija - i vjeruje svojim medijima.
Sali - Terzić: Ona nam govori koliko smo propali kao društvo zato što nemamo međusobne solidarnosti. Mi ne vidimo onog drugoga koji pati, koji je siromašan, koji je diskriminiran. Nama je svejedno, nažalost, da li je neko kraj nas gladan, da li je otpušten s posla. I to nam govori da ukoliko kao građani, kao ljudi ne shvatimo da smo prvi mi odgovorni za ono što se drugome koji živi s nama dešava, da ne možemo očekivati da će biti zaštite ljudskih prava. U atmosferi kakva vlada u BiH, sa ovakvom nacionalističkom retorikom, sa ovakvim političkim tenzijama u kojima živimo, prijetanjama, strahovima itd. ljudska prava stagniraju. Ali ona se sigurno neće promijeniti ako mi kao građani, ka ljudi ne počnemo jedni druge da cijenimo i poštujemo sa svim svojim različitostima. I željela bih reći da trebamo prestati živjeti u mitu o toleranciji koju smo stvorili, jer mi nismo tako tolerantni, što se vidi iz toga da možemo posmatrati vrlo jednostavno da neko istjera dijete iz škole zato što ono ima neku manju invalidnost i da kao roditelji ne protestujemo, ne uradimo nešto da se to spriječi, nego moramo natjerati ljude da odu i da traže sudsku zaštitu.
U BiH je nestalo solidarnosti, pa i ne čude izvještaji američke vlade, ali i evropskih institucija, u kojima se navodi da gotovo nema nijedne kategorije stanovništva koja ne izložena nekoj vrsti dikriminacije, kaže u intervjuu za RSE dugogodišnja aktivistica na polju zaštite ljudskih prava i predsjednica UO Fonda „Otvoreno društvo BiH“ Sevima Sali - Terzić.
RSE: Gospođo Sali, u posljednjem izvještaju State Departmenta o stanju ljudskih prava u svijetu u dijelu koji se odnosi na BiH gotovo da nema nijedne oblasti života u kojoj nisu zabilježena kršenja ljudskih prava - od povratka izbjeglih, korupcije u vlasti, netolerancije prema etničkim i religijskim manjinama, ženama i osobama sa invaliditetom. Ali šta biste vi izdvojili kao najozbiljniji problem u BiH?
Mi smo zemlja koja u javnim školama otvoreno vrši segregaciju djece po etničkim osnovama. Stvaramo generacije mladih koji se međusobno ne vole, mrze, ne poznaju.
Sali - Terzić: Ja bih povezala ovaj izvještaj sa ranije objavljenim izvještajem komesara za ljudska prava Vijeća Evrope na koji se i izvještaj američkog State Departmenta naslanja, a to je borba protiv diskriminacije. Prvo je diskriminacija u oblasti zapošljavanja.
Mi danas imamo situaciju da imamo jako puno privatnog kapitala, privatnih firmi u kojima ljudi vrlo lako gube posao, a teško dođu do zaštite svojih prava. Dalje, imamo diskriminaciju i segregaciju djece u javnim školama, i to je jako težak i ozbiljan problem na koji ukazuju oba izvještaja. To je problem s kojim mi živimo godinama. Mi smo zemlja koja u javnim školama otvoreno vrši segregaciju djece po etničkim osnovama. Stvaramo generacije mladih koji se međusobno ne vole, mrze, ne poznaju - i na taj način učvršćujemo sve ove podjele koje trenutno imamo i kojima svjedočimo. Sljedeće je pitanje diskriminacije manjina, pri čemu je diskriminacija Roma najznačajnija.
RSE: Kao veoma zabrinjavajuće u ovim izvještajima upozorava se na diskriminaciju osoba sa invaliditetom, pa i djece. Nekoliko takvih slučajeva dobilo je i sudski epilog.
Sali - Terzić: To je jedna od najranjivijih skupina. 82 posto nezaposlenih su osobe s invaliditetom. Oni žive, kako se u izvještaju kaže, na granici siromaštva ili žive u siromaštvu. To su ljudi koje često nazivaju nevidljivi ljudi - njih ne primijetimo. Imamo naročito izraženu diskriminaciju djece s invaliditetom u školama. Ono što je ohrabrujuće je da je prošle godine sud u Mostaru donio prvu presudu u kojoj je utvrdio diskriminaciju djeteta koje ima određeni stepen invaliditeta i koje su iz javne škole željeli da prebace u neku specijalnu školu, mada za tim nije bilo potrebe. Prvostepeni sud je presudio u korist djeteta i njegovih roditelja. Ovo je pitanje i nas koji imamo djecu u tim istim školama – šta ćemo im reći i kako da se oni pobune protiv takvog tretmana nekoga samo zato što je drugačiji zbog eventualnog nekog invaliditeta itd.
Nema solidarnosti
RSE: Ozbiljna zamjerka u ovom izvještaju odnosi se i na medije u BiH koje, kako se navodi, karakteriše nacionalna i politička podjeljenost, te korištenje jezika mržnje.
Zabrinjavajuće je da mediji prenose bez ikakvih ograda izjave političara koje su vrlo zapaljivog karaktera, koje predstavljaju govor mržnje, i na taj način postaju ustvari glasnogovornici te politike.
RSE: A šta sve ovi izvještaji i ovako loša slika o stanju ljudskih prava zapravo govori o BiH i nama koji živimo u ovoj zemlji?
Sali - Terzić: Ona nam govori koliko smo propali kao društvo zato što nemamo međusobne solidarnosti. Mi ne vidimo onog drugoga koji pati, koji je siromašan, koji je diskriminiran. Nama je svejedno, nažalost, da li je neko kraj nas gladan, da li je otpušten s posla. I to nam govori da ukoliko kao građani, kao ljudi ne shvatimo da smo prvi mi odgovorni za ono što se drugome koji živi s nama dešava, da ne možemo očekivati da će biti zaštite ljudskih prava. U atmosferi kakva vlada u BiH, sa ovakvom nacionalističkom retorikom, sa ovakvim političkim tenzijama u kojima živimo, prijetanjama, strahovima itd. ljudska prava stagniraju. Ali ona se sigurno neće promijeniti ako mi kao građani, ka ljudi ne počnemo jedni druge da cijenimo i poštujemo sa svim svojim različitostima. I željela bih reći da trebamo prestati živjeti u mitu o toleranciji koju smo stvorili, jer mi nismo tako tolerantni, što se vidi iz toga da možemo posmatrati vrlo jednostavno da neko istjera dijete iz škole zato što ono ima neku manju invalidnost i da kao roditelji ne protestujemo, ne uradimo nešto da se to spriječi, nego moramo natjerati ljude da odu i da traže sudsku zaštitu.
