Gost nedjeljnog intervjua Radija Slobodna Evropa je profesor Ekonomskog fakulteta u Podgorici Saša Popović koji govori o razlikama globalne i lokalne crnogorske krize koju zvaničnici manje pominju, mjerama Vlade koja uštede nije započela od sebe, manama i prednostima aranžmana sa MMF-om i pritiscima kojima su pojedini univerzitetski profesori, kako tvrde, izloženi zbog svog javnog angažmana.
Popović: Treba mi malo prisjećanja na prošlost da bih pravilno izrazio svoju misao vezano za vaše pitanje. Nadam se da se sjećate zvaničnog stava naše države kada se raspravljalo o modelu kako će zemlje regiona ulaziti u Evropsku uniju, da li pojedinačno ili po principu regate, pa smo se mi s pravom bunili da nije fer da zemlje koje se trude budu taoci onih inertnih zemalja i da efikasni treba da čekaju neefikasne da bi zajedno ušli u Evropu. Isto tako mislim da i izlazak iz ekonomske krize neće ići po principu regate, već da će svaka zemlja pojedinačno, faktički brže ili sporije, u zavisnosti od svojih sposobnosti izlaziti iz krize. To je moj utisak. Uostalom, izlazak iz krize se ne čeka već se on stvara i kada već govorimo o 2010. o budućnosti prava je prilika da citiram američkog režisera Viljema Gibsona, čija me misao ovih dana fascinira i o njoj razmišljam, koji kaže: "Budućnost je već ovdje, samo što nije ravnomjerno raspoređena". Za neke je 2010. već tu, a neki je čekaju. Mislim da su političari odgovorni da njima budućnost mora prije da stigne nego ostalima da bi uticali na nju, tako da da li je najgore prošlo, nemam pun osjećaj da smo prevazišli ono najgore, zato što sam i ranije tvrdio da se globalna kriza nakalemila na lokalnu neefikasnost, lokalnu krizu.
Popović: Čini se da je pitanje suštinsko. Ima tu sinergije, ali mislim da je uticaj domaćih nesavršenosti, neusklađenosti ili problema u domaćoj ekonomiji prvo dužeg staža, stariji od problema globalne krize, a drugo, nijesmo mi ni toliko bili zemlja koja je direktno bila trgovinski vezana sa ostatakom svijeta da bi ona pogodila našu realizaciju na svjetskom tržištu roba i usluga i tako dalje. Ono što je nas pogodilo direktno to je nagli prekid stranih direktnih investicija i mi smo s pravom govorili da je tako značajan priliv stranih direktnih investicija koristan za jednu ekonomiju, ali kao ekonomista sam uvijek strepio kako će taj priliv stranih direktnih investicija biti kanalisan u onoj fazi njegovog finaliteta. Da li će on otići u podsticanje proizvodnje ili će otići za kupovinu atraktivnih lokacija na našem primorju ili nekih drugih resursa koji nijesu direktno u funkciji stvaranja društvenog bruto proizvoda i podizanja efikasnosti lokalne privrede.
To bi isto bilo kada bi ljekar rekao pacijentu - sve je dobro, dok primate infuziju, a kada s njom prekinemo ne znam šta će biti sa vama. Tako se i desilo. Struktura tih stranih direktnih investicija je uglavnom bila u neproizvodnoj sferi tako da na jedan način se ta naša očekivanja od takvih priliva stranih direktnih investicija su ostala dobrim dijelom neplodna i moram biti realan i pomenuću neke projekte koji su po meni krenuli i koji su kao posljedica stranih direktnih investicija koji žive, na žalost, sa smanjenim kapacitetom zbog krize. Suština u svemu tome jeste da je lokalna kriza još uvijek praktično aktuelna samo što se analizira u kontekstu globalne krize i mislim da je to nedopustivo. Moramo tačno da vidimo koji su efekti globalne, a koji lokalne krize da bismo znali ka jednoj i ka drugoj krizi da upotrijebimo.
Negdje sam ranije citirao jednu analitičarku iz Bosne gospođu Musemić koju sam lično upoznao i jedan njen stav mi se sviđa. Ona je sve zemlje našeg regiona, smijemo li sada još uvijek govoriti tranzicione zemlje, toliko to dugo traje da više nemamo pravo na riječ "tranzicione zemlje", koja kaže da su nekoliko dimenzija slične kod svih tih zemalja. Ove zemlje pate od visoke javne potrošnje, neefikasne administracije koja opterećuje privredu, slabog ulaganje u istraživanje i razvoj, praktično, urušavanja kvaliteta obrazovanja...
Popović: Ja sam neke specifične problem u Crnoj Gori definisao u jednom dokumentu koji sam propremao za neke druge potrebe. Ja ću sam podsjetiti na neke od svojih stavova. Na primjer, ono što je ozbiljan ekonomski problem u Crnoj Gori je svakako usporavanje procesa privatizacije u ključnim sektorima. Mi smo provatizaciju odradili procentualno po broju preduzeća na dosta visokom nivou, ostalo je mali procenat po broju preduzeća, a krupan zalogaj u društvenom bruto proizvodu. Sistemi još uvijek nijesu privatizovani, počev od Luke Bar, pa dalje i svi oni čekaju svoja rješenja, a taj ekonomski efekat zakašnjele privatizacije mjeri se ne samo propuštenim prihodom, već akumuliranim gubicima, nelikvidnošću, smanjenom šansom za podizanje konkurentnosti i tako dalje.
Drugo, smatram da je ozbiljan problem nešto što sam definisao kao bolest budžetske zavisnosti u Crnoj Gori. Ogroman broj ljudi zavisi od budžeta i to je ono što smanjuje njihove šanse da sami svoju sudbinu nose u svojim rukama. Sa druge strane, imamo zaista opravdanu potrebu za liberalizacijom odnosa u društvu i privredi svakako, ja to podržavam kao ekonomista, međutim, ako se to dešava u uslovima krhkih institucija onda prijeti opasnost od jednog specifičnog ekstrema liberalizma, a to je anarholiberalizam. Recimo, u želji da što više liberalizujemo stvari, našaliću se, može se desiti da neko i borbu protiv privrednog kriminala proglasi državnim intervencionalizmom koji guši biznis. Moramo se boriti za liberalizaciju odnosa, a da to ne pređe u anarholiberalizam.
I još jedan zaista jedan ozbiljan problem pošto, pretpostavljam da ne možemo dugo da elaboriramo ove stvari, ovo zahtijeva vrijeme, recimo, regionalne diskrepance u privrednom razvoju. Zaista ozbiljan problem i on se odlaže iz perioda u period. Primjećujem da na sjeveru zemlje živo oko 60 posto stanovništva Crne Gore, a tamo uglavnom cvjetaju jabuke i siromaštvo. To je zaista ozbiljan problem i to će ovu ili onu Vladu sačekati kao ozbiljan ekonomski problem. To je niz, niz problema koji postoje i zaista bi trebalo više prostora da se oni elaboriraju.
Popović: Razumijem vaše pitanje i dijelim taj utisak. Ovdje se radi o nekoj, ja bih to nazvao, asimetričnoj otpimizaciji budžeta. Ide se na praktično rješavanje problema budžetskih priliva i kako povećati prilive novim opterećenjima privredi i stanovništvu, a s druge strane se zanemaruje, to je ta asimetrija, šta činiti na strani budžetskih rashoda. Mislim da to neće dovesti do uravnoteženog i optimizovanog budžeta u uslovima krize i čak da će ovakav način biti kontraproduktivan u smislu da će opteretiti upravo onaj segment koji treba da nam pomogne da nađemo svijetlu tačku ili vrata za izlazak iz ove krize, a to je naravno privreda i poslodavaci itd. Jer ako je već naša Vlada samoproklamovala da je liberalno orijentisana, što ćemo pozdraviti u nekom smislu, da li usred globalne finansijske krize ona je osuđena na državni intervencionizam koji treba da bude okrenut upravo ka oslobađanju preduzetničkih potencijala jer jedino oni čine taj iskorak da se izađe, da se dođe do pozitivnih stopa privrednog rasta. Rekao bih i za ovu situaciju koja mi djeluje vrlo čudno.
Shvatam ja razloge privrede da negoduju na relativno visoke stope u privredi, to smo pročitali u štampi ovih dana, međutim, u ovom slučaju nećete naći nimalo prostora za empaziju, odnosno sažaljenje ljudi iz komercijalnog bankarstva na to što privreda vapi za jeftinijim ili povoljnijim kreditima. Ja mislim da tu nema prostora za sažaljenje. Jedini impuls smanjenju kamatnih stopa može biti interni faktor kod komercijalnih banaka. Ugrožen je njihov interes u smislu da novi novac zarađuju svojim novcem. Ne živi samo privreda od bankarskih kredita već i same banke koje te kredite daju žiranti kredita. Kada zaista budu ugroženi oni će morati da razmišljaju o smanjenju kamatnih stopa uz jedan ozbiljan problem koji razumijem sa bankarske strane, a to je rizik plasmana. Jer ovdje se pogrešno smatra da je obezbijeđeni kredit pod hipotekom ili fiducijom, u još gorem slučaju jer je strožija, se smatra kvalitetnim kreditom i jedno je sposobnost nekog da traži kredit, odnosno njegov bonitet, a drugo je pokriće kredita koji banka propisuje, određuje i tako dalje.
Popović: Ja mislim da sam pročitao jedan interesantan naslov u jednoj novini baš na temu ovog zaduživanja preko MMF-a ili putem emisije obveznica koji je vrlo sintetizovano objasnio suštinu problema. MMF bi da disciplinuje uslovima, a euro obveznice kamatom. Mislim da je tu suština već rečena u naslovu tog novinskog taksta zbog toga što MMF želi punu kontrolu plasmana tog novca koji po osnovu kredita povlačimo od MMF-a, to znači potpuno otvaranje transparentnog postupka i tokova tog novca. Sa druge strane, ne sumnjam da bismo uspjeli da plasiramo euro obveznice zato što zemlje poput Hrvatske, čak i mnogo više nego što mi planiramo da se zadužimo, uspjele da plasiraju te euro obveznice jer investitori u zapadnim zemljama to su vrlo mali djelovi njihovih portfolija. Ne bi to bio problem za plasman, ali ne zaboravimo jednu važnu stvar. Svaka vrsta obveznica, pa i ove koje bi u tom slučaju emitovala država, praktično je unovčavanje ugleda države i u mnogome će na visinu kamatne stope zbog potencijalnih rizika uticati i sam kreditni rejting Crne Gore koji je ona zavrijedila od međunarodih nezavisnih agencija.
Popović: Ja ne. Zaista ne. Držim se te svoje struke i koliko mogu govorim u pravcu poboljšanja stvari. Ako asocirate na gospodina Filipa Kovačevića, ja sam nedavno pročitao u novinama za taj slučaj i prva asocijacija je bila na dva Kovačevića, jedan u Srbiji, a jedan u Crnoj Gori. Sjećate se onog sportiste Kovačevića koji je napravio neki problem u Americi i njegova država ga praktično štiti procedurom da ga ne izruči Americi nego da se to odvija u skladu sa lokalnom procedurom. U Crnoj Gori jedan Kovačević pravi problem, oni ga štite i žele da se radi po svojoj proceduri.
U Crnoj Gori imate drugog Kovačevića, izvinjavam se i jednom i drugom što ih dovodim u taj kontekst, koji ukazuje na probleme, a u njegovoj državi se vrši neko kažnjavanje takvog čovjeka. Vrlo je neprijatno čuti da se interveniše u akademskoj sferi i uvijek ću biti protiv toga. Ja imam jedan drugi svijeli primjer da je srećna zemlja ona koja ima svog Naoma Čomskog koji je oštri kritičar sopstvenog društva kao što je to Čomski u Americi, a na kojeg je njegovo društvo ponosno. Tako da mislim da je pristup pogrešan i da te stvari ne vode u pravom smjeru.
RSE: Mnogi vjeruju da Crnu Goru očekuje teška 2010. godina. Kakve je vaša procjena? Da li je najgore prošlo što se tiče globalne ekonomske krize, i da li je Crna Gora prošla najgoru fazu?
Popović: Treba mi malo prisjećanja na prošlost da bih pravilno izrazio svoju misao vezano za vaše pitanje. Nadam se da se sjećate zvaničnog stava naše države kada se raspravljalo o modelu kako će zemlje regiona ulaziti u Evropsku uniju, da li pojedinačno ili po principu regate, pa smo se mi s pravom bunili da nije fer da zemlje koje se trude budu taoci onih inertnih zemalja i da efikasni treba da čekaju neefikasne da bi zajedno ušli u Evropu. Isto tako mislim da i izlazak iz ekonomske krize neće ići po principu regate, već da će svaka zemlja pojedinačno, faktički brže ili sporije, u zavisnosti od svojih sposobnosti izlaziti iz krize. To je moj utisak. Uostalom, izlazak iz krize se ne čeka već se on stvara i kada već govorimo o 2010. o budućnosti prava je prilika da citiram američkog režisera Viljema Gibsona, čija me misao ovih dana fascinira i o njoj razmišljam, koji kaže: "Budućnost je već ovdje, samo što nije ravnomjerno raspoređena". Za neke je 2010. već tu, a neki je čekaju. Mislim da su političari odgovorni da njima budućnost mora prije da stigne nego ostalima da bi uticali na nju, tako da da li je najgore prošlo, nemam pun osjećaj da smo prevazišli ono najgore, zato što sam i ranije tvrdio da se globalna kriza nakalemila na lokalnu neefikasnost, lokalnu krizu.
RSE: To želim da vas pitam, kada ste već pomenuli političare. Globalna ekonomska kriza je dobar izgovor za sve nedaće i probleme. Ono o čemu zvaničnici manje govore je ta lokalna kriza koju ste i ranije pominjali u nekim izjavama. Koja nas kriza zapravo više pogađa? Opšta, ili ova domaća, ili je to neki sinergetski efekat?
Popović: Čini se da je pitanje suštinsko. Ima tu sinergije, ali mislim da je uticaj domaćih nesavršenosti, neusklađenosti ili problema u domaćoj ekonomiji prvo dužeg staža, stariji od problema globalne krize, a drugo, nijesmo mi ni toliko bili zemlja koja je direktno bila trgovinski vezana sa ostatakom svijeta da bi ona pogodila našu realizaciju na svjetskom tržištu roba i usluga i tako dalje. Ono što je nas pogodilo direktno to je nagli prekid stranih direktnih investicija i mi smo s pravom govorili da je tako značajan priliv stranih direktnih investicija koristan za jednu ekonomiju, ali kao ekonomista sam uvijek strepio kako će taj priliv stranih direktnih investicija biti kanalisan u onoj fazi njegovog finaliteta. Da li će on otići u podsticanje proizvodnje ili će otići za kupovinu atraktivnih lokacija na našem primorju ili nekih drugih resursa koji nijesu direktno u funkciji stvaranja društvenog bruto proizvoda i podizanja efikasnosti lokalne privrede.
Mislim da je uticaj domaćih nesavršenosti, neusklađenosti ili problema u domaćoj ekonomiji prvo dužeg staža, stariji od problema globalne krize...
To bi isto bilo kada bi ljekar rekao pacijentu - sve je dobro, dok primate infuziju, a kada s njom prekinemo ne znam šta će biti sa vama. Tako se i desilo. Struktura tih stranih direktnih investicija je uglavnom bila u neproizvodnoj sferi tako da na jedan način se ta naša očekivanja od takvih priliva stranih direktnih investicija su ostala dobrim dijelom neplodna i moram biti realan i pomenuću neke projekte koji su po meni krenuli i koji su kao posljedica stranih direktnih investicija koji žive, na žalost, sa smanjenim kapacitetom zbog krize. Suština u svemu tome jeste da je lokalna kriza još uvijek praktično aktuelna samo što se analizira u kontekstu globalne krize i mislim da je to nedopustivo. Moramo tačno da vidimo koji su efekti globalne, a koji lokalne krize da bismo znali ka jednoj i ka drugoj krizi da upotrijebimo.
Negdje sam ranije citirao jednu analitičarku iz Bosne gospođu Musemić koju sam lično upoznao i jedan njen stav mi se sviđa. Ona je sve zemlje našeg regiona, smijemo li sada još uvijek govoriti tranzicione zemlje, toliko to dugo traje da više nemamo pravo na riječ "tranzicione zemlje", koja kaže da su nekoliko dimenzija slične kod svih tih zemalja. Ove zemlje pate od visoke javne potrošnje, neefikasne administracije koja opterećuje privredu, slabog ulaganje u istraživanje i razvoj, praktično, urušavanja kvaliteta obrazovanja...
Bolest budžetske zavisnosti
RSE: Je su li to glavni ekonomski problemi koje vi prepoznajete u Crnoj Gori, koji su to problemi?
Popović: Ja sam neke specifične problem u Crnoj Gori definisao u jednom dokumentu koji sam propremao za neke druge potrebe. Ja ću sam podsjetiti na neke od svojih stavova. Na primjer, ono što je ozbiljan ekonomski problem u Crnoj Gori je svakako usporavanje procesa privatizacije u ključnim sektorima. Mi smo provatizaciju odradili procentualno po broju preduzeća na dosta visokom nivou, ostalo je mali procenat po broju preduzeća, a krupan zalogaj u društvenom bruto proizvodu. Sistemi još uvijek nijesu privatizovani, počev od Luke Bar, pa dalje i svi oni čekaju svoja rješenja, a taj ekonomski efekat zakašnjele privatizacije mjeri se ne samo propuštenim prihodom, već akumuliranim gubicima, nelikvidnošću, smanjenom šansom za podizanje konkurentnosti i tako dalje.
Drugo, smatram da je ozbiljan problem nešto što sam definisao kao bolest budžetske zavisnosti u Crnoj Gori. Ogroman broj ljudi zavisi od budžeta i to je ono što smanjuje njihove šanse da sami svoju sudbinu nose u svojim rukama. Sa druge strane, imamo zaista opravdanu potrebu za liberalizacijom odnosa u društvu i privredi svakako, ja to podržavam kao ekonomista, međutim, ako se to dešava u uslovima krhkih institucija onda prijeti opasnost od jednog specifičnog ekstrema liberalizma, a to je anarholiberalizam. Recimo, u želji da što više liberalizujemo stvari, našaliću se, može se desiti da neko i borbu protiv privrednog kriminala proglasi državnim intervencionalizmom koji guši biznis. Moramo se boriti za liberalizaciju odnosa, a da to ne pređe u anarholiberalizam.
I još jedan zaista jedan ozbiljan problem pošto, pretpostavljam da ne možemo dugo da elaboriramo ove stvari, ovo zahtijeva vrijeme, recimo, regionalne diskrepance u privrednom razvoju. Zaista ozbiljan problem i on se odlaže iz perioda u period. Primjećujem da na sjeveru zemlje živo oko 60 posto stanovništva Crne Gore, a tamo uglavnom cvjetaju jabuke i siromaštvo. To je zaista ozbiljan problem i to će ovu ili onu Vladu sačekati kao ozbiljan ekonomski problem. To je niz, niz problema koji postoje i zaista bi trebalo više prostora da se oni elaboriraju.
RSE: Kako se Vlada nosi sa tim problemima. Nedavno su povećani porezi na topli obrok, prevoz, regres i slična davanja. Sve je to, shodno najavama da naredna godina neće biti obećavajuća. Da li se moglo na vrijeme reagovati nekim drugim restrikcijama, recimo, smanjenjem troškova državne administracije. Moje pitanje za vas je, iako ta ušteda ne bi bila tolika da pokrije deficit, ali da li bi bilo logičnije da je Vlada krenula od sebe u vrijeme recesije, nego od radnika i poslodavaca?
Popović: Razumijem vaše pitanje i dijelim taj utisak. Ovdje se radi o nekoj, ja bih to nazvao, asimetričnoj otpimizaciji budžeta. Ide se na praktično rješavanje problema budžetskih priliva i kako povećati prilive novim opterećenjima privredi i stanovništvu, a s druge strane se zanemaruje, to je ta asimetrija, šta činiti na strani budžetskih rashoda. Mislim da to neće dovesti do uravnoteženog i optimizovanog budžeta u uslovima krize i čak da će ovakav način biti kontraproduktivan u smislu da će opteretiti upravo onaj segment koji treba da nam pomogne da nađemo svijetlu tačku ili vrata za izlazak iz ove krize, a to je naravno privreda i poslodavaci itd. Jer ako je već naša Vlada samoproklamovala da je liberalno orijentisana, što ćemo pozdraviti u nekom smislu, da li usred globalne finansijske krize ona je osuđena na državni intervencionizam koji treba da bude okrenut upravo ka oslobađanju preduzetničkih potencijala jer jedino oni čine taj iskorak da se izađe, da se dođe do pozitivnih stopa privrednog rasta. Rekao bih i za ovu situaciju koja mi djeluje vrlo čudno.
Shvatam ja razloge privrede da negoduju na relativno visoke stope u privredi, to smo pročitali u štampi ovih dana, međutim, u ovom slučaju nećete naći nimalo prostora za empaziju, odnosno sažaljenje ljudi iz komercijalnog bankarstva na to što privreda vapi za jeftinijim ili povoljnijim kreditima. Ja mislim da tu nema prostora za sažaljenje. Jedini impuls smanjenju kamatnih stopa može biti interni faktor kod komercijalnih banaka. Ugrožen je njihov interes u smislu da novi novac zarađuju svojim novcem. Ne živi samo privreda od bankarskih kredita već i same banke koje te kredite daju žiranti kredita. Kada zaista budu ugroženi oni će morati da razmišljaju o smanjenju kamatnih stopa uz jedan ozbiljan problem koji razumijem sa bankarske strane, a to je rizik plasmana. Jer ovdje se pogrešno smatra da je obezbijeđeni kredit pod hipotekom ili fiducijom, u još gorem slučaju jer je strožija, se smatra kvalitetnim kreditom i jedno je sposobnost nekog da traži kredit, odnosno njegov bonitet, a drugo je pokriće kredita koji banka propisuje, određuje i tako dalje.
Srećna je zemlja koja ima svog Čomskog
RSE: Izvjesno je da će se država u narednoj godini zadužiti, ali čini se da se aranžman sa MMF-om i dalje izbjegava. Da li je to neminovnost i koje su prednosti, a koje mane tog aranžmana?
Popović: Ja mislim da sam pročitao jedan interesantan naslov u jednoj novini baš na temu ovog zaduživanja preko MMF-a ili putem emisije obveznica koji je vrlo sintetizovano objasnio suštinu problema. MMF bi da disciplinuje uslovima, a euro obveznice kamatom. Mislim da je tu suština već rečena u naslovu tog novinskog taksta zbog toga što MMF želi punu kontrolu plasmana tog novca koji po osnovu kredita povlačimo od MMF-a, to znači potpuno otvaranje transparentnog postupka i tokova tog novca. Sa druge strane, ne sumnjam da bismo uspjeli da plasiramo euro obveznice zato što zemlje poput Hrvatske, čak i mnogo više nego što mi planiramo da se zadužimo, uspjele da plasiraju te euro obveznice jer investitori u zapadnim zemljama to su vrlo mali djelovi njihovih portfolija. Ne bi to bio problem za plasman, ali ne zaboravimo jednu važnu stvar. Svaka vrsta obveznica, pa i ove koje bi u tom slučaju emitovala država, praktično je unovčavanje ugleda države i u mnogome će na visinu kamatne stope zbog potencijalnih rizika uticati i sam kreditni rejting Crne Gore koji je ona zavrijedila od međunarodih nezavisnih agencija.
RSE: Neke vaše kolege sa univerziteta su javnu progovorile o navodnim pritiscima i diskriminaciji kojoj su, kako kažem, izloženi zbog njihovog javnog angažmana koji ne ide u prilog vlasti. Da li prepoznajete tu praksu na uvivezitetu i da li možda nešto osjećate i na svojoj koži?
Popović: Ja ne. Zaista ne. Držim se te svoje struke i koliko mogu govorim u pravcu poboljšanja stvari. Ako asocirate na gospodina Filipa Kovačevića, ja sam nedavno pročitao u novinama za taj slučaj i prva asocijacija je bila na dva Kovačevića, jedan u Srbiji, a jedan u Crnoj Gori. Sjećate se onog sportiste Kovačevića koji je napravio neki problem u Americi i njegova država ga praktično štiti procedurom da ga ne izruči Americi nego da se to odvija u skladu sa lokalnom procedurom. U Crnoj Gori jedan Kovačević pravi problem, oni ga štite i žele da se radi po svojoj proceduri.
U Crnoj Gori imate drugog Kovačevića, izvinjavam se i jednom i drugom što ih dovodim u taj kontekst, koji ukazuje na probleme, a u njegovoj državi se vrši neko kažnjavanje takvog čovjeka. Vrlo je neprijatno čuti da se interveniše u akademskoj sferi i uvijek ću biti protiv toga. Ja imam jedan drugi svijeli primjer da je srećna zemlja ona koja ima svog Naoma Čomskog koji je oštri kritičar sopstvenog društva kao što je to Čomski u Americi, a na kojeg je njegovo društvo ponosno. Tako da mislim da je pristup pogrešan i da te stvari ne vode u pravom smjeru.
