No, koliko je Crna Gora uspjela da se oslobodi navika tradicionalističkog i zatvorenog društva? Koliko smo osjetljivi na prava marginalizovanih grupa? U odgovoru na ta pitanja, sociolog i profesor crnogorskog Univerziteta, Ratko Božović, kaže da su ljudi bliski po sličnosti samo ako su bez ličnosti.
Božović: Ne znam kako će biti prihvaćena u stvarnosti, ali suočavanje sa ovim pitanjem je suočavanje sa našim predrasudama koje su ipak bile u našoj sredini poprilično ukorijenjene. Poznato je da su predrasude bile u odnosu na rasu, na naciju, na vjeru, na pol, na manjinu. Sve je to ono što mi imamo kao predrasudu u našoj svakodnevnici i u našem stilu življenja, u našem mentalitetu. Ovdje imamo problem većinskog stava ili naslijeđenog stava ili rezonovanja u odnosu na ono što je razlika. Ta razlika se inače teško podnosi u homogenim sredinama ili tamo gdje imamo većinsko mišljenje kao dominantno mišljenje. Mislim da je tu jedan problem ili jedna predrasuda da uvijek tu razliku doživljavamo kao strano tijelo, kao remetiteljski faktor jedne homogenizacije ili stila koji bi bio očišćen od razlika.
Neko je rekao da bez pet samoglasnika ni 25 suglasnika ne znače ništa. Držim da se tu mora uspostaviti neka komunikacija između onih koji dominiraju i onog što je razlika. Zato moramo reći stop diskriminaciji i zato Zakon protiv diskriminacije ima smisla.
RSE: Zašto se tako sporo mijenjamo? Da li je to strah od drugačijeg?
Božović: Zatvorena društva ili društva koja imaju tradicionalno obličje, kao što je crnogorsko društvo, imaju dodatnu čvrstinu jednog naslijeđenog rezonovanja o svemu i svačemu. Najveći problem je ako smo čvrsti na pogrešnom mjestu, to jeste u glavi. To se dešava i to je nevolja čvrstih stavova, preko kojih neki misle da smo principijelni, da smo odvažni, da ne napuštamo jedan stil koji je bio dominirajući i važeći u prošlosti pa bi ga trebalo neprestano održavati u sadašnjosti i savremenosti. To nema smisla.
U onome što su same vrijednosti i konzumitet to ima smisla, ali ima smisla i diskontinuitet u odnosu na ono što se remeti sa onim što svijet hoće i što je svjetska tendencija danas i ovdje.
RSE: Zahvaljujući integracijama sa Evropom, ljudska prava su sve više fokusirana u procesu naših tranzicija. Gdje u toj priči vidite Crnu Goru?
Božović: Crnu Goru vidim u jednom poletu i tendenciji da se oslobađa nasljeđa tradicionalnog ili tradicionalističkog. Vrijednosti tradicije treba podržati i na neki način nastavljati, ali mislim da se ona oslobađa tog tradicionalističkog poraza i da se oslobađa mnogih tendencija ili navika iz zatvorenog društva. To je dobra i srećna okolnost za čitavu stvar. Imamo nešto malo više ambicija nego drugi, ili nam se tako čini, da ne zaostajemo od svijeta i drugih, pa će i ta ambicija biti dobrodošla za tu moguću promjenu.
RSE: Koliko su mladi senzibilizirani za prava marginaliziranih grupa?
Božović: Mislim da su mladi vrlo skloni jednom rezonovanju koje bi bilo moderno i koje bi bilo tolerantno jer su više u rafiniranom odnosu prema tim promjenama. Promjena je osnovna tendencija modernih vremena, pa prema tome ako je mladi ne osjećaju, onda je niko neće osjećati u toj mjeri. Mladi su bili poprilično zatvoreni jer kada vidimo koliko je mladih ljudi ostalo bez pasoša, koliko njih nije putovalo, koliko njih nije imalo dodira sa svijetom i sa vijekom, onda znamo da je to bila svojevrsna stagnacija. Izrazita je stagnacija ako ne dodirnemo one druge koji se od nas razlikuju, ako ne promijenimo ono što mi živimo i što je naša ljudska situacija ili naš životni stil u odnosu na ono kako to dožive i kako opstaju oni koji se od nas razlikuju.
Danas postoji jedna predrasuda da su ljudi bliski po sličnosti. Mislim da su ljudi bliski po sličnosti ako su bez ličnosti. Držim da se mora komunicirati sa razlikama i ta razlika se mora uvažiti ako jesmo tolerantni, ako imamo smisla ili malo empatije za drugost i ono što je drugačije od nas samih.
