RSE: Gospodine Popoviću, sjutra je Božić, dan mira i pomirenja. Kako Vama izgleda Crna Gora danas i koliko su još prisutne podjele koje su pratile njen proces osamostaljenja?
POPOVIĆ: Moram reći da se na određeni način razlikuje taj duhovni od ovog građanskog načina podržavanja nekih naših tradicionalnih priredbi, odnosno tradicionalnih datuma u negdje u odnosu na političke momente koji se danas dešavaju po Crnoj Gori tu se jasno prepoznaje i doza nesaglasja, odnosno da ne korespodira onaj dio priče koji isključivo veže nešto što je vjersko i onaj dio priče koji je političkog karaktera. Ljudi koji su politički raznoliki i koji baštine jednu ili drugu političku opciju su u tim danima potpuno smireni i činjenica da je to jedno dobro Crne Gore i čini mi se da je ta Crna Gora spasila ovu Crnu Goru i mislim da tu treba na neki način političari više da osluškuju glas naroda, mada kada se govori o narodu uvijek ima ono: "Vox populi - vox Dei" u političkoj konotaciji nešto drugo, ali u svakom slučaju čini mi se da to nema nekakve drugačije poruke i bilo je prilike devedesetih godina da nije tako ovo što ja pričam da bi se to izrodilo u sasvim nešto drugo i čini mi se da je tu jedna mala digresija da se napravi, odnosno da se prevaziđu neki kompleksi malih razlika čini mi se da bi priča u tom značenju i vjerskom značenju Crne Gore bila potpuno drugačija. I ona jeste na određeni način.
RSE: Da li su podjele prvenstveno bile uslovljene političkim razlikama i da li imate utisak da ih partije namjerno forsiraju radi ostvarenja nekih svojih sebičnih interesa?
POPOVIĆ: Naravno da je bilo toga i svaka partija po principu, po biti svog djelovanja pravi neku vrstu kompenzacija jer vjera je fenomen sam od sebe i u svakom slučaju ona je inspirativna za političku nadgradnju, ali čini mi se da u crnogorskoj varijanti ona nije baš toliko ni uspješna. Mislim da se uz dobru dozu političke nadgradnje i malo više hedonizma crkvenih atributa može doći do jednog finog suglasja u Crnoj Gori i ne vidim tu nikakve velike bune. Na kraju, uvijek je ona priča, bar što se nas pravoslavaca tiče, a tiče se i ovog našeg Božića od 6. odnosno 7. januara što je Dostojevski rekao da je "komunizam vanbračno dijete pravoslavlja", tako da se možemo malo vratiti i u istoriju i naći neke elemente gdje baš se ne bi s tim pohvalili nekim našim ni vjerskim, a ni političkim djelovanjem.
RSE: Možda nije najbolji dan za ovu priču, ali pitanje crkve je ostalo neriješeno i taj problem smo prenijeli i u ovu godinu. Crnogorska pravoslavna crkva je negdje i dalje marginalizovana, dok Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori koja se oštro protivila stvaranju crnogorske države sada šuruje sa vlašću i daje znake da je raspoložena za saradnju. Kako Vi gledate na odnos države i te dvije crkve?
POPOVIĆ: Iskreno, tu politika treba da bude neki medijator između svih tih problema, jer crkva po svom kanonskom ustrojstvu treba da se bavi svojim poslom, a ja znam i periode nakon '44., a to će jako fino afirmisati mog prijatelja, odnosno doktora nauka Zvezdana Folića koji je radio jedan period jedan jako delikatan od '45. do '65. godine crkve u Crnoj Gori i pozicija crkve u Crnoj Gori i iz tog perioda mogle bi se izvući mnoge pametne konsekvence, prosto da naša generacija i naša djeca ne budu opterećena nekim stereotipima iz prošlosti i čini se da tu država treba da bude jako pragmatična, a crkva uvijek ide sa nacionalističke pozicije, što je normalno po biti njenog samog djelovanja jer ona nema atribute države. Prema tome, mislim da tu uz malo više diplomatije treba završiti neke stvari koje ne bi trebalo da opterećuju Crnu Goru i u svakom slučaju treba dati afinitet i prednost nečemu što baštini crnogorska država, odnosno crnogorska crkva i ne vidim tu nikave probleme za Crnogorsko primorsku mitropoliju koja je naknadno dobila atribut Srpska pravoslavna mitropolija u Crnoj Gori da ne baštini te iste duhovne potrebe i tu ne vidim nikakvog problema. Crkve su otvorene, ko se Bogu moli nek' izvoli i to je ta priča.
RSE: Politika je duboko prodrla u sve pore društva, koliko je očigledna politizacija vjerskih zajednica u Crnoj Gori pogubna po jednu državu i koje su opasnosti?
POPOVIĆ: Srednji vijek je izrodio inkviziciju, a naša đeca jedino znaju malo bolje nešto iz tog perioda Srednjeg vijeka i čini mi se da stvarno ponavljači ne treba da ponavljaju svaki put na istim temama i na istim problemima. Mislim da tu treba uskladiti svojstva građanskog koncepta ustrojstva države i da ne treba imati bilo kakve predstave druge vrste, odnosno treba napraviti standard i ne vidim previše buke oko svega toga. Naravno, brzo se navikne.
RSE: Kako gledate na odnos suverene Crne Gore prema svom istorijskom i kulturnom nasljeđu i da li smatrate da je on zadovoljavajući?
POPOVIĆ: Teško je za relativno kratno vrijeme anticipirati i tako bogatu istorijsku baštinu, kulturnu, istorijsku, etičku, estetsku, kako god hoćete u par godina ili par mjeseci. Mislim da je to jedan proces, ali mislim da Crnoj Gori i crnogorskoj državi predstoji jedna ozbiljna strategija, odnosno sa državnog nivoa da se napravi jedna projekcija ko smo mi i kako namjeravamo da idemo dalje i čini mi se da ima i ljudi i to jako kvalitetnih ljudi koji su na marginama današnjih političkih i kulturnih događaja i mislim da bi oni mogli da odrade onako ne "na silu" torturu i čini mi se da je ovaj narod dovoljno pametan da bi usvojio sve te neke kodekse koji život znače.
RSE: Crna Gora je trenutno država sa upražnjenim mjestom ministra kulture. Da li i to govori o institucionalnom odnosu prema ovom problemu?
POPOVIĆ: Ne bih rekao da je to institucionalni odnos, bojim se da je više dio priče iz ovog mog prethodnog odgovora i čini mi se da je pitanje kulture danas pitanje prepoznavanja nacije i odnosa među evropskim državama i čini mi se da ćemo mnogo više uraditi ako budemo bazirali kvalitetnu ponudu kulturnu koju baštinimo, koju imamo i koja kvantitativno i kvalifikativno, ako to pokažemo Evropi, mnoge političke enigme će nam lakše ići. To je samo jedan nedostatak onog partikularizma i mislim da partije treba da se relaksiraju, nebitno kojem bloku pripadaju da naprave nešto što je ovaj prostor, što je ovaj teren, a svakako u njemu može da uživa po svom nahođenju, ali neke vrijednosti su neke koje pripadaju svijetu, a koje su nama male, a svijetu velike i to je nešto što Crna Gora još nije prepoznala.
RSE: U posljednjih dvadesetak godina Crna Gora je prošla kroz mnogo turbulentnih faza, to se odnosi na čitav Balkan. Jedan strani političar i diplomata je izjavio kako Balkan proizvodi više istorije nego što može da je podnese.
POPOVIĆ: Apsolutno se slažem, a što mogu da konstatujem da su danas istoričari, moje kolege, fah kolege, ljudi koji se jako loše osjećaju u bilo kakvim dnevnim događajima, kafanskim pričama u onim našim tradicionalnim pričama dvorenja, oni su tu makova zrna, pošto da je Bog dao uvijek imate tu plemenske poglavare i to je jedna velika nesreća, da se više po Crnoj Gori cijeni riječ, a kako su Latini rekli "Glas leti, spisi ostaju", a onda istoričari neka sve srede. Moje kolege su pred strašnim izazovom, koliko budu dobro skočili toliko će se pokazati njihovo djelovanje.
RSE: Kada već govorite o kolegama to vrijeme i događaji od raspada bivše Jugoslavije do crnogorskog osamostaljenja dvije politički suprotstavljene strane tumače i interpretiraju različito. To važi i za istoričare različitih političkih opredjeljenja. Kako da osiguramo da generacije koje dolaze saznaju punu istinu o ovom burnom vremenu u nadi da se istorija ovoga puta neće ponavljati?
POPOVIĆ: U periodu monopartizma je istorija bila neđe sluga nekakvih političkih projekcija i ja to sa puno argumenata mogu da kažem da period od 1998. godine, što se istorije tiče, nije tako. Naime, ključ svega je ono što djeca uče, odnosno što Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore je prepoznalo, a i struka sama je propoznala da nešto nefunkcioniše kako treba. Naime, niti djeca znaju išta o istoriji niti su mogla naučiti iz domaćih udžbenika iz ovakvih programa, Crna Gora je bila van te priče i čini mi se da se drastično stvar promijenila u zadnjih pet, šest godina kada se tu napravila jedna infrastruktura od nekih četrdesetak istoričara koji su na neki način sa argumentima doveli ljude poznaniju prava. Naime, istorija je postala ne mučiteljica života, već učiteljica života. I čini mi se da svi ovi protesti, barem vezani za istoriju, a to sa mjesta kojeg na neki način i pokrivam mogu sa odgovornošću da tvrdim i to mi na kraju potvrđuje i ta praksa po crnogorskim školama.
RSE: Ima li ipak Vaših kolega koji falsifikate pretpostavljaju činjenicama?
POPOVIĆ: Naravno. Imate uvijek istoričare politikante i uvijek ćete imate ljude koji nijesu iz struke, a koji strašno vole da galame. Najviše potok žubori, a rijeka ide svojim tokom i čini mi se da ova "rijeka" crnogorske istoriografije, da ne pominjem imena jer su ona i prepoznata u zadnjih desetak godina, uopšte ne obezbjeđuju mogućnost da se ta polupriča, narativna priča, priča hobija, priča nekakvih ekstrema plasira crnogorskoj mladeži i mislim da je to jedina dobra stvar, jer na kraju ova đeca će sjutra baštiniti sve ovo što smo mi "nagrdili".
