Martinović takođe govori o evropskoj praksi u toj oblasti.
RSE: Presuda za klevetu novinaru Petru Komneniću, još jedna je u nizu kojom su crnogorski sudovi kaznili poslanike javne riječi. Čini se da će takva praksa biti nastavljena jer sudovi evidentno nisu imali senzibiliteta, bar do sada, za ono što se zove sloboda govora. Kako komentarišete postupanje sudova u ovome i u nekoliko prethodnih slučajeva?
Martinović: U ovom slučaju, kao profesionalac sam posve siguran da je sud pogriješio, ali to i nije neka velika stvar jer prvostepeni sudovi imaju pravo da griješe. Bit će problem ako takva praksa bude ustanovljena i kod instanci koje su nadređene tom prvostepenom sudu.
Osnovni problem je taj što se sloboda govora u Crnoj Gori ne razumije onako kako bi trebalo i ne razumije na način na koji se ona primjenjuje u Evropi. Određeni nivo provokativnosti je apsolutno neophodan u novinarstvu. Pitanje istinitosti, koje se non-stop od novinara i poslanika javne riječi traži, koju treba da dokazuje pred sudom, nije na tom nivou na kojem se traži u crnogorskom pravosuđu. Evropa podrazumijeva da ako imate razumnog razloga da u nešto vjerujete, onda ne treba dalje da istražujete jer novinari nisu sistemska poluga koja se bavi procesiranjem određenih pojava. Oni na te pojave ukazuju i dovoljno je da pokažu neki razuman nivo vjerovanja ili opravdanost određene činjenice, a ne da istražuju da li je to stvarno tako u skladu sa Krivičnim zakonom, ili u skladu sa drugim zakonima. Novinari imaju dozu slobode i nije njihova obaveza da budu istražni organi. Taj problem se javlja na crnogorskim sudovima.
Sa druge strane, novinari u Crnoj Gori imaju veliki broj propusta. Ni oni ne poznaju evropske standarde u pisanju i što je najgore, najteži i najgori tekstovi koji su objavljeni u crnogorskim medijima nikada nisu procesirani. Tako imamo posve apsurdnu situaciju da tekstovi koji su van standarda, koji vrijeđaju, koji krše ljudska prava, nisu procesirani pred sudom i takvi autori i novinari nemaju bilo kakvu sankciju. Novinari, koji se bave profesijom ozbiljno, koji poštuju profesionalne standarde, bivaju procesirani pred sudom i bivaju kažnjeni kaznama koje apsolutno nisu adekvatne onome za šta su optuženi ili za šta se traži naknada štete. U tom smislu, Crna Gora treba još mnogo rada i na jednoj i na drugoj strani.
RSE: Kako komentarišete situaciju kada sudovi od novinara traže dokaze? Da li novinari treba da rade posao policije ili nekih drugih istražnih organa?
Martinović: Novinar nije ni sud, ni policija. On treba da ima razumno vjerovanje u činjenice koje može da otkrije, a zakonom ima pravo da ne otkrije izvor podataka. Radi se samo o jednom najnižem stepenu vjerovanja, o nečemu što je razumno za običnog građanina da bi se takva priča mogla napraviti.
Nije funkcija novinarstva da sudi. Funkcija novinarstva je da ukaže na određene pojave. U tom smislu, potpuno je pogrešna praksa crnogorskih sudova da su novinari dužni da dokazuju istinitost, koja nije standard našeg Krivičnog zakonika, koji kaže da ako ste nekoga, čak i oklevetali, ili rekli neistinu, a imali ste opravdanog razloga da vjerujete da je to što ste govorili istinito, onda niste izvršili krivično djelo.
RSE: Da li su relativno visoki iznosi, koje moraju novinari da plate po presudama koje su u međuvremenu donesene, međunarodna praksa, ili i tu postoje neke razlike?
Martinović: Postoje razlike. Evropska praksa je takva da je kazna za krivično djelo klevete znatno manja i nije tako velika. Kada je u pitanju naknada štete, onda postoji jedan značajan disbalans. U Crnoj Gori možete da imate naknadu štete zbog klevete koja je izjednačena gubitku jedne ruke ili gubitku bliske osobe, što znači da je ta naknada veoma visoka. U Evropi imate posve drugačiji stav. Ako je ta naknada samo za duševne bolove, ona je značajno manja jer ne predstavlja kompenzaciju. Ne možete kupiti nečiju čast, pa su naknade manje. Ako je neka neistina izazvala kod vas neku materijalnu štetu, onda su te naknade značajno veće i mogu biti i milionske. Tu kod naših sudova fali distinkcije između jednog i drugog.
RSE: U Evropskoj uniji uobičajeno je da javna funkcija predstavlja i veću odgovornost. Po presudama crnogorskih sudova, kao da su javne ličnosti postale nedodirljive?
Martinović: U Crnoj Gori je poznat standard koji je uveo evropski sud u Strazburu, da što ste više na ljestvici javnog angažmana, onda ste sve manje zaštićeni od javnih komentara. Takva praksa u Crnoj Gori postoji, ali rezultat tog stava, koji je citiran u većini presuda, nije adekvatan u kaznama, ne primjenjuje se kada su kazne u pitaju.
RSE: Zakon o medijima i novinarski kodeks, ako se pravilno čitaju, daju visok stepen slobode novinarima i poslanicima javne riječi kada istražuju stvari od javnog interesa. Onda, čini se, nema toliko kočnica u smislu da, ako je nešto od javnog interesa, novinar bi informacije trebao da pribavlja na legalan način, ali i na onaj drugi, ukoliko ne postoje uslovi za to. Čini se da je to tanka crvena linija koju možda sudovi koriste i interpretiraju na svoj način i donose ovakve presude. Šta mislite o tome?
Martinović: Pitanje je što je tajno i kako pribaviti informaciju? Zakon o medijima je uveo jedan evropski standard da imate pravo na anonimni izvor. Taj anonimni izvor ne može biti neko imaginaran i ne morate ga reći nikome jer tako štitite taj izvor, ali određena doza u razumnost vjerovanja mora postojati. Taj anonimni izvor može biti indikator da novinar negdje nešto traži, u nečem otvorenijem, i tako treba biti primjenjen standard. Kod nas, sudovi anonimnost izvora vrlo malo cijene i vrlo malo daju za pravo novinarima ako se pozovu na anonimni izvor.
RSE: Presuda za klevetu novinaru Petru Komneniću, još jedna je u nizu kojom su crnogorski sudovi kaznili poslanike javne riječi. Čini se da će takva praksa biti nastavljena jer sudovi evidentno nisu imali senzibiliteta, bar do sada, za ono što se zove sloboda govora. Kako komentarišete postupanje sudova u ovome i u nekoliko prethodnih slučajeva?
Martinović: U ovom slučaju, kao profesionalac sam posve siguran da je sud pogriješio, ali to i nije neka velika stvar jer prvostepeni sudovi imaju pravo da griješe. Bit će problem ako takva praksa bude ustanovljena i kod instanci koje su nadređene tom prvostepenom sudu.
Osnovni problem je taj što se sloboda govora u Crnoj Gori ne razumije onako kako bi trebalo i ne razumije na način na koji se ona primjenjuje u Evropi. Određeni nivo provokativnosti je apsolutno neophodan u novinarstvu.
Sa druge strane, novinari u Crnoj Gori imaju veliki broj propusta. Ni oni ne poznaju evropske standarde u pisanju i što je najgore, najteži i najgori tekstovi koji su objavljeni u crnogorskim medijima nikada nisu procesirani. Tako imamo posve apsurdnu situaciju da tekstovi koji su van standarda, koji vrijeđaju, koji krše ljudska prava, nisu procesirani pred sudom i takvi autori i novinari nemaju bilo kakvu sankciju. Novinari, koji se bave profesijom ozbiljno, koji poštuju profesionalne standarde, bivaju procesirani pred sudom i bivaju kažnjeni kaznama koje apsolutno nisu adekvatne onome za šta su optuženi ili za šta se traži naknada štete. U tom smislu, Crna Gora treba još mnogo rada i na jednoj i na drugoj strani.
RSE: Kako komentarišete situaciju kada sudovi od novinara traže dokaze? Da li novinari treba da rade posao policije ili nekih drugih istražnih organa?
Martinović: Novinar nije ni sud, ni policija. On treba da ima razumno vjerovanje u činjenice koje može da otkrije, a zakonom ima pravo da ne otkrije izvor podataka. Radi se samo o jednom najnižem stepenu vjerovanja, o nečemu što je razumno za običnog građanina da bi se takva priča mogla napraviti.
Nije funkcija novinarstva da sudi. Funkcija novinarstva je da ukaže na određene pojave. U tom smislu, potpuno je pogrešna praksa crnogorskih sudova da su novinari dužni da dokazuju istinitost, koja nije standard našeg Krivičnog zakonika, koji kaže da ako ste nekoga, čak i oklevetali, ili rekli neistinu, a imali ste opravdanog razloga da vjerujete da je to što ste govorili istinito, onda niste izvršili krivično djelo.
RSE: Da li su relativno visoki iznosi, koje moraju novinari da plate po presudama koje su u međuvremenu donesene, međunarodna praksa, ili i tu postoje neke razlike?
Martinović: Postoje razlike. Evropska praksa je takva da je kazna za krivično djelo klevete znatno manja i nije tako velika. Kada je u pitanju naknada štete, onda postoji jedan značajan disbalans. U Crnoj Gori možete da imate naknadu štete zbog klevete koja je izjednačena gubitku jedne ruke ili gubitku bliske osobe, što znači da je ta naknada veoma visoka. U Evropi imate posve drugačiji stav. Ako je ta naknada samo za duševne bolove, ona je značajno manja jer ne predstavlja kompenzaciju. Ne možete kupiti nečiju čast, pa su naknade manje. Ako je neka neistina izazvala kod vas neku materijalnu štetu, onda su te naknade značajno veće i mogu biti i milionske. Tu kod naših sudova fali distinkcije između jednog i drugog.
RSE: U Evropskoj uniji uobičajeno je da javna funkcija predstavlja i veću odgovornost. Po presudama crnogorskih sudova, kao da su javne ličnosti postale nedodirljive?
Martinović: U Crnoj Gori je poznat standard koji je uveo evropski sud u Strazburu, da što ste više na ljestvici javnog angažmana, onda ste sve manje zaštićeni od javnih komentara. Takva praksa u Crnoj Gori postoji, ali rezultat tog stava, koji je citiran u većini presuda, nije adekvatan u kaznama, ne primjenjuje se kada su kazne u pitaju.
RSE: Zakon o medijima i novinarski kodeks, ako se pravilno čitaju, daju visok stepen slobode novinarima i poslanicima javne riječi kada istražuju stvari od javnog interesa. Onda, čini se, nema toliko kočnica u smislu da, ako je nešto od javnog interesa, novinar bi informacije trebao da pribavlja na legalan način, ali i na onaj drugi, ukoliko ne postoje uslovi za to. Čini se da je to tanka crvena linija koju možda sudovi koriste i interpretiraju na svoj način i donose ovakve presude. Šta mislite o tome?
Martinović: Pitanje je što je tajno i kako pribaviti informaciju? Zakon o medijima je uveo jedan evropski standard da imate pravo na anonimni izvor. Taj anonimni izvor ne može biti neko imaginaran i ne morate ga reći nikome jer tako štitite taj izvor, ali određena doza u razumnost vjerovanja mora postojati. Taj anonimni izvor može biti indikator da novinar negdje nešto traži, u nečem otvorenijem, i tako treba biti primjenjen standard. Kod nas, sudovi anonimnost izvora vrlo malo cijene i vrlo malo daju za pravo novinarima ako se pozovu na anonimni izvor.
