Iako je Self-help literatura već desetljećima na vrhu izdavačkih kuća, knjiga doktorice Krizmanić je ipak potukla sve rekorde, a razlozi sigurno leže u samom imenu profesorice Krizmanić, jedne od najuglednijih hrvatskih psihologinja koja je 30 godina vodila Katedru za kliničku psihologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, te i u mirovini ostala društveno angažirana s jasnim i kritičkim stavovima o svemu što se događa u hrvatskom društvu.
RSE: U samo mjesec dana vaša knjiga je prodana u 8.000 primjeraka, za Hrvatsku fantastična brojka. Postala je best-seler i u knjižarama je već četvrto izdanje. Što se događa? Da li je Hrvatima toliko potrebna samo-pomoć?
Krizmanić: Ne znam da li im je toliko potrebna samo-pomoć, ali neki oblik pomoći im treba. Očito je da to ljudi traže, a krasno je da je traže u knjizi. Naši ljudi ne žive u sapunicama, niti u reklamama. Oni žive u realnom svijetu. Ne mogu reći da to nisam pisala na osnovu znanja iz psihologije, naravno da jesam, ali sam to nekako pokušala začiniti svojim vlastitim, što iskustvima, što stavovima, da to bude što bliže ljudima koji će potražiti neku pomoć.
RSE: Kako uživati u tim mrvicama sreće?
Krizmanić: To mi se čini jako važnim jer mislim da to puno ljudi ne zna. Umjesto da uživamo u onome što nam je dobro, da ništa ne smatramo samim po sebi razumljivim, da svaki dan kažemo kako je krasno što mogu raditi, što sam zdrava, što su mi djeca zdrava, čujete ljude koji vele kako treba na kući mijenjati fasadu, pa je popravljati i slično. Melju oko životnih događanja koji su naprosto normalne životne gnjavaže, i ništa više od toga, a prelaze preko onoga što je zbilja vrijedno. Često ljudi, kada je već nešto prošlo, stalno ponavljaju - Ali da ti znaš kako je to bilo strašno! Bilo je, prošlo je, preživjeli smo, hvala Bogu, hajmo dalje! Nesreću bi trebalo zaboraviti, a ne se stalno vraćati u nju. Treba se vraćati u sreću, u zadovoljstvo ili u radost.
RSE: Koliko je hrvatsko društvo opterećeno prošlošću zbog koje pati sadašnjost?
Krizmanić: Rekla bih da je jako, ali ne znam da li je takvo ljudsko društvo, ili se s nama na taj način manipulira. Sve više imam dojam, a nisam pobornik nikakvih urota, da se neke stvari stalno namjerno vuku van, kao ova strahota sa masovnom grobnicom koja je otkrivena. To nije nešto novo. Sjećam se da se o tome govorilo i prije 50 godina. Govorilo se da takve postoje i za gotovo sva ta mjesta se znalo. Onda se po potrebi to aktivira, ljudi se bave tim, umjesto da se bave situacijom u kojoj jesmo. Život je uvijek danas i danas ga treba živjeti sa sjećanjem na ono što je bilo lijepo. Lijepo treba uvijek njegovati, a ono mučno što smo prošli treba zadržati samo kao pouku.
RSE: Za međunarodni Dan žena ste proglašena Zagrepčankom godine, izabrana među dvadesetak kandidatkinja. Kakav je položaj žene u hrvatskom društvu?
Krizmanić: Ne bih rekla da je bolji nego što je bio prije 20 godina. Rekla bih da su žene opet nešto nazadovale. Tako dugo dok su za isto radno mjesto žene plaćene 13-14 posto manje od muškaraca, ne možemo govoriti o ravnopravnosti žena. Toga nekada nije bilo u takozvanom mraku, nisu žene bile plaćene manje od muškaraca.
RSE: Koliko je suvremeno hrvatsko društvo, a koliko tradicionalno - u onom negativnom smislu?
Krizmanić: Rekla bih da je na žalost tradicionalnije nego što je bilo krajem osamdesetih. Mi još uvijek nemamo spolni odgoj u školama, ma kako ga nazvali. Neki dan sam čula da imamo godišnje oko 2.000 malodobnih, tinejdžerskih mama. To smatram strašnim na početku XXI stoljeća jer to znači da djeca rađaju djecu, a naše društvo to tolerira jer crkva neće nikako dozvoliti jedan razuman, umjeren, baš pristojan spolni odgoj u školi.
RSE: Nedavno su mladu Riječanku liječili u bolnici zbog homoseksualnosti.
Krizmanić: Prestrašno, i to na grozan način. Od 1971. godine je homoseksualnost izbačena iz svih psihijatrijskih udžbenika. Ona je službeno, na razini cijelog civiliziranog svijeta, prihvaćena kao normalna spolna orijentacija s kojom se djeca rađaju i tu se ne da ništa učiniti, ali su negdje to živo biće podvrgli mukama. Ima roditelja koji vode ratove sa svojom homoseksualnom djecom. Čula sam biskupa Bobovića koji je rekao - To, ne samo da je grijeh, to je bolest. Otkuda mu pravo da govori jednu neznanstvenu laž!? To bolest nije, ali on može reći da je to grijeh. Njemu može biti grijeh i što ptica pjeva.
RSE: Sve ove mjesece mogli smo vas i slušati i gledati kao jednu od najaktivnijih u inicijativi za obranu grada od naleta kapitala i tajkuna.
Krizmanić: Sve što govorite je badava jer postoje pripadnici struka koje se mogu kupiti. Lijepo ih kupite i oni vam daju mišljenje koje želite. Oni kažu da će se smanjiti promet ako dođu garaže u Zagreb, u centar grada. To je apsurdno.
RSE: Znači, vlast se još uvijek pravi gluha.
Krizmanić: Potpuno.
RSE: Ali vrlo teško je dobiti ljude da se bore za svoja prava.
Krizmanić: Teško je, ali mi smo 50 godina živjeli u jednoj vrsti socijalizma, gdje demonstracije nisu bile uobičajene, gdje su se ljudi toga bojali. Ljudi ne vjeruju ni ovoj vlati. Oni misle da ako negdje izađu, pa ga vide, mogu ostati bez mjesta. Toga se ljudi boje, toga se boje i ljudi na mom fakultetu. Visoko obrazovani ljudi se boje pokazati na demonstracijama čiji je cilj, ne svrgavanje vlasti, nego zaštita jednog trga, jer misle da bi mogli ostati bez mjesta, da bi mogli biti pretučeni. To je strašan strah. Pasivni smo ionako. Bojim se najviše da veliki broj ljudi neće izaći na izbore. U civilnom društvu moramo ljude poticati da izađu na glasanje, da biraju. Nitko vas neće pretući ako glasate za koga hoćete!
RSE: U samo mjesec dana vaša knjiga je prodana u 8.000 primjeraka, za Hrvatsku fantastična brojka. Postala je best-seler i u knjižarama je već četvrto izdanje. Što se događa? Da li je Hrvatima toliko potrebna samo-pomoć?
Krizmanić: Ne znam da li im je toliko potrebna samo-pomoć, ali neki oblik pomoći im treba. Očito je da to ljudi traže, a krasno je da je traže u knjizi. Naši ljudi ne žive u sapunicama, niti u reklamama. Oni žive u realnom svijetu. Ne mogu reći da to nisam pisala na osnovu znanja iz psihologije, naravno da jesam, ali sam to nekako pokušala začiniti svojim vlastitim, što iskustvima, što stavovima, da to bude što bliže ljudima koji će potražiti neku pomoć.
RSE: Kako uživati u tim mrvicama sreće?
Krizmanić: To mi se čini jako važnim jer mislim da to puno ljudi ne zna. Umjesto da uživamo u onome što nam je dobro, da ništa ne smatramo samim po sebi razumljivim, da svaki dan kažemo kako je krasno što mogu raditi, što sam zdrava, što su mi djeca zdrava, čujete ljude koji vele kako treba na kući mijenjati fasadu, pa je popravljati i slično. Melju oko životnih događanja koji su naprosto normalne životne gnjavaže, i ništa više od toga, a prelaze preko onoga što je zbilja vrijedno. Često ljudi, kada je već nešto prošlo, stalno ponavljaju - Ali da ti znaš kako je to bilo strašno! Bilo je, prošlo je, preživjeli smo, hvala Bogu, hajmo dalje! Nesreću bi trebalo zaboraviti, a ne se stalno vraćati u nju. Treba se vraćati u sreću, u zadovoljstvo ili u radost.
RSE: Koliko je hrvatsko društvo opterećeno prošlošću zbog koje pati sadašnjost?
Život je uvijek danas i danas ga treba živjeti sa sjećanjem na ono što je bilo lijepo. Lijepo treba uvijek njegovati, a ono mučno što smo prošli treba zadržati samo kao pouku...
RSE: Za međunarodni Dan žena ste proglašena Zagrepčankom godine, izabrana među dvadesetak kandidatkinja. Kakav je položaj žene u hrvatskom društvu?
Krizmanić: Ne bih rekla da je bolji nego što je bio prije 20 godina. Rekla bih da su žene opet nešto nazadovale. Tako dugo dok su za isto radno mjesto žene plaćene 13-14 posto manje od muškaraca, ne možemo govoriti o ravnopravnosti žena. Toga nekada nije bilo u takozvanom mraku, nisu žene bile plaćene manje od muškaraca.
RSE: Koliko je suvremeno hrvatsko društvo, a koliko tradicionalno - u onom negativnom smislu?
RSE: Nedavno su mladu Riječanku liječili u bolnici zbog homoseksualnosti.
Krizmanić: Prestrašno, i to na grozan način. Od 1971. godine je homoseksualnost izbačena iz svih psihijatrijskih udžbenika. Ona je službeno, na razini cijelog civiliziranog svijeta, prihvaćena kao normalna spolna orijentacija s kojom se djeca rađaju i tu se ne da ništa učiniti, ali su negdje to živo biće podvrgli mukama. Ima roditelja koji vode ratove sa svojom homoseksualnom djecom. Čula sam biskupa Bobovića koji je rekao - To, ne samo da je grijeh, to je bolest. Otkuda mu pravo da govori jednu neznanstvenu laž!? To bolest nije, ali on može reći da je to grijeh. Njemu može biti grijeh i što ptica pjeva.
RSE: Sve ove mjesece mogli smo vas i slušati i gledati kao jednu od najaktivnijih u inicijativi za obranu grada od naleta kapitala i tajkuna.
Sve što govorite je badava jer postoje pripadnici struka koje se mogu kupiti. Lijepo ih kupite i oni vam daju mišljenje koje želite.
RSE: Znači, vlast se još uvijek pravi gluha.
Krizmanić: Potpuno.
RSE: Ali vrlo teško je dobiti ljude da se bore za svoja prava.
Krizmanić: Teško je, ali mi smo 50 godina živjeli u jednoj vrsti socijalizma, gdje demonstracije nisu bile uobičajene, gdje su se ljudi toga bojali. Ljudi ne vjeruju ni ovoj vlati. Oni misle da ako negdje izađu, pa ga vide, mogu ostati bez mjesta. Toga se ljudi boje, toga se boje i ljudi na mom fakultetu. Visoko obrazovani ljudi se boje pokazati na demonstracijama čiji je cilj, ne svrgavanje vlasti, nego zaštita jednog trga, jer misle da bi mogli ostati bez mjesta, da bi mogli biti pretučeni. To je strašan strah. Pasivni smo ionako. Bojim se najviše da veliki broj ljudi neće izaći na izbore. U civilnom društvu moramo ljude poticati da izađu na glasanje, da biraju. Nitko vas neće pretući ako glasate za koga hoćete!
