Milan Radović iz Inicijative mladih za ljudska prava u intervjuu za RSE govori o napadu na Dubrovnik, kao jednoj od najsramnijih stranica u istoriji Crne Gore, te o suočavanju sa prošlošću koje crnogorsko društvo nikada nije istinski prihvatilo, ni provelo.
Radović: Svakako da jesam. Smatram da je period od 19 godina i predug period da bi se čekalo ovoliko. Sve istrage za ratne zločine u Crnoj Gori dugo traju. Još uvijek nemamo neke kvalitetne, opipljive rezultate, kako bi se mogla ta kolektivna odgovornost sa jednog naroda skinuti i individualizovati. I Dubrovčani zasigurno još uvijek čekaju. Obzirom na sve elemente i opštu situaciju u Crnoj Gori, Dubrovčani će sigurno još dugo čekati da se zadovolji pravda i da se sramota sa crnogorskog naroda i sa Crne Gore skine iz istorije.
Radović: Svakako da je to jedan od problema, ali stvari posmatram šire i smatram da veliki broj, ne samo u vlasti, već i u širem javnom i političkom životu Crne Gore, danas egzistira kao i onda kada je vršen napad na Dubrovnik, gotovo konsenzusom. Jedna šira politička elita bimorala danas da se suoči sama sa sobom, prije svega najodgovorniji. Trebala bi i politička odgovornost da se snosi. Nalogodavci trebaju da snose odgovornost, kao i svi generali, ali na kraju krajeva i individualci, pojedinci u vojsci koji su na razne načine kršili ljudska prava građana Dubrovnika i koji su uništili jedan značajnu kulturnu, istorijski i duhovni centar.
Radović: Upravo to je jedan važan element. Treba da se pokrenu procesiranja svih ratnih zločina, za koje je Crna Gora odgovorna, pa samim tim i zločina u Dubrovniku. Treba nam jedno jako javno mnijenje, jedne mlade generacije političara i nevladinog sektora, medija, ali i svih pojedinaca u Crnoj Gori. Mišljenja sam da to javno mnijenje danas u Crnoj Gori još uvijek ne postoji. Ne postoji pritisak građana koji bi zahtijevao od nadležnih da procesiraju sve ratne zločine. Taj stav još uvijek nije sazreo i zbog toga imamo istu situaciju. Jako me plaši ovakvo stanje koje ne obezbjeđuje garant da se slične stvari neće u budućnosti opet desiti.
Zbog toga je neophodno da svi subjekti u crnogorskom društvu shvate da se zločini, koji se čine u ime države ili u ime našeg naroda, ne mogu činiti. Da se pojedinci, koji to rade, ne mogu skrivati iza zastave Crne Gore, već prosto moraju odgovarati i snositi individualnu odgovornost. Na taj način, kada budemo procesirali sve one u Crnoj Gori koji su odgovorni za Dubrovačko ratište, koji su odgovorni za sve druge zločine, doći će do jednog iskrenog pomirenja, kako u Crnoj Gori, tako i Crne Gore prema drugim državama. Bez toga, niti ima pomirenja u samoj Crnoj Gori, niti van nje, a nema ni garancije da se slična zlodjela neće dešavati u budućnosti.
Radović: Postoji određen stepen i takvog razmišljanja, čak možda i značajan stepen takvog razmišljanja koji još uvijek djeluje u Crnoj Gori i državama regiona. To je upravo rezultat nefunkcionisanja državnih institucija svih država regiona i slabih kapaciteta tih institucija. Pojedinci su ti koji se još uvijek pitaju, koji imaju moć, što nije dobro za društvo, za državu i za građane. Zbog toga treba jačati institucije, njihovu snagu i kapacitet, kako bi u narednom periodu te institucije procesirale sve one koji su odgovorni za sva nedjela, ne samo za ratne zločine, već i za organizovani kriminal, za korupciju. Kasnije bi se, kroz takvo djelovanje institucija, razvijala jedna nova svijest lične, ali i kolektivne i institucionalne odgovornosti, što je nešto što danas nedostaje i Crnoj Gori, ali i drugim državama u regionu.
Radović: Čini mi se da je situacija takva da ćemo čekati još mnogo vremena. Tu su brojne činjenice koje na to ukazuju. Mi danas imamo novinare, koji su se protivili ratu i dubrovačkom ratištu, koji su opominjali, koji su tražili da se rat obustavi. Danas ti novinari plaćaju od svog ličnog dohotka onima koji su pozvali na rat. Ti novinari su se bunili protiv nečega zbog čega je svaki zdrav razum trebao da se pobuni. To je još jedna greška koju Crna Gora nije smjela da dozvoli.
Ono što bi u narednom periodu Crna Gora trebala da uradi, jeste, prije svega, da oslobodi sve novinare koji plaćaju nekome zbog toga što su se protivili ratovima i svim onim zlodjelima. Trebali bi ih osloboditi, čak bi oni trebali da budu građani prvog moralnog reda Crne Gori, koji su u jednom takvom teškom trenutku imali, i hrabrosti i snage, da se suprotstave svom tom zlodjelu koje je bilo zahvatilo ove prostore.
Neophodno je da se dešavaju šire promjene u društvu, da ne zavisi jedan napredak našeg društva od toga da li će jedan pojedinac napustiti neku državnu funkciju ili ne, nego da zavisi od same snage jedne institucije da procesira ratne zločine i sva krivična djela u državi, sa snagom hrabrošću koju bi, prije svega, trebalo da očekuju i građani. I same institucije bi trebale to da rade. Zbog toga postoje državna uređenja i državne institucije.
RSE: Dubrovčani i mještani okolnih mjesta sigurno za ovih 19 godina nisu zaboravili 1. oktobar 1991. godine, kao ni dane i mjesece koji su slijedili. Da li ste saglasni da je 19 godina sasvim dovoljno za pravo izvinjenje i suočavanje Crne Gore sa onim što su njeni građani i njena vlast učinili susjedima 1991. godine?
Radović: Svakako da jesam. Smatram da je period od 19 godina i predug period da bi se čekalo ovoliko. Sve istrage za ratne zločine u Crnoj Gori dugo traju. Još uvijek nemamo neke kvalitetne, opipljive rezultate, kako bi se mogla ta kolektivna odgovornost sa jednog naroda skinuti i individualizovati. I Dubrovčani zasigurno još uvijek čekaju. Obzirom na sve elemente i opštu situaciju u Crnoj Gori, Dubrovčani će sigurno još dugo čekati da se zadovolji pravda i da se sramota sa crnogorskog naroda i sa Crne Gore skine iz istorije.
RSE: Osim izvinjenja za Dubrovnik i osude jednog generala, druge reakcije, sudske sankcije i osude nije bilo. U čemu je problem? Da li je problem to što je gotovo ista garnitura na vlasti kao 1991. godine i što bi ta garnitura trebalo da se suoči sa sobom?
Radović: Svakako da je to jedan od problema, ali stvari posmatram šire i smatram da veliki broj, ne samo u vlasti, već i u širem javnom i političkom životu Crne Gore, danas egzistira kao i onda kada je vršen napad na Dubrovnik, gotovo konsenzusom. Jedna šira politička elita bi
Nalogodavci trebaju da snose odgovornost, kao i svi generali, ali na kraju krajeva i individualci, pojedinci u vojsci koji su na razne načine kršili ljudska prava građana Dubrovnika i koji su uništili jedan značajnu kulturnu, istorijski i duhovni centar.
RSE: Vaša organizacija sve vrijeme prati, kako ovaj, tako i druge slučajeve ratnih zločina i agresije tokom rata devedesetih. Šta pokazuju istraživanja? Kakav je odnos građana, kakav je današnji stav i pogled građana Crne Gore na događaje iz ne tako davne prošlosti?
Radović: Upravo to je jedan važan element. Treba da se pokrenu procesiranja svih ratnih zločina, za koje je Crna Gora odgovorna, pa samim tim i zločina u Dubrovniku. Treba nam jedno jako javno mnijenje, jedne mlade generacije političara i nevladinog sektora, medija, ali i svih pojedinaca u Crnoj Gori. Mišljenja sam da to javno mnijenje danas u Crnoj Gori još uvijek ne postoji. Ne postoji pritisak građana koji bi zahtijevao od nadležnih da procesiraju sve ratne zločine. Taj stav još uvijek nije sazreo i zbog toga imamo istu situaciju. Jako me plaši ovakvo stanje koje ne obezbjeđuje garant da se slične stvari neće u budućnosti opet desiti.
Zbog toga je neophodno da svi subjekti u crnogorskom društvu shvate da se zločini, koji se čine u ime države ili u ime našeg naroda, ne mogu činiti. Da se pojedinci, koji to rade, ne mogu skrivati iza zastave Crne Gore, već prosto moraju odgovarati i snositi individualnu odgovornost. Na taj način, kada budemo procesirali sve one u Crnoj Gori koji su odgovorni za Dubrovačko ratište, koji su odgovorni za sve druge zločine, doći će do jednog iskrenog pomirenja, kako u Crnoj Gori, tako i Crne Gore prema drugim državama. Bez toga, niti ima pomirenja u samoj Crnoj Gori, niti van nje, a nema ni garancije da se slična zlodjela neće dešavati u budućnosti.
RSE: Kako gledate na stanovište dijela javnosti u Crnoj Gori, ali i u regionu uopće, koji rezonuju u smislu - A šta su oni nama uradili tokom novije istorije, ali i dalje? Da li je takvo stanovište prisutno u tolikoj mjeri da opstruira stanovište drugih, koji kažu - Nije važno da li će oni spoznati svoju odgovornost, koliko je važno da mi spoznamo sopstvenu?
Radović: Postoji određen stepen i takvog razmišljanja, čak možda i značajan stepen takvog razmišljanja koji još uvijek djeluje u Crnoj Gori i državama regiona. To je upravo rezultat nefunkcionisanja državnih institucija svih država regiona i slabih kapaciteta tih institucija. Pojedinci su ti koji se još uvijek pitaju, koji imaju moć, što nije dobro za društvo, za državu i za građane. Zbog toga treba jačati institucije, njihovu snagu i kapacitet, kako bi u narednom periodu te institucije procesirale sve one koji su odgovorni za sva nedjela, ne samo za ratne zločine, već i za organizovani kriminal, za korupciju. Kasnije bi se, kroz takvo djelovanje institucija, razvijala jedna nova svijest lične, ali i kolektivne i institucionalne odgovornosti, što je nešto što danas nedostaje i Crnoj Gori, ali i drugim državama u regionu.
RSE: Koliko ćemo čekati promjenu situacije, gdje su pojedinci moćni, a institucije slabe?
Radović: Čini mi se da je situacija takva da ćemo čekati još mnogo vremena. Tu su brojne činjenice koje na to ukazuju. Mi danas imamo novinare, koji su se protivili ratu i dubrovačkom ratištu, koji su opominjali, koji su tražili da se rat obustavi. Danas ti novinari plaćaju od svog ličnog dohotka onima koji su pozvali na rat. Ti novinari su se bunili protiv nečega zbog čega je svaki zdrav razum trebao da se pobuni. To je još jedna greška koju Crna Gora nije smjela da dozvoli.
Ono što bi u narednom periodu Crna Gora trebala da uradi, jeste, prije svega, da oslobodi sve novinare koji plaćaju nekome zbog toga što su se protivili ratovima i svim onim zlodjelima. Trebali bi ih osloboditi, čak bi oni trebali da budu građani prvog moralnog reda Crne Gori, koji su u jednom takvom teškom trenutku imali, i hrabrosti i snage, da se suprotstave svom tom zlodjelu koje je bilo zahvatilo ove prostore.
Neophodno je da se dešavaju šire promjene u društvu, da ne zavisi jedan napredak našeg društva od toga da li će jedan pojedinac napustiti neku državnu funkciju ili ne, nego da zavisi od same snage jedne institucije da procesira ratne zločine i sva krivična djela u državi, sa snagom hrabrošću koju bi, prije svega, trebalo da očekuju i građani. I same institucije bi trebale to da rade. Zbog toga postoje državna uređenja i državne institucije.
