Hosni Mubarak dao je ostavku nakon 18 dana protesta pod prozorima njegove palače. Stvar je u svoje ruke preuzela vojska, što logično nameće dilemu – kakvom razvoju demokratije se treba nadati kad su na čelu države generali i pukovnici.
Tražeći odgovor na to pitanje razgovarali smo sa Mehmedom Halilovićem, dugogodišnjim dopisnikom Oslobođenja iz Kaira.
Halilović: Razvoj događaja nije lako predvidjeti. To je počelo tek prije nekoliko sedmica u samom Egiptu, prije toga u Tunisu, i moderne tehnologije, prije svega internet i druge, omogućavaju da se taj plamen, požar na Bliskom istoku brzo širi i u okviru pojedinih zemalja, a i u samom regionu, tako da nije isključeno u narednih nekoliko dana ili sedmica da slične događaje možda vidimo u Jemenu ponovno, jer u Jemenu je već nešto bilo u međuvremenu, u Siriji ili u nekim drugim zemljama. Što se samog Egipta tiče, tamo su očito velika previranja. Mubarak je već prošlost. Ja Mubaraka pamtim još iz vremena kad sam ja bio dopisnik u Kairu nakon ubistva tadašnjeg predsjednika Anvara El Sadata – i on otkako je tada zasjeo 6. oktobra 1981. godine, održao se na vlasti sve do danas.
U pitanju je očito totalitarna vlast i u pitanju je smrt te vlasti. Mubarak predstavlja prošlost za Egipat, ali je veliko pitanje da li režim koji stoji iza Mubaraka, a to je na ovaj ili onaj način vojna diktatura, da li će ona sada preuzeti kompletne komande. Postoje po svemu informacije prema kojima bi se moglo raditi o jednoj vrsti zakulisne vojne akcije u kojoj je Mubarak unaprijed praktično sahranjen, na što je on i sam djelimično pristao. A znamo iz historije upravo Egipta, posljednji kralj Egipta je morao pobjeći iz zemlje onda kad je Naser digao svoju revoluciju 1952. godine i otkada praktično je vojni režim instaliran u Egiptu. Problem nije samo u tome što su predsjednici Egipta dolazili iz vojnih struktura. Problem je u tome što su u svakoj vladi, od 1952. do danas, najmanje polovina ministara bili visoki vojni oficiri. Najmanje 80 posto guvernera provincija su vojna lica.
Nisu Muslimanska braća inicirala pobunu
Halilović: Vojska pokušava da se održi taj scenario, pretpostavljam da je dogovoreni, da sačuva na neki način obraz Mubaraku, ali da ga ipak ukloni i da omogući djelomičnu demokratizaciju zemlje. S obzirom na trenutnu sitaciju, koja je vrlo bliska nekakvom haotičnom stanju jer se više i ne znaju te osnovne snage koje vode bunt na ulicama Kaira, vrlo je moguće da bi neka tranzicija kratkoročna sa vojskom bila čak i poželjna - da se spriječi haos. Međutim, problem je u Egiptu sa vojskom - ona kad jednom zauzme vlast, ona to lako ne pušta. Najmanje drži 50 ili 60 godina.
Halilović: Naravno, ta opasnost uvijek postoji. Ona je prisutna i u Egiptu, iako mnogo više u nekim drugim bliskoistočnim zemljama nego u samom Egiptu. Sadašnje članstvo, prema onome što se zna, Muslimanske braće je manje radikalno nego oni koji su bili u tom sastavu, u tom bratstvu i koji su napustili Egipat. Oni čak imaju na neki način svoje interne sukobe i sa Al Kaidom i sa nekim drugim terorističkim ili poluterorističkim organizacijama. Dakle, ovo što je ostalo u Egiptu nisu radikalni elementi Muslimanske braće, niti nekih pretpostavljenih terorističkih grupa. Međutim, ukoliko dobiju priliku, nikad se ne zna na šta će to izaći. I treba još reći da - ja bih da budemo precizniji - nisu Muslimanska braća inicirala ovu pobunu protiv Mubaraka i režima. To su mladi ljudi uglavnom inicirali - i to povodeći se primjerom iz Tunisa i koristeći se prednostima novih tehnologija, interneta, tvitera i drugih mogućnosti.
Analize, komentare, intervjue, fotografije i videa o međunarodnoj akciji protiv Libije, kao i o situaciji u Egiptu i drugim arapskim zemljama nakon protesta i promjena, možete naći ovde.
Tražeći odgovor na to pitanje razgovarali smo sa Mehmedom Halilovićem, dugogodišnjim dopisnikom Oslobođenja iz Kaira.
RSE: Gospodine Haliloviću, kako vidite budući razvoj događaja u Egiptu, ali i u susjednim zemljama?
Halilović: Razvoj događaja nije lako predvidjeti. To je počelo tek prije nekoliko sedmica u samom Egiptu, prije toga u Tunisu, i moderne tehnologije, prije svega internet i druge, omogućavaju da se taj plamen, požar na Bliskom istoku brzo širi i u okviru pojedinih zemalja, a i u samom regionu, tako da nije isključeno u narednih nekoliko dana ili sedmica da slične događaje možda vidimo u Jemenu ponovno, jer u Jemenu je već nešto bilo u međuvremenu, u Siriji ili u nekim drugim zemljama. Što se samog Egipta tiče, tamo su očito velika previranja. Mubarak je već prošlost. Ja Mubaraka pamtim još iz vremena kad sam ja bio dopisnik u Kairu nakon ubistva tadašnjeg predsjednika Anvara El Sadata – i on otkako je tada zasjeo 6. oktobra 1981. godine, održao se na vlasti sve do danas.
Mubarak predstavlja prošlost za Egipat, ali je veliko pitanje da li režim koji stoji iza Mubaraka, a to je na ovaj ili onaj način vojna diktatura, da li će ona sada preuzeti kompletne komande.
U pitanju je očito totalitarna vlast i u pitanju je smrt te vlasti. Mubarak predstavlja prošlost za Egipat, ali je veliko pitanje da li režim koji stoji iza Mubaraka, a to je na ovaj ili onaj način vojna diktatura, da li će ona sada preuzeti kompletne komande. Postoje po svemu informacije prema kojima bi se moglo raditi o jednoj vrsti zakulisne vojne akcije u kojoj je Mubarak unaprijed praktično sahranjen, na što je on i sam djelimično pristao. A znamo iz historije upravo Egipta, posljednji kralj Egipta je morao pobjeći iz zemlje onda kad je Naser digao svoju revoluciju 1952. godine i otkada praktično je vojni režim instaliran u Egiptu. Problem nije samo u tome što su predsjednici Egipta dolazili iz vojnih struktura. Problem je u tome što su u svakoj vladi, od 1952. do danas, najmanje polovina ministara bili visoki vojni oficiri. Najmanje 80 posto guvernera provincija su vojna lica.
Nisu Muslimanska braća inicirala pobunu
RSE: Ali čini se da vojska sada nije stala na stranu režima?
S obzirom na trenutnu sitaciju, vrlo je moguće da bi neka tranzicija kratkoročna sa vojskom bila čak i poželjna - da se spriječi haos. Međutim, problem je u Egiptu sa vojskom - ona kad jednom zauzme vlast, ona to lako ne pušta.
RSE: Najveća opoziciona grupa u Egiptu, dakle zabranjeni islamistički pokret Muslimanska braća poveo je proteste, ali i pregovore sa predstavnicima vlasti, čime im je, čini se, dozvoljena i otvorena uloga u politici po okončanju Mubarakove vladavine, čija je vlada ipak bila sekularna. Postoji li sada to pitanje radikalnih islamskih pokreta u ovom dijelu svijeta?
Halilović: Naravno, ta opasnost uvijek postoji. Ona je prisutna i u Egiptu, iako mnogo više u nekim drugim bliskoistočnim zemljama nego u samom Egiptu. Sadašnje članstvo, prema onome što se zna, Muslimanske braće je manje radikalno nego oni koji su bili u tom sastavu, u tom bratstvu i koji su napustili Egipat. Oni čak imaju na neki način svoje interne sukobe i sa Al Kaidom i sa nekim drugim terorističkim ili poluterorističkim organizacijama. Dakle, ovo što je ostalo u Egiptu nisu radikalni elementi Muslimanske braće, niti nekih pretpostavljenih terorističkih grupa. Međutim, ukoliko dobiju priliku, nikad se ne zna na šta će to izaći. I treba još reći da - ja bih da budemo precizniji - nisu Muslimanska braća inicirala ovu pobunu protiv Mubaraka i režima. To su mladi ljudi uglavnom inicirali - i to povodeći se primjerom iz Tunisa i koristeći se prednostima novih tehnologija, interneta, tvitera i drugih mogućnosti.
Kriza u arapskom svijetu
Analize, komentare, intervjue, fotografije i videa o međunarodnoj akciji protiv Libije, kao i o situaciji u Egiptu i drugim arapskim zemljama nakon protesta i promjena, možete naći ovde.
