BiH nije apsolutni prioritet međunarodne zajednice

RSE: Stara izreka kaže – diplomata je čovjek, koji, kada te otjera do vraga, jedva čekaš da se spremiš na put.

ORLIĆ: Zanimljivo!? Sigurno da ima elemenata toga. Diplomata vam poručuje na jedan eufemistički način, neizravno, ono što vam hoće poručiti. Ponekada vam i grube poruke želi isporučiti ljubazno, ali, vi ih trebate razumjeti. Koliko to uspijevam, ne znam. Ja sam iz Bosne i Hercegovine i ta mjera mi nije baš Bogom i rođenjem dana, ali se trudim.

RSE: U posljednje dvije decenije, od raspada Jugoslavije, preko ratova, do današnjeg dana, osobito za Bosnu i Hercegovinu, međunarodna zajednica je počesto najveći krivac za sve što nam se dešava. Da li je to tačno?

ORLIĆ: To je apsolutno neistina. Ta percepcija, koja doista postoji kod nas, je potpuno pogrešna. Mi međunarodnu zajednicu uzimamo zdravo za gotovo, kao neki čimbenik na koga se „s pravom ljutimo“ kada nije njeno mišljenje u prilog naše političke stranke ili našeg naroda, ili pak se ljutimo na nju kada „upravo nas ne razumije, a baš mi smo u situaciji da tražimo njihovu pomoć“. Međunarodna zajednica je u Bosnu i Hercegovinu uložila previše energije, novca, vojske, policije i vremena da bi pustila da se stvari u Bosni i Hercegovini razvijaju stihijski. Po prirodi stvari, ona jeste odgovorna za Bosnu i Hercegovinu, ali isključivo odgovorni za Bosnu i Hercegovinu su Bosanci i Hercegovci, političari koji predstavljaju Bosance i Hercegovce.
Naši političari se sami, pod okriljem međunarodne zajednice, moraju naučiti dijalogu. To je jedina perspektiva zajedničkog života. Druga apsolutno ne postoji. Međunarodna zajednica ima i druge krizne tačke u svijetu, nije Bosna i Hercegovina jedina. Nije više niti apsolutni prioritet međunarodne zajednice. Toga moramo biti svjesni. Ali, oni su ipak još uvijek u našoj zemlji. Te činjenice, ne samo da trebamo cijeniti, nego trebamo iskoristiti tu situaciju da dođemo do dijaloga koji će omogućiti modus za prosperitetan život u jednoj složenoj zajednici i kompleksnoj državi, pomalo i kompliciranoj državi, kakva je Bosna i Hercegovina, ali državi koja unatoč toj svojoj kompleksnosti i kompliciranosti ima perspektivu i državi kojoj ta kompleksnost treba biti bogatstvo.

RSE: Vi ste prvi ambasador Bosne i Hercegovine za Češku i Slovačku. Bili ste u prilici da otvarate sva vrata za Bosnu i Hercegovinu. Na isteku ste svoga mandata. Odlazite za mjesec dana iz Praga. Šta su vam iskustva? S čim ste se susretali? Da li ste morali objašnjavati odakle dolazite, ko ste, šta ste?

ORLIĆ: Vraćam se u Bosnu i Hercegovinu puna srca zbog otvorene i prijateljske suradnje između Češke Republike i Slovačke sa Bosnom i Hercegovinom. Tu ne govorim isključivo o političkoj suradnji, o suradnji na razini šefova Vlada, država, parlamenata, raznih ministarstava, nego na razini običnih ljudi, putnika koji iz Češke idu u Bosnu i Hercegovinu, ili onih koji se iz Bosne i Hercegovine zapute u Češku raznim poslom. Meni su sva vrata, za ove četiri godine u Češkoj, kao diplomati Bosne i Hercegovine, bila otvorena. Trebalo je samo izabrati vrata na koja ću pokucati, ali su se doista sva otvorila. Svjesni su da je riječ o diplomati koji dolazi iz zemlje koja je počesto metafora za problem i očekuju od njega da im objasni u čemu je zapravo taj problem, počev od, za nas, bizarnih stvari, poput pitanja - Zašto je u Bosni i Hercegovini bio rat? Nama u Bosni i Hercegovini se to sve čini savršeno jasno i vrlo nam je nejasno zašto to drugi pitaju. To pita i većina običnih ljudi, ali i onih koji primaju plaću da razumiju zašto se nekakve povijesne stvari dešavaju. Svaki put kada bih objašnjavao stvarnost Bosne i Hercegovine, bio bih dočekan s razumijevanjem i dobrim željama Čeha jer oni znaju šta znači nevolja i oni znaju da se taj povijesni točak okreće na način da onaj, koji danas ima problema, sutra može biti bez njih, a onaj koji danas živi u relativnom blagostanju, može se naći u problemima. Česi izvanredno cijene solidarnost koju su narodi bivše Jugoslavije pokazali u svim povijesnim etapama u XX stoljeću, kada se Češka borila za iskazivanje svoje političke emancipacije, ali i svake druge. To se ne zaboravlja.

BiH ima posebno mjesto u češkoj vanjskoj politici

RSE: Oni su to na neki način vratili narodima bivše Jugoslavije, prihvatajući ih 1992. godine?

ORLIĆ: Nevjerojatno je sa koliko su volje i strasti, vladine i nevladine organizacije, kao i obični ljudi, prihvatili naše izbjeglice tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Jedan broj naših izbjeglica vratio se u Bosnu i Hercegovinu, neki su pošli dalje, a dobar broj je ostao da živi ovdje. Naša dijaspora ovdje broji oko 2.000 ljudi i svaki od njih nosi krasnu priču o nekom svom Čehu koji mu je pomogao u životu. To nisu političke floskule. To je istinska pomoć pojedinaca Čeha, koji su, razumijući ih u kakvoj su se nevolji našli, željeli da urade dio svog povijesnog duga koji imaju prema toj zemlji. To je doista na svaku čast i ponos Česima. Moram da im se zahvalim, ne samo za pomoć našim izbjeglicama tijekom rata, nego i za činjenicu da su omogućili našim ljudima, a ja sam ovdje manje-više upoznao svaku od tih 500-600 obitelji, da pronađu mjesto pod suncem. Svi naši ljudi su uspješni u građanskom smislu riječi. Još nisam upoznao niti jednoga koji je na socijalnoj pomoći.

RSE: Imala sam priliku vidjeti vas u susretu sa Vaclavom Klausom, predsjednikom Češke Republike, koji vam se lično i prijateljski obraća. Čak vam je rekao: „Zar baš morate da odete gospodine veleposlaniče iz ove države“? Klaus je poznat u našim okvirima kao neko ko baš ne simpatizira Bosnu i Hercegovinu. Kakva su vaša iskustva sa njim? Smijete li vi to uopšte pričati?

ORLIĆ: Upravo suprotna. Predsjednik Češke Republike, Vaclav Klaus, je neko tko vrlo dobro poznaje Balkan u cjelini i on je jedan od čeških političara koji prema Bosni i Hercegovini, i formalno i stvarno, ostvaruje vanjsku politiku Češke Republike, u kojoj je Bosna i Hercegovina jedan od prioriteta. Možda je manje poznato, ali Bosna i Hercegovina je jedna od osam država u svijetu prema kojima vanjska politika Češke Republike ima poseban prioritet. Taj se prioritet ostvaruje u vanjsko-političkim odnosima, u ekonomskim odnosima i na svim drugim poljima. Predsjednik Klaus je prijatelj Bosne i Hercegovine i očekujemo da sljedeće godine posjeti Sarajevo. Radujemo se istinski tome.

RSE: Odlazite u Sarajevo. Krajem godine završavate svoj mandat. Šta bi ste si poželjeli za naredne godine?

ORLIĆ: Za Novu godinu bih si poželio malo skijanja i odmora. Nadam se da ću to uspjeti, bilo na češkim planinama, ili na Jahorini, a nakon toga ću raditi ono što bude bilo moguće raditi. Bosna i Hercegovina je specifična zemlja. Koliko god je kompleksna u mnogo čemu, tako je kompleksna i u kadrovskoj politici koja se tiče vanjskih poslova. Vrlo sam pripravan da pokušam nastaviti raditi u vanjskim poslovima, ali isto tako spreman i da se vratim na poslove koje sam radio prije ovoga posla, smatrajući i jedno i drugo mjestom gdje ću se dobro snaći i gdje ću nešto raditi sa voljom.