Uskoro će biti 50 godina otkako je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost. Tim povodom, ove godine se najavljuju različite manifestacije obilježavanja, ali, po svemu sudeći, samo u jednom dijelu države. Tako se barem može zaključiti poslije pripremnog sastanka održanog u Višegradu.
Upravo dileme koje su ostale poslije tog sastanka, kom su prisustvovali bosansko-hercegovački ministar civilnih poslova, Sredoje Nović, srbijanski ministar kulture, Nebojša Bradić, te ministar obrazovanja RS-a, Anton Kasipović, a izostao nadležni federalni ministar, Gavrilo Grahovac, bile su povod za razgovor sa Ivanom Lovrenovićem, piscem, publicistom i kulturnim istoričarem.
Lovrenović: Otkako je postala vijest da će ova godina ipak biti godina nekog obilježavanja 50-godišnjice otkako je Andrić dobio Nobelovu nagradu, može se vidjeti, iako se to malo i prikriva, da će i način tog obilježavanja proteći u skladu sa onim kako je cjelokupna bosansko-hercegovačka stvarnost, i politička i kulturna i obrazovna i svaka druga, bitno podijeljena na dva dijela, a znamo i više od toga. Mislim na ono što smo čuli kada je inauguriran program obilježavanja neki dan u Višegradu. Tada se vidjelo da će veliku simboličku pažnju tom jubileju poklonit institucije Republike Srpske, dok se u Federaciji Bosne i Hercegovine još konkretno ne govori o tom jubileju, a još manje da postoji neki program. Ono što smo čuli konkretno, to je da će se u školama Republike Srpske, ali i u drugim kulturnim institucijama, to obilježiti. Vrlo je zanimljivo, i tako je glasila formulacija koju je rekao tamošnji ministar kulture, da će svi građani Republike Srpske, koji do sada nisu pročitali Na Drini ćupriju, dobiti od Vlade besplatan primjerak.
Lovrenović: To nas vodi na srž stvari. U našoj kulturi postoji jedna percepcija da se književnost, a pogotovo književnost ovakvih pisaca, kakav je Ivo Andrić, doživljava, ne u onom njezinom primarnom književno-umjetničkom svojstvu i dimenziji, kao fikcija, kao vizija jednoga autora, nego se doživljava kao jedna vrsta zamjene za historiju. Čak ponekada, ne samo kao zamjena za historiju, nego kao pravorijek historije. Tako se Ivo Andrić oduvijek tumačio u našim školama, naročito naglašeno u srpskoj kulturi. Onda se događa zamjena teza.
Događa se da jedno književno djelo, koje je suštinski fikcija, uzima kao suština historije i historijskih događaja i tokova. Onda se takav pisac diže na nacionalni pijedestal, ne kao umjetnik, tvorac fikcije, nego kao čovjek koji ima šta da poruči u ideološko-historijskom smislu.
Na to je bila nalik i izjava ministra civilnih poslova Novića, koji je rekao: „Očigledno da Ivo Andrić nije na našim stranama dobro pročitan, njegove poruke nisu dobro pročitane, pa je ovo prilika da ih sada pročitamo kakao treba“.
To se pokriva opet jednom, ne do kraja, istinitom tezom koja odavno funkcionira kod nas, da je Ivo Andrić Nobelovu nagradu dobio samo za roman Na Drini ćuprija. To nije tačno. Kada pročitate obrazloženje Nobelovog komiteta, vidite da su to bili vrlo upućeni ljudi koji govore da je roman Na Drini ćuprija njegovo remek djelo, ali govore o njegovoj bosanskoj trilogiji, djelima – Na Drini ćupriji, Travnička hronika i Gospođica, spominjući i njegovo pripovjedačko djelo Pripovijetke, kao vrlo značajno.
Nije slučajno ni to reduciranje njegovog djela na roman Na Drini ćuprija jer, za razliku od Travničke hronike, taj roman doista ima jednu unutarnju umjetničku i filozofsku tendenciju da prikazuje trans-historijski tok sudbine jednoga naroda na određenom području. Jako je pogrešno to svoditi samo na srpsku nacionalnu historiju i na sudbinu srpskog naroda jer je upravo cjelokupna poruka tog djela - umiješanost sviju u zajedničku sudbinu, koja je češće teška i tmurna, nego vedra i vesela.
Ivo Andrić, pisac i dobitnik Nobelove nagrade u Višegradu, bez datumaLovrenović: Ulazimo malo u domen nagađanja, ali po svemu sudeći taj njegov gest je rezultat cjelokupne situacije i konstalacije u kakvoj mi politici živimo. Vjerojatno je on sam shvatio da bi, kako god se tamo pojavio i šta kod zastupao, na ovaj ili onaj način morao svoju ulogu podvrgnuti nekim okolnostima o kojima sada govorimo. Onda je, vjerojatno, zaključio da je bolje da se ne pojavi i da na taj način izbjegne bilo šta. S druge strane i on sam, kao i cjelokupna Federalna javnost, znaju i svjedoci su da mi ovdje u Federaciji zaista nemamo nikakav aktivan program obilježavanja te godišnjice.
To ima dodatnu turobnu okolnost jer je poznata činjenica, iako se vrlo rijetko ističe i nastoji se kao malo gurnuti u zaborav, da je Ivo Andrić, baš kao i veliki legatori o kojima on piše u svojim djelima, cjelokupan iznos Nobelove nagrade, koji u ono vrijeme nije bio malen, poklonio tadašnjoj Republici Bosni i Hercegovini u Fond za razvoj bibliotekarske djelatnosti. To je gesta koja je dostojna velikog pisca, velikog čovjeka i čovjeka koji je na svoj način reflektirao tu našu historiju. To je činjenica koja se danas potpuno zaboravlja.
Lovrenović: Kao neka ponornica, kao neki tihi glas, taj otklon prema Andriću je u bošnjačkoj kulturi postojao odavno. Sa promjenom cjelokupne političke paradigme od 1990. godine pa na ovamo, dogodilo se to da je u jednom dijelu nacionalne bošnjačke javnosti i kulture taj stav prevladao kao dominantan. Sada se već mogu čuti glasovi koji zvuče zaista skandalozno, ali oni se čuju u javnosti, i pokriveni su čak akademskim autoritetima, da je literatura Ive Andrića nešto što Bošnjacima i Bosni nanosi veliko zlo, kako bi trebalo, u cjelokupnom pedagoškom sistemu, izraditi poseban program, koji bi upozoravao kroz pedagošku praksu na štetnost Andrićeve literature. To na žalost postoji i pred tim se ne mogu zatvarati oči.
Lovrenović: To je ta promjena paradigme. Nešto, što je nekada bilo samo kao tiho mrmljanje, sada se pretvorilo u jedan službeni glas, ali u svakom slučaju glas koji se može ćuti po cijeloj vertikali javnosti, od akademskih razina, do najobičnijeg svijeta.
Lovrenović: To je ipak malo drugačiji slučaj. Andrić je u cjelokupnoj bosansko-hercegovačkoj kulturi, iako on pripada cjelokupnoj kulturi štokavskog jezičnog prostora, jedan vrlo specifičan slučaj. On u svom umjetničkom oblikovanju strukturira svoj pogled na našu historiju, posebno bosansko-hercegovačku, i taj pogled jeste težak i ozbiljan. To jeste pogled jednog historijskog pesimiste, ali događa se nešto nedopustivo. Događa se da se taj njegov pogled u raznim čitanjima i interpretacijama tumači kao pogled koji ide na štetu samo jednog naroda – misli se bošnjačkog. To naprosto na činjeničnom nivou ne drži vodu i nije tačno.
Vrlo je teško objašnjavati ljudima nešto što je notorno jasno - da Andrić takav odnos prema historiji ima generalno. U njegovom djelu ima hiljade primjera za to. On ne pravi svoju turobnu sliku historije adresiranu parcijalno samo jednoj civilizaciji, jednom narodu i vjeri, nego je to njegov organski, umjetnički i filozofski pogled na svijet.
Lovrenović: To je neki naš urođeni destruktivizam, pogotovo kada je riječ o ovakvim velikanima. Ako Bosna i Hercegovina, u cijeloj svojoj kulturnoj historiji, ima nešto što je zaista planetarna kulturna vrijednost, onda je to Ivo Andrić. Odnositi se pema njemu tako, znači imati pomanjkanje samopoštovanja, pomanjkanje nečega u odnosu prema samom sebi, prema vlastitoj historiji i kulturi.
Upravo dileme koje su ostale poslije tog sastanka, kom su prisustvovali bosansko-hercegovački ministar civilnih poslova, Sredoje Nović, srbijanski ministar kulture, Nebojša Bradić, te ministar obrazovanja RS-a, Anton Kasipović, a izostao nadležni federalni ministar, Gavrilo Grahovac, bile su povod za razgovor sa Ivanom Lovrenovićem, piscem, publicistom i kulturnim istoričarem.
RSE: Tvoj nekidašnji komentar na RSE, a u vezi obilježavanja godišnjice dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću, izazvao je zaista dosta pažnje. Zašto misliš da će ovaj jubilej podcrtati ružno lice ovdašnje raspolućenosti – kako si rekao?
Lovrenović: Otkako je postala vijest da će ova godina ipak biti godina nekog obilježavanja 50-godišnjice otkako je Andrić dobio Nobelovu nagradu, može se vidjeti, iako se to malo i prikriva, da će i način tog obilježavanja proteći u skladu sa onim kako je cjelokupna bosansko-hercegovačka stvarnost, i politička i kulturna i obrazovna i svaka druga, bitno podijeljena na dva dijela, a znamo i više od toga. Mislim na ono što smo čuli kada je inauguriran program obilježavanja neki dan u Višegradu. Tada se vidjelo da će veliku simboličku pažnju tom jubileju poklonit institucije Republike Srpske, dok se u Federaciji Bosne i Hercegovine još konkretno ne govori o tom jubileju, a još manje da postoji neki program. Ono što smo čuli konkretno, to je da će se u školama Republike Srpske, ali i u drugim kulturnim institucijama, to obilježiti. Vrlo je zanimljivo, i tako je glasila formulacija koju je rekao tamošnji ministar kulture, da će svi građani Republike Srpske, koji do sada nisu pročitali Na Drini ćupriju, dobiti od Vlade besplatan primjerak.
RSE: Odakle u Republici Srpskoj taj dodatni entuzijazam prema piscu koga su oduvijek i bez rezerve uzimali kao svog?
Lovrenović: To nas vodi na srž stvari. U našoj kulturi postoji jedna percepcija da se književnost, a pogotovo književnost ovakvih pisaca, kakav je Ivo Andrić, doživljava, ne u onom njezinom primarnom književno-umjetničkom svojstvu i dimenziji, kao fikcija, kao vizija jednoga autora, nego se doživljava kao jedna vrsta zamjene za historiju. Čak ponekada, ne samo kao zamjena za historiju, nego kao pravorijek historije. Tako se Ivo Andrić oduvijek tumačio u našim školama, naročito naglašeno u srpskoj kulturi. Onda se događa zamjena teza.
Događa se da jedno književno djelo, koje je suštinski fikcija, uzima kao suština historije i historijskih događaja i tokova. Onda se takav pisac diže na nacionalni pijedestal, ne kao umjetnik, tvorac fikcije, nego kao čovjek koji ima šta da poruči u ideološko-historijskom smislu.
Na to je bila nalik i izjava ministra civilnih poslova Novića, koji je rekao: „Očigledno da Ivo Andrić nije na našim stranama dobro pročitan, njegove poruke nisu dobro pročitane, pa je ovo prilika da ih sada pročitamo kakao treba“.
To se pokriva opet jednom, ne do kraja, istinitom tezom koja odavno funkcionira kod nas, da je Ivo Andrić Nobelovu nagradu dobio samo za roman Na Drini ćuprija. To nije tačno. Kada pročitate obrazloženje Nobelovog komiteta, vidite da su to bili vrlo upućeni ljudi koji govore da je roman Na Drini ćuprija njegovo remek djelo, ali govore o njegovoj bosanskoj trilogiji, djelima – Na Drini ćupriji, Travnička hronika i Gospođica, spominjući i njegovo pripovjedačko djelo Pripovijetke, kao vrlo značajno.
Nije slučajno ni to reduciranje njegovog djela na roman Na Drini ćuprija jer, za razliku od Travničke hronike, taj roman doista ima jednu unutarnju umjetničku i filozofsku tendenciju da prikazuje trans-historijski tok sudbine jednoga naroda na određenom području. Jako je pogrešno to svoditi samo na srpsku nacionalnu historiju i na sudbinu srpskog naroda jer je upravo cjelokupna poruka tog djela - umiješanost sviju u zajedničku sudbinu, koja je češće teška i tmurna, nego vedra i vesela.
RSE: Nije li činjenica da je Federalni ministar kulture, zbog protokolarnih razloga, izostao sa ovog sastanka u Višegradu i tako izručio Andrića samo jednom entitetu? Taj ministar je onomad bio pisac, pa mi nije jasno koje to protokolarne zamke mogu odgurnuti pisca od književne planine?
To ima dodatnu turobnu okolnost jer je poznata činjenica, iako se vrlo rijetko ističe i nastoji se kao malo gurnuti u zaborav, da je Ivo Andrić, baš kao i veliki legatori o kojima on piše u svojim djelima, cjelokupan iznos Nobelove nagrade, koji u ono vrijeme nije bio malen, poklonio tadašnjoj Republici Bosni i Hercegovini u Fond za razvoj bibliotekarske djelatnosti. To je gesta koja je dostojna velikog pisca, velikog čovjeka i čovjeka koji je na svoj način reflektirao tu našu historiju. To je činjenica koja se danas potpuno zaboravlja.
RSE: Odmicanje od Andrića i njegovo guranje preko Drine, sa očitom namjerom da se što prije prepusti zaboravu, nije posve novijeg datuma. To je počelo još prije 40 i nešto godina, kontraverznim tekstom o bosanskoj knjiženosti. Taj tekst, čini mi se, je postao nekom linijom ideološke nacionalne diferencijacije.
Lovrenović: Kao neka ponornica, kao neki tihi glas, taj otklon prema Andriću je u bošnjačkoj kulturi postojao odavno. Sa promjenom cjelokupne političke paradigme od 1990. godine pa na ovamo, dogodilo se to da je u jednom dijelu nacionalne bošnjačke javnosti i kulture taj stav prevladao kao dominantan. Sada se već mogu čuti glasovi koji zvuče zaista skandalozno, ali oni se čuju u javnosti, i pokriveni su čak akademskim autoritetima, da je literatura Ive Andrića nešto što Bošnjacima i Bosni nanosi veliko zlo, kako bi trebalo, u cjelokupnom pedagoškom sistemu, izraditi poseban program, koji bi upozoravao kroz pedagošku praksu na štetnost Andrićeve literature. To na žalost postoji i pred tim se ne mogu zatvarati oči.
RSE: Ti govoriš o akademskoj javnosti, ali mislim da je to postalo već jedno opšte mjesto. Glasno se o tome govori u taksiju, u prodavnici, u kafani.
Ako Bosna i Hercegovina, u cijeloj svojoj kulturnoj historiji, ima nešto što je zaista planetarna kulturna vrijednost, onda je to Ivo Andrić.
Lovrenović: To je ta promjena paradigme. Nešto, što je nekada bilo samo kao tiho mrmljanje, sada se pretvorilo u jedan službeni glas, ali u svakom slučaju glas koji se može ćuti po cijeloj vertikali javnosti, od akademskih razina, do najobičnijeg svijeta.
RSE: Na žalost, Andrić nije sam. Tamo daleko guraju i Mešu Selimovića i Skendera Kulenovića.
Lovrenović: To je ipak malo drugačiji slučaj. Andrić je u cjelokupnoj bosansko-hercegovačkoj kulturi, iako on pripada cjelokupnoj kulturi štokavskog jezičnog prostora, jedan vrlo specifičan slučaj. On u svom umjetničkom oblikovanju strukturira svoj pogled na našu historiju, posebno bosansko-hercegovačku, i taj pogled jeste težak i ozbiljan. To jeste pogled jednog historijskog pesimiste, ali događa se nešto nedopustivo. Događa se da se taj njegov pogled u raznim čitanjima i interpretacijama tumači kao pogled koji ide na štetu samo jednog naroda – misli se bošnjačkog. To naprosto na činjeničnom nivou ne drži vodu i nije tačno.
Vrlo je teško objašnjavati ljudima nešto što je notorno jasno - da Andrić takav odnos prema historiji ima generalno. U njegovom djelu ima hiljade primjera za to. On ne pravi svoju turobnu sliku historije adresiranu parcijalno samo jednoj civilizaciji, jednom narodu i vjeri, nego je to njegov organski, umjetnički i filozofski pogled na svijet.
RSE: Uvijek se pitam - ima li neko pravo, u zemlji bez ičega, rasipati, prosipati, rastjerivati ove istinske vrijednosti? Odakle potreba te vrste?
Lovrenović: To je neki naš urođeni destruktivizam, pogotovo kada je riječ o ovakvim velikanima. Ako Bosna i Hercegovina, u cijeloj svojoj kulturnoj historiji, ima nešto što je zaista planetarna kulturna vrijednost, onda je to Ivo Andrić. Odnositi se pema njemu tako, znači imati pomanjkanje samopoštovanja, pomanjkanje nečega u odnosu prema samom sebi, prema vlastitoj historiji i kulturi.
