Narodna muzika se svela na to da ima dosta šljama u tome, dosta je loših pjesama i dosta ima pogrdnih izraza. Ja želim da pobjegnem iz toga jer nisam nikada pripadao tome. Samim tim faktički se može reći za moju muziku da je to Halidova muzika, kaže u intervjuu za RSE, pjevač Halid Bešlić.
Bešlić: Nemam šta da krijem, ali ima stvari koje nisu za javnost. Ali nije to zbog toga što nisu za javnost, nego što nisu interesantne. A sve ostalo se zna. Dugo trajem, ja hoću da odem sa scene, ljudi ne daju i tako - borim se. Jednostavno rečeno, ide mi dobro u poslu, tako da ne mogu da budem nezadovoljan. Sad sam u fazi skidanja kila. Hoću da se malo fizički povratim, da dobijem malo snage.
Bešlić: Baš tako. Prvo kroz pjesmu ja predstavljam sebe, a drugo i ono što smatram da ima kvalitete i da je «pismeno». Jednostavno ta narodna muzika se svela na to da ima dosta šljama u tome, dosta je loših pjesama i dosta ima pogrdnih izraza. Ja želim da pobjegnem iz toga jer nisam nikada pripadao tome. Samim tim faktički se može reći za moju muziku da je to Halidova muzika. Ima i pop-rok elemenata, tu muziku volim i družim se dosta sa tim ljudima. A, uostalom, te pjesme meni i pišu ljudi koji su pop-rok muzičari.
Sve što je dobro slušam - od ozbiljne, rok i pop muzike, sevdalinki naših neprolaznih. Preko starih, etno pjesama svih naroda, do svjetskih hitova i pjesama iz ove muzike koju ja pjevam, pjesme koje su dobre, od mojih kolega.
Bešlić: Isto ga vidim, s tim što normalno da se toga mnogo promijenilo. Ali šta ćeš? Promijenilo se višom silom. Nije se mijenjalo što je neko to iznutra želio, od nas koji se osjećamo Sarajlijama. Međutim, sad se pomalo kockice slažu, vode se polemike da li je Sarajevo ono što je bilo ili će biti, ali ja mislim da jeste. Dosta moje sarajevske raje kažu: „Pa nije Sarajevo, Halide, što je bilo.“ Pa znam, pa dođi, brate, vrati se, što si pobjegao? Što bježiš od istine? Učestvuj u građenju Sarajeva. Možeš ti učestvovati iz Njujorka da praviš Sarajevo, iz Praga, nije bitno - nemoj mi samo kukati. Dosta mi je ovih ljudi koji puno kukaju, a ništa ne rade.
Ovdje ima vrlo pametnog i pismenog svijeta, ima uspješnih firmi, stranih, domaćih, mladih ljudi vrlo obrazovanih koji su se školovali u Americi pa došli tu da rade. Ima toga puno i to me raduje. Ali opšte stanje u društvu je loše. To je konstatacija. I siromaštvo je, i recesija. Ali ja druge zemlje nemam. Ja ne znam gdje bih drugo živio. Ja nemam drugog rješenja.
Bešlić: Nisam. Lako je reći. Ja znam da sam omiljen u narodu, ali to nikada ne bih koristio u političke svrhe. Ja nisam političar, niti znam to biti. Ja mogu kao građanin da komentarišem, kao što sada komentarišem vama, ali ja i politika smo dva svijeta. Velika je stvar biti drzak, pa se udostojiti i reći: „Hoću da budem predsjednik države!“
Da bi bio predsjednik države, moraš biti stvarno pametan i obrazovan i sposoban da vodiš to, da bi se kandidovao moraš znati da imaš kvalitete. A ima ljudi koji ne mogu voditi mjesnu zajednicu, a on bi se sutra kandidovao kad bi ga neko htio. Ima te drskosti kod ljudi puno, tako da je mnogo njih došlo na razna mjesta u društvu u ovim turbulentnim vremenima, a koji ne zaslužuju ta mjesta. Ali i to će vremenom proći - sve će to, što bi se reklo, narod pozlatiti, sve će to doći na svoje mjesto jednog dana.
Bešlić: Ne znam... Kad sam se probudio poslije udesa u bolnici i kad sam ustao, onda su mi donijeli tekst Miljenka Jergovića u „Jutarnjem listu“, dvije strane. To mi je najbolji tekst koji je o meni napisan.
Inače, Miljenko je moj omiljeni pisac, a i u posljednjih četiri, pet godina smo se sprijateljili, zbližili smo se, pa se družimo. Sjedili smo i pričali, on je vidio koliko ja volim knjigu, koliko ja volim da čitam, pa ga je to oduševilo. I onda smo zašli u duboke teme, o svemu raspravljamo. Njega je to oduševilo.
Totalno je imao jednu drugačiju sliku o meni - nije on imao lošu sliku o meni stoposto s obzirom da je Miljenko prepametan čovjek, i prepismen. Nije on pismen nego prepismen. On je čudo od književnika. On svaki dan može knjigu napisati. To je nenormalno koliko čovjek piše i koliko kvalitetno piše. A i ono što je kod njega bitno - on sanja Sarajevo. On ga sanja i u svakoj prilici u njemu taj grad je gdje god se nalazi. Kao, recimo, Aleksandar Hemon - i njega čitam često - gdje god putuje, u avionu, iz aviona, on razmišlja o ovom gradu, o ovoj zemlji, ljudima u njoj.
Ima puno tih ljudi koji su vani, a koji razmišljaju o ovoj zemlji - i to je doprinos Sarajevu i našem životu.
Halid BešlićBešlić: Zato što se trenira demokratija na stvarima koja se zove podjela BiH. Samo je to pitanje bitno - ili će se dijeliti ili se neće dijeliti.
Da, ono što se kaže, udari međunarodna zajednica šakom o sto i kaže: „Nema podjele, a sad razgovarajte“, onda bi sve drugačije bilo. Ovako svi sanjaju da ima još podjele. I stalno se misli kao demokratija je da možeš ti na neki način do kraja izraziti svoje želje, a želja ti je da ne želiš Bosnu. Onda dobiješ krila. I onda sastanci, ovako, onako. Uglavnom jedna parada, cirkus koji će, čini mi se, trajati još par godina. A to ekonomiju zamrzava, ekonomija nema napretka - i to je. Narodu su oni već dodijali i niko njih neće da sluša. Ali, jednostavno kad dođu ti izbori, onda počne to ludilo.
Bešlić: Pratim, onako, više usput, domaću štampu. Međutim, domaća štampa je postala ne navijačka, nego to su interesne grupe, to je klasična podjela. U Bosni imaš podjelu na „Avaz“ i „Oslobođenje“. Zna se ko je za „Avaz“, ko je za ovamo. Onda „Slobodna Bosna“ i „Naši Dani“ i drugi sedmični tjednici, tako da tačno vidiš ko je s kim. Počela je raja da se smije više na to. Sad običan čovjek koji nikada nije o tome razmišljao, kaže: “Vidi šta piše.“ Već znaju gdje je problem.
Nema sad neke nove, neutralne novine - a ako bi pokušali neku neutralnu varijantu, ne bi imali tiraža.
Radio - da vam pravo kažem, ne što ste vi, Slobodna Evropa po meni je možda prvi medij radijski. Televizije pokušavaju da budu objektivne, dok su novine dosta u rukama ljudi ili stranačkim, ili tajkunskim.
Bešlić: Moglo bi se reći da nisam htio, ne smije, neko mu prijeti, ovako, onako jer ne bih to nikome mogao objasniti što ja ne idem da pjevam u Banjoj Luci. To je bio prvi koncert poslije rata u Banjoj Luci. I s obzirom da sam ja Bošnjak, da pjevam u Banjoj Luci, po meni bi ispalo milion stvari što li nisam, zašto jesam - a to pod navodnicima kažem zlih jezika. I da bih to spriječio, ja sam baš promukao otpjevao koncert. Još je i televizija snimala, bilo je pet repriza - bilo je na BHT1 dva puta i na RTRS-u bilo je tri pita. Šta bi bilo da mi je glas bio kako treba? Eto, ispalo je podnošljivo i za mene.
Bešlić: E to mi nikada neće biti jasno. Tada sam prvi put bio u Bugarskoj i zadnji put. Nisam nikada više ni bio. To je bio oproštaj fudbalera Hriste Stoičkova.
Tada sam vidio onu Bugarsku, onu siromašnu Bugarsku - mi smo za njih bili Engleska. Nisam mogao vjerovati da je takvo siromaštvo tamo, da ljudi žive tako bijedno. A kad sam ja izašao da pjevam, kao da sam na Koševu. Pjevaju oni. Ja kažem gdje su mogli da čuju te pjesme. Međutim, oni izgleda puno slušaju radio stanice iz Srbije, Beograda.
Valjda je jezik blizak, razumiju malo tekstove, tako da je to mnogo lakše za razumjeti i mnogo lakše za prihvatiti.
Bešlić: Mene je, što se tiče mojih pjesama, trenutno najbolje razumjela hrvatska publika, bolje čak i od Bosne, od Srbije...
U Hrvatskoj je medijska zabrana faktički, ona prešutna, narodnjacima. Mene su tamo prihvatili i zahvaljujući mojem učestvovanju u filmovima, prihvatili su me i odvojili od narodnjaka, čak su me proglasili prošle godine da sam pjevač zabavne muzike, - i dobio sam nagradu u Opatiji. Tu su bili Severina, Prljavo kazalište, Toni Cetinski, Nina Badrić, dakle, po meni, njihova najjača ekipa, i ja sam tu bio sa njima. Dobio sam nagradu kao pjevač godine u Hrvatskoj.
U Rijeci imam koncert 5.marta, Toni Cetinski me zvao i kaže: „Dolazim, brate, da otpjevamo ’Prvi poljubac’ zajedno.“
Uglavnom ja sam sa njima dobar prijatelj i drago mi je da u Hrvatskoj ljudi vole narodnu muziku, ali vole na jedan, po meni, dobar način - neće svašta da slušaju, ali kad prihvate, onda prihvate kako treba.
Bešlić: Već sam ja u pregovorima što se tiče Beograda. Doduše, tamo nisam bio, ali znam da sam tražen. Ostavio sam ja velike tragove što se tiče Beograda prije rata, a i poslije rata slušaju se moje pjesme. Bio sam ja često u Beogradu, samo nisam nastupao.
Kad je Beograd u pitanju, to je veliki koncert, ja se malo varakam da li je to to, s obzirom da nisam dugo bio. Slušam ja šta oni pričaju, kao joj dođi, biće tri Arene, biće ovo, biće ono. Međutim, ja ne nasjedam, tako lako. Moram da ja osjetim tačno da bih mogao da napunim Arenu i onda ću ići.
Bešlić: Ja idem tamo gdje me žele. A gdje me žele, svi me fino prime, tako da sad-zasad nekih razlika, bogami, nema. Nekidan sam bio u Banjoj Luci, bio sam u Čakovcu, u Mostaru, u Sloveniji, u Osijeku, u Tuzli - sve mi nekako to dođe isto.
Radim po principu kad u vazduhu osjetim želju da ću dobro nešto uraditi, da sam tražen, onda idem. Ja nezvan u goste ne dolazim.
Bešlić: Imam ponuda. Sa Brenom sam pričao o tome. Došao mi je nekidan i haber grupe „Legende“, koju mnogo cijenim, iz Beograda da bi oni voljeli nešto sa njima da otpjevam. Ima tu varijanti. Grašo je napisao jednu pjesmu za Danijelu, možda sa njom nešto snimim. Ali to sve ću prihvatiti samo ako je dobra pjesma. Čim snimam, znači da ja vjerujem u tu pjesmu i da će proći.
Halid Bešlić bio je naš on-line gost. Odgovore na vaša pitanja možete pročitati OVDJE
RSE: Vaša prisutnost u medijima je sve veća. Djelujete kao da ste zvijezda u usponu, postoji li nešto što se o vama ne zna?
Bešlić: Nemam šta da krijem, ali ima stvari koje nisu za javnost. Ali nije to zbog toga što nisu za javnost, nego što nisu interesantne. A sve ostalo se zna. Dugo trajem, ja hoću da odem sa scene, ljudi ne daju i tako - borim se. Jednostavno rečeno, ide mi dobro u poslu, tako da ne mogu da budem nezadovoljan. Sad sam u fazi skidanja kila. Hoću da se malo fizički povratim, da dobijem malo snage.
RSE: Kažu da niste ¨klasični¨ narodnjak, niti dio turbo folka. Volite da pjesma ima ¨urbanu notu.¨
Bešlić: Baš tako. Prvo kroz pjesmu ja predstavljam sebe, a drugo i ono što smatram da ima kvalitete i da je «pismeno». Jednostavno ta narodna muzika se svela na to da ima dosta šljama u tome, dosta je loših pjesama i dosta ima pogrdnih izraza. Ja želim da pobjegnem iz toga jer nisam nikada pripadao tome. Samim tim faktički se može reći za moju muziku da je to Halidova muzika. Ima i pop-rok elemenata, tu muziku volim i družim se dosta sa tim ljudima. A, uostalom, te pjesme meni i pišu ljudi koji su pop-rok muzičari.
Sve što je dobro slušam - od ozbiljne, rok i pop muzike, sevdalinki naših neprolaznih. Preko starih, etno pjesama svih naroda, do svjetskih hitova i pjesama iz ove muzike koju ja pjevam, pjesme koje su dobre, od mojih kolega.
RSE: Vi ste rođeni na Sokocu. U Sarajevo dolazite u tinejdžerskim danima. Sarajevo je, ipak, vaš grad. Kako ga vidite danas?
Bešlić: Isto ga vidim, s tim što normalno da se toga mnogo promijenilo. Ali šta ćeš? Promijenilo se višom silom. Nije se mijenjalo što je neko to iznutra želio, od nas koji se osjećamo Sarajlijama. Međutim, sad se pomalo kockice slažu, vode se polemike da li je Sarajevo ono što je bilo ili će biti, ali ja mislim da jeste. Dosta moje sarajevske raje kažu: „Pa nije Sarajevo, Halide, što je bilo.“ Pa znam, pa dođi, brate, vrati se, što si pobjegao? Što bježiš od istine? Učestvuj u građenju Sarajeva. Možeš ti učestvovati iz Njujorka da praviš Sarajevo, iz Praga, nije bitno - nemoj mi samo kukati. Dosta mi je ovih ljudi koji puno kukaju, a ništa ne rade.
"Opšte stanje u društvu je loše. To je konstatacija. I siromaštvo je, i recesija. Ali ja druge zemlje nemam. Ja ne znam gdje bih drugo živio. Ja nemam drugog rješenja."
Ovdje ima vrlo pametnog i pismenog svijeta, ima uspješnih firmi, stranih, domaćih, mladih ljudi vrlo obrazovanih koji su se školovali u Americi pa došli tu da rade. Ima toga puno i to me raduje. Ali opšte stanje u društvu je loše. To je konstatacija. I siromaštvo je, i recesija. Ali ja druge zemlje nemam. Ja ne znam gdje bih drugo živio. Ja nemam drugog rješenja.
RSE: Ljudi vas poštuju i cijene i kao pjevača i kao osobu. Da li ste ikada razmišljali o političkom angažmanu?
Bešlić: Nisam. Lako je reći. Ja znam da sam omiljen u narodu, ali to nikada ne bih koristio u političke svrhe. Ja nisam političar, niti znam to biti. Ja mogu kao građanin da komentarišem, kao što sada komentarišem vama, ali ja i politika smo dva svijeta. Velika je stvar biti drzak, pa se udostojiti i reći: „Hoću da budem predsjednik države!“
Da bi bio predsjednik države, moraš biti stvarno pametan i obrazovan i sposoban da vodiš to, da bi se kandidovao moraš znati da imaš kvalitete. A ima ljudi koji ne mogu voditi mjesnu zajednicu, a on bi se sutra kandidovao kad bi ga neko htio. Ima te drskosti kod ljudi puno, tako da je mnogo njih došlo na razna mjesta u društvu u ovim turbulentnim vremenima, a koji ne zaslužuju ta mjesta. Ali i to će vremenom proći - sve će to, što bi se reklo, narod pozlatiti, sve će to doći na svoje mjesto jednog dana.
Narodu su dodijali
RSE: Miljenko Jergović u jednoj svojoj kolumni neposredno poslije vaše saobraćajne nesreće, pišući o vama, rekao je da ste ¨kulturološko - sociološko čudo.¨
Bešlić: Ne znam... Kad sam se probudio poslije udesa u bolnici i kad sam ustao, onda su mi donijeli tekst Miljenka Jergovića u „Jutarnjem listu“, dvije strane. To mi je najbolji tekst koji je o meni napisan.
Inače, Miljenko je moj omiljeni pisac, a i u posljednjih četiri, pet godina smo se sprijateljili, zbližili smo se, pa se družimo. Sjedili smo i pričali, on je vidio koliko ja volim knjigu, koliko ja volim da čitam, pa ga je to oduševilo. I onda smo zašli u duboke teme, o svemu raspravljamo. Njega je to oduševilo.
Totalno je imao jednu drugačiju sliku o meni - nije on imao lošu sliku o meni stoposto s obzirom da je Miljenko prepametan čovjek, i prepismen. Nije on pismen nego prepismen. On je čudo od književnika. On svaki dan može knjigu napisati. To je nenormalno koliko čovjek piše i koliko kvalitetno piše. A i ono što je kod njega bitno - on sanja Sarajevo. On ga sanja i u svakoj prilici u njemu taj grad je gdje god se nalazi. Kao, recimo, Aleksandar Hemon - i njega čitam često - gdje god putuje, u avionu, iz aviona, on razmišlja o ovom gradu, o ovoj zemlji, ljudima u njoj.
Ima puno tih ljudi koji su vani, a koji razmišljaju o ovoj zemlji - i to je doprinos Sarajevu i našem životu.
RSE: Čovjek ste iz Bosne, kako je danas vidite? Zašto su ti poslijeratni koraci naprijed toliko spori i komplicirani?
Da, ono što se kaže, udari međunarodna zajednica šakom o sto i kaže: „Nema podjele, a sad razgovarajte“, onda bi sve drugačije bilo. Ovako svi sanjaju da ima još podjele. I stalno se misli kao demokratija je da možeš ti na neki način do kraja izraziti svoje želje, a želja ti je da ne želiš Bosnu. Onda dobiješ krila. I onda sastanci, ovako, onako. Uglavnom jedna parada, cirkus koji će, čini mi se, trajati još par godina. A to ekonomiju zamrzava, ekonomija nema napretka - i to je. Narodu su oni već dodijali i niko njih neće da sluša. Ali, jednostavno kad dođu ti izbori, onda počne to ludilo.
RSE: Izborna je godina u BiH, politički pristisci na medije su sve veći. Čak je i Misija OSCE-a u BiH izrazila zabrinutost zbog ¨teške situacije u medijima.¨ Kojem mediju vjerujete, što čitate, gdje se informirate?
Bešlić: Pratim, onako, više usput, domaću štampu. Međutim, domaća štampa je postala ne navijačka, nego to su interesne grupe, to je klasična podjela. U Bosni imaš podjelu na „Avaz“ i „Oslobođenje“. Zna se ko je za „Avaz“, ko je za ovamo. Onda „Slobodna Bosna“ i „Naši Dani“ i drugi sedmični tjednici, tako da tačno vidiš ko je s kim. Počela je raja da se smije više na to. Sad običan čovjek koji nikada nije o tome razmišljao, kaže: “Vidi šta piše.“ Već znaju gdje je problem.
Nema sad neke nove, neutralne novine - a ako bi pokušali neku neutralnu varijantu, ne bi imali tiraža.
Radio - da vam pravo kažem, ne što ste vi, Slobodna Evropa po meni je možda prvi medij radijski. Televizije pokušavaju da budu objektivne, dok su novine dosta u rukama ljudi ili stranačkim, ili tajkunskim.
Idem tamo gdje me žele
RSE: Nedavno ste odlučili nastupiti na koncertu u Banjoj Luci iako ste bili prehlađeni. Zbog ¨zlih jezika¨niste ga otkazali. Što ste mislili pod tim ¨zli jezici¨?
Bešlić: Moglo bi se reći da nisam htio, ne smije, neko mu prijeti, ovako, onako jer ne bih to nikome mogao objasniti što ja ne idem da pjevam u Banjoj Luci. To je bio prvi koncert poslije rata u Banjoj Luci. I s obzirom da sam ja Bošnjak, da pjevam u Banjoj Luci, po meni bi ispalo milion stvari što li nisam, zašto jesam - a to pod navodnicima kažem zlih jezika. I da bih to spriječio, ja sam baš promukao otpjevao koncert. Još je i televizija snimala, bilo je pet repriza - bilo je na BHT1 dva puta i na RTRS-u bilo je tri pita. Šta bi bilo da mi je glas bio kako treba? Eto, ispalo je podnošljivo i za mene.
RSE: Priznali ste, samo jednom, da ste bili šokirani koliko publika poznaje vaše pjesme i pjeva ih. Bio je to koncert kojem je prisustvovalo 50.000 ljudi u Bugarskoj.
Bešlić: E to mi nikada neće biti jasno. Tada sam prvi put bio u Bugarskoj i zadnji put. Nisam nikada više ni bio. To je bio oproštaj fudbalera Hriste Stoičkova.
Tada sam vidio onu Bugarsku, onu siromašnu Bugarsku - mi smo za njih bili Engleska. Nisam mogao vjerovati da je takvo siromaštvo tamo, da ljudi žive tako bijedno. A kad sam ja izašao da pjevam, kao da sam na Koševu. Pjevaju oni. Ja kažem gdje su mogli da čuju te pjesme. Međutim, oni izgleda puno slušaju radio stanice iz Srbije, Beograda.
Valjda je jezik blizak, razumiju malo tekstove, tako da je to mnogo lakše za razumjeti i mnogo lakše za prihvatiti.
RSE: Dobro, iznenađeni ste bili Bugarskom. Hrvatska je susjedna zemlja. Tamo su koncerti vaši mjesecima unaprijed rasprodani. Popularnost vam je i tamo sve veća i veća. Na sceni sa vama pjevaju najpopularniji hrvatski pop-rok pjevači. Da li ste iznenađeni tolikim uspjehom?
Bešlić: Mene je, što se tiče mojih pjesama, trenutno najbolje razumjela hrvatska publika, bolje čak i od Bosne, od Srbije...
"Drago mi je da u Hrvatskoj ljudi vole narodnu muziku, ali vole na jedan, po meni, dobar način - neće svašta da slušaju, ali kad prihvate, onda prihvate kako treba."
U Rijeci imam koncert 5.marta, Toni Cetinski me zvao i kaže: „Dolazim, brate, da otpjevamo ’Prvi poljubac’ zajedno.“
Uglavnom ja sam sa njima dobar prijatelj i drago mi je da u Hrvatskoj ljudi vole narodnu muziku, ali vole na jedan, po meni, dobar način - neće svašta da slušaju, ali kad prihvate, onda prihvate kako treba.
RSE: Još niste bili u Beogradu. Planirate li taj koncert i kakva su vam očekivanja, predviđanja?
Bešlić: Već sam ja u pregovorima što se tiče Beograda. Doduše, tamo nisam bio, ali znam da sam tražen. Ostavio sam ja velike tragove što se tiče Beograda prije rata, a i poslije rata slušaju se moje pjesme. Bio sam ja često u Beogradu, samo nisam nastupao.
Kad je Beograd u pitanju, to je veliki koncert, ja se malo varakam da li je to to, s obzirom da nisam dugo bio. Slušam ja šta oni pričaju, kao joj dođi, biće tri Arene, biće ovo, biće ono. Međutim, ja ne nasjedam, tako lako. Moram da ja osjetim tačno da bih mogao da napunim Arenu i onda ću ići.
RSE: Postoji li neka razlika između koncertne publike prije rata i danas?
Bešlić: Ja idem tamo gdje me žele. A gdje me žele, svi me fino prime, tako da sad-zasad nekih razlika, bogami, nema. Nekidan sam bio u Banjoj Luci, bio sam u Čakovcu, u Mostaru, u Sloveniji, u Osijeku, u Tuzli - sve mi nekako to dođe isto.
Radim po principu kad u vazduhu osjetim želju da ću dobro nešto uraditi, da sam tražen, onda idem. Ja nezvan u goste ne dolazim.
RSE: Da li imate nešto u pripremi, želite li snimiti duet?
Bešlić: Imam ponuda. Sa Brenom sam pričao o tome. Došao mi je nekidan i haber grupe „Legende“, koju mnogo cijenim, iz Beograda da bi oni voljeli nešto sa njima da otpjevam. Ima tu varijanti. Grašo je napisao jednu pjesmu za Danijelu, možda sa njom nešto snimim. Ali to sve ću prihvatiti samo ako je dobra pjesma. Čim snimam, znači da ja vjerujem u tu pjesmu i da će proći.
Halid Bešlić bio je naš on-line gost. Odgovore na vaša pitanja možete pročitati OVDJE
