Pitanje nošenja nikaba u BiH je ispolitizirano

Zabrana nošenja burke u evropskim, pa i nekim arapskim zemljama probudila je pažnju javnosti i u Bosni i Hercegovini. No, o zabrani nošenja nikaba najčešće se govori iz političkih razloga. Koliko se priča o nošenju ili ne burke u BiH politizira, prelamaju li se i na tom pitanju globalna svjetska dešavanja i da li su zabrane kršenje ljudskih, pa samim tim i religijskih prava, u intervjuu za Radio Slobodna Evropa govori profesor šerijatskog prava na Pravnom
fakultetu u Sarajevu Fikret Karčić.

RSE: Vi ste mnogo pisali o tradiciji islama kod Bošnjaka. Da li je u tradiciji bosanskih muslimanki nošenje burki?

Karčić: Ako želim kratko da odgovorim, onda jeste - to je bilo u tradiciji od osmanskog perioda, znači od 15. vijeka, od vremena širenja islama, pa sve do polovine 20 vijeka. Tada se nosila tradicionalna nošnja za muslimanke koja se nosila feredža na našem jeziku, a na turskom je to feradža, peča, to je pokrivalo za lice, i kasnije nešto modernizovana verzija koj se nazivala zar.

RSE: Kada govorimo o modernom dobu, koliko je to u tradiciji sada bosanskih muslimanki?

Prijedlog o zabrani nikaba podijelio političare u BiH

Karčić: Ako govorimo o modernoj tradiciji koja je nastajala od 1950. godine, onda možemo reći da je do 70-ih godina očuvano bilo tradicionalno marama da se nosi, a onda od 70-ih godina imamo, zajedno s oživljavanjem interesa za islam jedna od manifestacija islamskog preporoda bila je da se mlađe djevojke opredjeljuju za marame, ali ne i za prekrivanje lica. Prekrivanje lica je došlo tek iza 90-ih godina.

RSE: Kada govorimo o pokrivanju ili maramom ili zarom, feredžom ili burkom, koja je razlika između bosanskih muslimanki i muslimanki u arapskom svijetu. Je li postojala razlika i postoji li i danas razlika u tradiciji?

Karčić: Postojala je razlika u postosmanskom periodu. U osmanskom periodu to je bilo gotovo unificirano. U postosmanskom periodu, a to znači da govorimo o 20. vijeku, razlika je bila između modernizovanih muslimanskih zemalja i muslimanskih zajednica, gdje spadaju bosanski muslimani, i onih koje su ostale tradicionalne. Inače, praksa pokrivanja bila je raširena uglavnom u nekim tradicionalnim muslimanskim zemljama, kao što su one koje se nalaze na Arabijskom poluostrvu. Razni su faktori uticali na nošnje. Na primer, u Egiptu je bilo poznato da se kod žena felaha ili zemljoradničkog stanovništva takva praksa nije razvila jer je bilo vrlo teško raditi poljske poslove i nositi veo preko lica.

RSE: Imali to, dakle, više veze sa klimatskim uslovima ili sa religijom?

Karčić: Ima veze i sa tumačenjem religije jer muslimanski učenjaci nisu jednoglasni o tome da li je pokrivanje lica vjerski nalog ili ne. Oni se, naime, slažu da je ono što je potrebno da se pokrije kod žene sve osim lica, ruku do šaka i nogu do članaka. O samom pokrivanju lice ne postoji konsenzus. Na tu praksu pokrivanja lica su sigurno uticali faktori kao što su klimatski, socijalni, etnički itd.

Diskusija o zabrani posljedica opšte prevlasti politike

RSE: Veoma aktuelno u svijetu je pitanje zabrane nošenja burke na javnom mjestu u mnogim evropskim državama, čak i u Siriji je nedavnmo zabranjeno nošenje burke na javnom mjestu. Zbog čega se, po vašem mišljenju, to pitanje sada aktuelizira?

Karčić: Ja mislim da je to na Zapadu aktueliziranje položaja muslimanskih grupa. Muslimanske grupe koje su se naselile u zapadnoevropskim zemljama i Sjevernoj Americi, u Australiji u drugoj polovici 20. vijeka kad su počele da tragaju za svojim identitetom jedan dio njih je počeo da oživljava praksu muslimanskog odijevanja koja uključuje i pokrivanje lica, tako da se u javnosti postavio problem kakav je odnos između sekualrnih društava u kojima muslimanske grupe žive i takve odijevne prakse. Prema tome, diskusija o burci ili o drugim odijevnim praksama muslimana ustvari pokazuju poziciju koju muslimani imaju u zapadnom društvu, ili poziciju koju imaju muslimani u nekim sekularizovanim društvima kao što je to Sirija.

RSE: Ta diskusija se vodi i u BiH, ali ne na akademskom nivou nego više na političkom. Zbog čega?

Karčić: To je posljedica jedne opšte prevlasti politike kod nas. U našem javnom diskursu prevladava politički diskurs. Ako želimo stvarno da diskutujemo relevantno o jednom pitanju kao što je i muslimanska odijevna praksa, onda bismo tu politički diskurs trebali da zamijenimo jednim akademskim diskursom, i to prvenstveno akademskim diskursom unutar Islamske zajednice jer je to unutarmuslimansko pitanje, a zatim i unutar društvene zajednice, pogotovo među kompetentnim ljudima jer je to pitanje koje se tiče ljudskih prava.

RSE: Je li zabrana nošenja burke kršenje ljudskog prava?

Karčić: Po mom mišljenju jeste. Ako se neko ko nosi zar ili feredžu ili burku pozove kako to čini motivisan iskazivanjem religije i ako to smatra iskazivanjem religije bez obzira na to šta kažu učenjaci o tome, onda se to može smatrati da govorimo o pitanju koje zadire u ograničavanje vjerskih prava. Ovdje bih htio samo da skrenem pažnju na to da se manifestacija religije u jednom demokratskom društvu može ograničiti, ali samo zakonom i samo onda kada je to neophodno radi očuvanja javnog reda, javne sigurnosti, morala, zdravlja i prava i sloboda drugih. Međunarodni dokumenti vrlo precizno govore o tome kada se iskazivanje religije može da ograniči. Prema tome, ako bi neko ograničavao muslimanske odijevne prakse, a oni koji tu praksu praktikuju se pozovu na slobodu religije, onda bi ove kriterije morali da primijenimo.

RSE: Koliko je kršenje ljudskih prava nametanje u porodici u određenim društvenim zajednicama kada je u pitanju nošenje burki?

Karčić: U načelu kada je odijevanje u pitanju, ja sam protiv toga da se bilo kome naređuje nešto ili zabranjuje. Postoje drugi društveni mehanizmi, mjerila lejpog ukusa, zatim opšte društvene norme i standardi koji se trebaju poštovati. Prema tome, država treba, po mom mišljenju, da se ustegne i od naređivanja da se odijeva na određeni način, ili od zabranjivanja da se odijeva na određeni način.

(Fotogalerija sa protesta protiv zabrane nošenja nikaba u BiH, 26. jul 2010.)