U intervjuu za RSE direktor NVO Green Home, Darko Pajović, govori o presudi za Lipce, gdje je trajno devastiran dio Bokokotorskog zaliva, koji je pod zaštitom UNESCO. Pajović kaže da Crna Gora, 18 godina nakon proglašenja ekološkom državom, još nema jasnu strategiju zaštite životne sredine i njenog pravilnog korišćenja u ekonomske svrhe.
RSE: Presuda u slučaju Lipci, gdje je devastiran dio Bokokotorskog zaliva pod zaštitom UNESCO, mnoge je razočarala, što zbog činjenice da je izvođač radova iz Nikšića osuđen na tri mjeseca zatvora, što zbog toga što su nalogodavci cijelog posla evidentno ostali nekažnjeni. Kakav je vaš komentara na presudu?
Pajović: U ovom slučaju imamo trajnu devastaciju prostora Boke Kotorske koji je pod zaštitom UNESCO. Devastacija koja je napravljena, sasvim je izvjesno da će ostati i trajna. Vrlo je teško vratiti u prvobitno stanje navedeni prostor, a tako nalaže naš zakon.
Teško je komentarisati presudu. Ukoliko trajno devastirate zaštićeni prostor UNESCO, ekonomski devastirate određene prostore i dobijete tri mjeseca kazne, što je kazna za neki manji saobraćajni prekršaj ili za neko incidentno ponašanje na fudbalskoj utakmici, ili na nekom drugom javnom mjestu, jako je teško prihvatiti da dobijete takvu kaznu, a da uradite nešto što ima dalekosežne posljedice. To nije dobro ni za samu državu, koja se deklarisala da će voditi jednu oštru borbu za ekološku državu i upravo zbog ovakvih stvari najavila uvođenje zakona i kaznenih odredbi. Čini mi se da je na prvom ispitu definitivno pala. Ukoliko tri mjeseca vrijedi jedna trajna devastacija prostora i jedno trajano uništavanje dijela Crne Gore, jedna trajno loša slika koja će ostati definitivno kao imidž Crne Gore, onda nisam sasvim siguran da sam razumio šta su nadležni htjeli da postignu kaznom, koja je pad na prvom ispitu u borbi protiv bespravne gradnje i stvari koje su vezane za bespravno ponašanje prema prostoru.
RSE: Kako komentarišete pojedine glasove da su ovako blage kazne rezultat akcije nalogodavca i da zbog toga akteri nisu drastičnije kažnjeni za trajnu devastaciju tog prostora?
Pajović: To ne bio ni prvi ni posljednji put u Crnoj Gori, ne samo u domenu bespravne gradnje, već ćete takve slučajeve naći kod mnogo ozbiljnijih krivičnih djela, gdje se na kraju desi da dva i dva nisu četiri, nego možda pet ili šest. Za mene nema dileme da ova kazna nije produkt nesnalaženja, već sasvim sigurno određenih sugestija ili dodatne argumentacije, koja je više nego izvjesna. Minimalna kazna zatvora koja je zakonom propisana za bespravnu gradnju je šest mjeseci. Ukoliko neko to prepolovi, mora postojati dobar razloga. Kada bespravno gradite objekt ili kuću, devastirate 100 ili 200 kvadrata, a ovdje ste devastirali jedan ogroman prostor, pa i more. Više je nego izvjesno da je bilo i takvih dešavanja tokom, nakon i u samom toku sudskog procesa.
RSE: A kako bi sud neke zemlje, članice Evropske unije, presudio u slučaju devastiranja prostora na način kako je to učinjeno u Lipcima?
Pajović: Mislim da se ovakve stvari uopšte ne bi mogle desiti u zemljama Evropske unije, ali ni u državama koje nisu članice Evropske unije. Ovo je jedna nevjerovatna devastacija prostora i sasvim sigurno da se ovakav incident ne bi mogao desiti nigdje.
Bili smo u jednoj studijskoj posjeti jednoj od zemalja Evropske unije i razgovarali smo na određene teme. Kada smo iznijeli određene detalje ili slučajeve koji se dešavaju kod nas, ljudi su ostajali nijemi. Jedan čovjek se našalio i rekao da bi oni te ljude stavili na psihijatarsko odjeljenje. Nikome nije jasno da možete, u UNESCO-m zaštićenom prostoru, u najelitnijem mjestu u Crnoj Gori, kada razgovaramo o turizmu, srušiti brdo, a pri tome zatrpavati more. To njihova svijest ne može da primi. Ogromna većina građana u Crnoj Gori takođe ne može da shvati da to nekome može da padne na pamet.
Više je nego očigledno da postoje neki centri moći kojima je ovako nešto dozvoljeno jer nemam drugog objašnjenja kada za to nadležni organi, ministarstva i određene inspekcije, prebacuju desetinama dana odgovornost s jednog na drugog, a niko nije shvatio posledice te radnje. Da su nadležni organi i resorna ministarstva na vrijeme reagovali, apsolutno mislim da bi to bila jedna jaka i snažna poruka u borbi protiv ovakvih pojava. Na kraju krajeva ste svjesno ili nesvjesno pospješili sve one koji razmišljaju na ovu temu. Možda ekonomska korist, koju ljudi dobiju od ovakve stvari na duge staze, po njihovom razmišljanju i vrijedi tri mjeseca zatvora.
RSE: Na Zapadu su ovakve stvari za psihijatrijsku analizu, ali na žalost to je crnogorska stvarnost. Bilo bi interesantno, čisto hipotetički, ocijeniti kako bi jedan sud zemlje Evropske unije reagovao da se nešto slično dogodi kod njih?
Pajović: Tri mjeseca je kazna za banalni saobraćajni prekršaj i u našoj zemlji, a ovo bi sigurno bila višegodišnja kazna. Ne radi se samo o bespravnoj gradnji, već o direktnom ekonomskom podrivanju interesa sopstvene zemlje. Prostor koji je devastiran i prostor oko njega ekonomski nikada više neće vrijediti u odnosu na prethodno stanje. Vratiti ovakav prostor u prvobitno stanje je izuzetno teško. To jako teško može da uspije i mnogo bogatijim zemljama nego što smo mi. Sve države se maksimalno trude da čuvaju prostor, a ovakve pojave sigurno da bi se sankcionisale čak mnogogodišnjom zatvorskom kaznom, upravo zbog zaštite interesa države i jasne poruke upućene građanima da nikome opet ne bi palo na pamet da uradi ovakvu stvar.
Ovakva presuda za mene nije jasna poruka i simptomatična mi je aktivnost nadležnih ministarstva da se potpisuje memorandum u borbi protiv bespravne gradnje. Nije mi poznato da državni organi između sebe treba da potpisuju određeni dokument da bi radili svoj posao. Znaju se jasne ingerencije, zna se ko šta treba da radi i nisam siguran da između državnih organa treba da se potpisuju dodatni dokumenti.
RSE: Crna Gora je 20. septembra navršila 18 godina od proglašenja ekološkom državom. Da li je to punoljetstvo razlog za slavlje, ili se u period ekološke zrelosti trebao ući sa mnogo boljim rezultatima na planu zaštite ekologije?
Pajović: Problem Crne Gore je što ona još uvijek samu sebe traži, kada je u pitanju, ne samo zaštita životne sredine, već i kada je u pitanju cjelokupni ekonomski razvoj. Ekologija i životna sredina su snažno vezani za ono što se zove ekonomski razvoj i tu nije samo u pitanju očuvanje prirode radi prirode, već očuvana priroda u mnogim zemljama je prepoznata kao snažni ekonomski resurs.
Na žalost, 18 godina nakon proglašenja ekološke države, mi se još uvijek ne možemo pohvaliti, ne samo po pitanju zaštite životne sredine, već i jasnim pravcem ekonomskog razvoja zemlje, koji, manje ili više, imaju sve uređene zemlje. Ako tome dodamo i potpuno ignorisanje primjene zakona, što je definitivno okarakterisalo jako dug period od 18 godina, onda upravo dođemo do slike da je životna sredina, očuvanje prirode i sama primjena koncepta održivog razvoja daleko od toga da je zaživjela u praksi, ali je isto tako daleko od toga da su donosioci odluka shvatili ono što zemlje Zapadne demokratije odavno shvataju - da je očuvana životan sredina zapravo snažan ekonomski pokretač.
Kod nas imamo drugi scenario koji se ogleda u tome da mi nakon 18 godina još uvijek imamo fabrike bez ikakvog prečišćavanja otpadnih voda, izduvnih gasova i tome slično. To je ekonomski teret koji će plaćati građani Crne Gore u dugom narednom periodu, dok će privatne kompanije izvlačiti profit, protiv koga niko nema ništa, ali sam sasvim siguran da je dio tog profita morao biti uložen u nešto što se zove zaštita prirode.
Budućim generacijama ostaju razne otpadne vode, otpadni materijal i ne treba podsjećati na vrlo toksične otpadne materijale koji se javljaju u okolini tih postrojenja. Na kraju, ili na početku priče, imate jedno trajno osiromašenje tih područja. Danas u okolini Pljevalja vrlo je teško razvijati turizam, iako ta opština ima fantastične preduslove upravo za razvoj turizma. Danas naši poljoprivrednici, kada izađu na pijacu, kriju da su proizvodi iz Zete, iako je Zeta područje koje može da hrani cijelu Crnu Goru.
RSE: Presuda u slučaju Lipci, gdje je devastiran dio Bokokotorskog zaliva pod zaštitom UNESCO, mnoge je razočarala, što zbog činjenice da je izvođač radova iz Nikšića osuđen na tri mjeseca zatvora, što zbog toga što su nalogodavci cijelog posla evidentno ostali nekažnjeni. Kakav je vaš komentara na presudu?
Pajović: U ovom slučaju imamo trajnu devastaciju prostora Boke Kotorske koji je pod zaštitom UNESCO. Devastacija koja je napravljena, sasvim je izvjesno da će ostati i trajna. Vrlo je teško vratiti u prvobitno stanje navedeni prostor, a tako nalaže naš zakon.
Ukoliko tri mjeseca vrijedi jedna trajna devastacija prostora i jedno trajano uništavanje dijela Crne Gore, jedna trajno loša slika koja će ostati definitivno kao imidž Crne Gore, onda nisam sasvim siguran da sam razumio šta su nadležni htjeli da postignu kaznom...
Teško je komentarisati presudu. Ukoliko trajno devastirate zaštićeni prostor UNESCO, ekonomski devastirate određene prostore i dobijete tri mjeseca kazne, što je kazna za neki manji saobraćajni prekršaj ili za neko incidentno ponašanje na fudbalskoj utakmici, ili na nekom drugom javnom mjestu, jako je teško prihvatiti da dobijete takvu kaznu, a da uradite nešto što ima dalekosežne posljedice. To nije dobro ni za samu državu, koja se deklarisala da će voditi jednu oštru borbu za ekološku državu i upravo zbog ovakvih stvari najavila uvođenje zakona i kaznenih odredbi. Čini mi se da je na prvom ispitu definitivno pala. Ukoliko tri mjeseca vrijedi jedna trajna devastacija prostora i jedno trajano uništavanje dijela Crne Gore, jedna trajno loša slika koja će ostati definitivno kao imidž Crne Gore, onda nisam sasvim siguran da sam razumio šta su nadležni htjeli da postignu kaznom, koja je pad na prvom ispitu u borbi protiv bespravne gradnje i stvari koje su vezane za bespravno ponašanje prema prostoru.
RSE: Kako komentarišete pojedine glasove da su ovako blage kazne rezultat akcije nalogodavca i da zbog toga akteri nisu drastičnije kažnjeni za trajnu devastaciju tog prostora?
Pajović: To ne bio ni prvi ni posljednji put u Crnoj Gori, ne samo u domenu bespravne gradnje, već ćete takve slučajeve naći kod mnogo ozbiljnijih krivičnih djela, gdje se na kraju desi da dva i dva nisu četiri, nego možda pet ili šest. Za mene nema dileme da ova kazna nije produkt nesnalaženja, već sasvim sigurno određenih sugestija ili dodatne argumentacije, koja je više nego izvjesna. Minimalna kazna zatvora koja je zakonom propisana za bespravnu gradnju je šest mjeseci. Ukoliko neko to prepolovi, mora postojati dobar razloga. Kada bespravno gradite objekt ili kuću, devastirate 100 ili 200 kvadrata, a ovdje ste devastirali jedan ogroman prostor, pa i more. Više je nego izvjesno da je bilo i takvih dešavanja tokom, nakon i u samom toku sudskog procesa.
RSE: A kako bi sud neke zemlje, članice Evropske unije, presudio u slučaju devastiranja prostora na način kako je to učinjeno u Lipcima?
Pajović: Mislim da se ovakve stvari uopšte ne bi mogle desiti u zemljama Evropske unije, ali ni u državama koje nisu članice Evropske unije. Ovo je jedna nevjerovatna devastacija prostora i sasvim sigurno da se ovakav incident ne bi mogao desiti nigdje.
Bili smo u jednoj studijskoj posjeti jednoj od zemalja Evropske unije i razgovarali smo na određene teme. Kada smo iznijeli određene detalje ili slučajeve koji se dešavaju kod nas, ljudi su ostajali nijemi. Jedan čovjek se našalio i rekao da bi oni te ljude stavili na psihijatarsko odjeljenje. Nikome nije jasno da možete, u UNESCO-m zaštićenom prostoru, u najelitnijem mjestu u Crnoj Gori, kada razgovaramo o turizmu, srušiti brdo, a pri tome zatrpavati more. To njihova svijest ne može da primi. Ogromna većina građana u Crnoj Gori takođe ne može da shvati da to nekome može da padne na pamet.
Više je nego očigledno da postoje neki centri moći kojima je ovako nešto dozvoljeno jer nemam drugog objašnjenja kada za to nadležni organi, ministarstva i određene inspekcije, prebacuju desetinama dana odgovornost s jednog na drugog, a niko nije shvatio posledice te radnje. Da su nadležni organi i resorna ministarstva na vrijeme reagovali, apsolutno mislim da bi to bila jedna jaka i snažna poruka u borbi protiv ovakvih pojava. Na kraju krajeva ste svjesno ili nesvjesno pospješili sve one koji razmišljaju na ovu temu. Možda ekonomska korist, koju ljudi dobiju od ovakve stvari na duge staze, po njihovom razmišljanju i vrijedi tri mjeseca zatvora.
RSE: Na Zapadu su ovakve stvari za psihijatrijsku analizu, ali na žalost to je crnogorska stvarnost. Bilo bi interesantno, čisto hipotetički, ocijeniti kako bi jedan sud zemlje Evropske unije reagovao da se nešto slično dogodi kod njih?
Pajović: Tri mjeseca je kazna za banalni saobraćajni prekršaj i u našoj zemlji, a ovo bi sigurno bila višegodišnja kazna. Ne radi se samo o bespravnoj gradnji, već o direktnom ekonomskom podrivanju interesa sopstvene zemlje. Prostor koji je devastiran i prostor oko njega ekonomski nikada više neće vrijediti u odnosu na prethodno stanje. Vratiti ovakav prostor u prvobitno stanje je izuzetno teško. To jako teško može da uspije i mnogo bogatijim zemljama nego što smo mi. Sve države se maksimalno trude da čuvaju prostor, a ovakve pojave sigurno da bi se sankcionisale čak mnogogodišnjom zatvorskom kaznom, upravo zbog zaštite interesa države i jasne poruke upućene građanima da nikome opet ne bi palo na pamet da uradi ovakvu stvar.
Ovakva presuda za mene nije jasna poruka i simptomatična mi je aktivnost nadležnih ministarstva da se potpisuje memorandum u borbi protiv bespravne gradnje. Nije mi poznato da državni organi između sebe treba da potpisuju određeni dokument da bi radili svoj posao. Znaju se jasne ingerencije, zna se ko šta treba da radi i nisam siguran da između državnih organa treba da se potpisuju dodatni dokumenti.
RSE: Crna Gora je 20. septembra navršila 18 godina od proglašenja ekološkom državom. Da li je to punoljetstvo razlog za slavlje, ili se u period ekološke zrelosti trebao ući sa mnogo boljim rezultatima na planu zaštite ekologije?
Pajović: Problem Crne Gore je što ona još uvijek samu sebe traži, kada je u pitanju, ne samo zaštita životne sredine, već i kada je u pitanju cjelokupni ekonomski razvoj. Ekologija i životna sredina su snažno vezani za ono što se zove ekonomski razvoj i tu nije samo u pitanju očuvanje prirode radi prirode, već očuvana priroda u mnogim zemljama je prepoznata kao snažni ekonomski resurs.
Na žalost, 18 godina nakon proglašenja ekološke države, mi se još uvijek ne možemo pohvaliti, ne samo po pitanju zaštite životne sredine, već i jasnim pravcem ekonomskog razvoja zemlje, koji, manje ili više, imaju sve uređene zemlje. Ako tome dodamo i potpuno ignorisanje primjene zakona, što je definitivno okarakterisalo jako dug period od 18 godina, onda upravo dođemo do slike da je životna sredina, očuvanje prirode i sama primjena koncepta održivog razvoja daleko od toga da je zaživjela u praksi, ali je isto tako daleko od toga da su donosioci odluka shvatili ono što zemlje Zapadne demokratije odavno shvataju - da je očuvana životan sredina zapravo snažan ekonomski pokretač.
Kod nas imamo drugi scenario koji se ogleda u tome da mi nakon 18 godina još uvijek imamo fabrike bez ikakvog prečišćavanja otpadnih voda, izduvnih gasova i tome slično. To je ekonomski teret koji će plaćati građani Crne Gore u dugom narednom periodu, dok će privatne kompanije izvlačiti profit, protiv koga niko nema ništa, ali sam sasvim siguran da je dio tog profita morao biti uložen u nešto što se zove zaštita prirode.
Budućim generacijama ostaju razne otpadne vode, otpadni materijal i ne treba podsjećati na vrlo toksične otpadne materijale koji se javljaju u okolini tih postrojenja. Na kraju, ili na početku priče, imate jedno trajno osiromašenje tih područja. Danas u okolini Pljevalja vrlo je teško razvijati turizam, iako ta opština ima fantastične preduslove upravo za razvoj turizma. Danas naši poljoprivrednici, kada izađu na pijacu, kriju da su proizvodi iz Zete, iako je Zeta područje koje može da hrani cijelu Crnu Goru.
