JELUŠIĆ: Mislim da je posjeta Oli Rena i njegovo obraćanje poslanicima crnogorske Skupštine na neki način odrazila sve ono što se u ovom trenutku događa na planu mogućih budućih evropskih integracija. Kao profesor književnosti bih podsjetila na jedan roman Borislava Pekića u kojem jedan junak ima izreku koju često pominje, a ona glasi: "Što daje život, to ga i uzima". Kako to primjenjujem na crnogorske prilike? Činjenica je da se solidan progres, o kome je govorio Oli Ren u Skupštini, ne bi u crnogorskim uslovima, nastalim uz rat i nakon proteklog rata, ni mogao dogoditi bez svih raspoloživih sredstava privlačenja stranog kapitala ili pak našeg otuđenog i privatizovanog, da nije bilo ovakve situacije sa pravosuđem, dijelom i korupcije, jer ovo nije bila zemlja u koju bi strani kapital tako pohrlio. Ona to, na žalost, još uvijek nije. Zbog toga se ne čudim što nema prave političke volje koja bi barem započela obračun sa korupcijom i uspostavljanjem vladavine prava.
Premijer Đukanović je plasirao, na prvi pogled samo razumljivu, ali prilično problematičnu tezu, da će rast društvenog proizvoda i materijalno bogaćenje građana značiti automatski mogućnost i šansu za ukidanje korupcije i za vladavinu prava. Odista to jeste blizu nekoj zdravo-razumskoj logici - da nećete izabrati da budete korumpirani ako imate dovoljno za život. Pekićev junak Simeun Njegovan kaže: "Ako je etnos u profitu i etos je". Ali ovo je opet samo zamisao, ni bolja ni gora od onih u čije su se ime vodili ratovi i satirali narodi. Obećava, ali ne garantuje, daje ekonomski život, ali ga i ubija ako se protiv progresivnog geometrijski gomila u rukama ipak malog broja ljudi. Nesumnjivo je da ima pozitivnih pomaka na ekonomskoj sceni Crne Gore i to mi građani možemo da osjetimo, ali je taj liberalno ekonomski model upravo onaj zamajac koji dalekovidno gledajući znači da ono što daje život, na kraju će ga i uzeti.
U ovom trenutku Oli Ren je vrlo dobro dijagnostifikovao problem kako da se riješi to što nam nedostaje za pridruživanje Evropskoj uniji. Na prvom mjestu je politička volja, na drugom ne postojanje nikakve tolerancije prema prekršiocima i snaga sudova. Kod nas sve te fraze vezane za evropske integracije pomalo liče na one iz socijalističkog vremena, koje su izgovarane a da nikoga na ništa nisu obavezivale, sve dok se nisu istrošile i samo-ukinule. U ovom trenutku bi trebalo da se ljudi koji su na vlasti na neki način okrenu protiv samih sebe, da pokušaju da prekorače preko svega što je u jednom trenutku i donijelo ekonomski profit Crnoj Gori.
RSE: Predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Haris Silajdžić, tražio je od crnogorskog predsjednika Filipa Vujanovića izvinjenje zbog uloge crnogorske vlasti tokom rata u Bosni i Hercegovini. Intelektualci u toj zemlji traže izvinjenje zbog zločina koje su protiv Bošnjaka muslimana počinjeni na teritoriji Crne Gore. U Crnoj Gori, ali i vani, mnogi se pitaju čemu ta formalna izvinjenja. Šta vi mislite - izvinjenje ili lustracija, ili i jedno i drugo?
JELUŠIĆ: Nisam daleko od toga da mislim da bi to trebala da budu čak i formalna izvinjenja. Ne mislim da smo mi bili bez patnje na ovoj strani. Mislim da je na drugoj strani bilo mnogo više patnje i da smo iz naše države, voljno ili nevoljno, i mi u tome učestvovali. Smatram da ni ekonomski preporod ne ide bez etičkog preporoda. Smatram da bi se valjalo izvinuti za sve u čemu se Crna Gora ogriješila o građane drugih jugoslovenskih država, bez obzira što to tada nije bila Crna Gora, nego JNA, a bilo je i drugih načina. Ne mislim da je to nešto što bi umanjilo ni Crnu Goru ni Crnogorce, naprotiv - uzvisilo bi ih. "Junaštvo je braniti sebe od drugoga, a čojstvo braniti drugoga od sebe". Za sve one trenutke u kojima druge nismo branili od sebe, ne bi mi smetalo izvinjenje.
RSE: Da li ste dobili poklon za Međunarodni dan žena?
JELUŠIĆ: Dobila sam poklon od najmlađeg djeteta, a starija djeca već znaju da nisam veliki obožavalac 8. marta jer sam zadovoljna sopstvenim polom i ne bi ga zamijenila za onaj drugi. Ne bih prihvatila da u godini samo jedan dan bude moj dan. Kao i za muškarce, svih 365 ili 366 dana su moji dani. Taj jedan nije potreban da bi mi se dalo na znanje da sam ravnopravna. Bojim se da u našim uslovima on znači mnogo manje, ne znači neku ideju ravnopravnosti ili njen dokaz, ali više nekakvu dekoraciju, nekakav barokni ukras, meni čini se nepotreban u ovom trenutku, mada je svaki poklon lijep, ali je ljepše da se dobije nekog drugog dana, a na baš 8. marta. Dobro je što nije radni dan jer možete da dobijete neke komplekse kada vidite kako ljudi odnose čitave kamione cvijeća i slično. Čini mi se da nije dobro profilisano to slavljenje i ne volim mnogo taj praznik.
