RSE: Posljednjih mjeseci ekonomska kriza je zasigurno najčešće ponovljeni izraz u svakodnevnom životu. Da li uočavate da kriza mijenja našu svakodnevicu?
Mitrić: Možda je to kod nas u Crnoj Gori malo drugačije. Mi manje govorimo o toj krizi, možda zato što sada čekamo izbore, a nekako ti naši političari izbjegavaju o tome da pričaju. Mi smo praktično u krizi u zadnjih dvadesetak godina, od 1990. godine prošlog vijeka, tako da je naš narod postao na neki način imun i stekao neku otpornost koja je vrlo varljiva. Ona samo treba da dobije malo jači okidač. Ako se bude pojavila ova kriza koju najavljuju, u Crnoj Gori će biti dosta neprijatno, pa se može očekivati malo više socijalnih nemira, koje imamo i danas – zatvaranje fabrika, slab rad sindikata, nezaštićenost radnika i mnogo, mnogo čega drugog.
RSE: Koliko na nivou naše svakodnevince primjećujete promjene? Da li ih uopšte ima ili se kriza događa negdje drugo?
Mitrić: Mi još ne vjerujemo da ima krize. Još uvijek su naši kafići puni, još uvijek na ulici ima ljudi, još uvijek ima osmijeha na licima, u naše ambulante ne dolazi tako puno ljudi sa egzistencionalnim problemima koje stavljaju u prvi plan, ali kada nekima propišemo neki lijek, oni nisu u stanju da ga kupe, iako koštaju nekih par eura.
RSE: Kriza indukuje strah kao svoj najjači začin. Kako prema vašim iskustvu reagujemo u tim trenutcima?
Mitrić: Tačno je to da je strah osnov i kada čovjek dođe u to stanje onda je nepredvidivo kako će reagovati. Prva reakcija može da bude neko bježanje, ali kada nema gdje da pobjegne, onda dolazi do bijesa i do stvaranja otpora i neke mržnje, do stvaranja agresije koju može usmjeriti prema sebi ili prema drugima. U Crnoj Gori je povećan broj delikvencije, ubistava i samoubistava, ali čini mi se da to nije tako mnogo izraženo u odnosu na ranije.
RSE: Što je sa motivacijom, da li je kriza pojačava ili upravo poništava?
Porodica čini okosnicu svega. Ako dijete ne pripremimo, ako mladi čovjek, koji je prije 20 godina rođen i koji je danas odrastao čovjek, nije pripremljen u porodici da se suoči sa tim problemima, kada izađe van, on se vrlo lako okreće putu delikvencije, putu druge ili lične propasti. Moramo sačuvati našu mladost koja je praktično rođena i podignuta u krizi. Oni su dobili neka nova mjerila vrijednosti, dobili su neke pogrešne idole i neke pogrešne identifikacije. Mislim da smo mi narod koji je dosta optimistički raspoložen, koji umije na svoj način da se šali. To je neka naša snaga da prebrodimo sve ovo. Kod nas često ide krilatica - Lud je onaj koji nije poludio u ovom vremenu.
