"Hrvatsko društvo je sve više polarizirano i sve više podijeljeno. No, svaki umjetnik, svaki pisac mora odabrati svoje bitke, a umjetnička iskrenost predstavlja neku vrstu oružja protiv svih devijacija koje postoje u hrvatskom društvu", ocjenjuje u razgovoru za Radio Slobodna Europa (RSE) pisac, dramaturg i profesor na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, Tomislav Zajec.
U književnosti se pojavio prije više od 20 godina provokativnim romanom "Soba za razbijanje" o zlatnoj mladeži u Zagrebu, piše drame i poeziju, dramatizira tekstove drugih pisaca, surađuje na filmskim scenarijima.
RSE: Ima li danas radosti u književnosti i uopće u kulturi Hrvatske?
Zajec: Da ne vjerujem u radost, da ne vjerujem u ono što književnost i kultura zapravo mogu ponuditi, sasvim sigurno se ne bi bavio ovim poslom. A pogotovo vrlo vjerojatno ne bih radio na Akademiji sa našim kulturnim književnim podatkom, dakle sa onima koji tek dolaze i koji najviše te radosti imaju i koji to pokazuju. Ne samo radost, već i kritički propituju društvo i sve ono u čemu živimo. Zato se meni čini da itekako postoji i poticaja i novih ideja i novih načina na koje se te ideje iskazuju.
RSE: U Vašim romanima progovarate o mnogim temama o kojima se u Hrvatskoj gleda sa podozrenjem. Koliko je danas teško biti drugačiji u Hrvatskoj, druge vjere, drugačijeg političkog svjetonazora ili seksualnog opredjeljenja?
Zajec: Živimo u društvu koje je, nažalost, sve više polarizirano i sve više podijeljeno. Moram priznati da me to izrazito brine. Mislim da ono što pisci i umjetnici mogu činiti je progovarati iz vlastite perspektive, upravo o tim nekim neuralgičnim točkama našeg današnjega društva. Ali, u svakom slučaju, po meni je oružje progovaranje o istini i to vlastitoj istini iz osobne perspektive. To je najbolje oružje koje umjetnici imaju.
I ono što mi je, zapravo, lijepo za vidjeti je, da oni ne šute, da govore o tome što ih muči na način na koji i ja to radim u svojim tekstovima, od romana još iz kraja devedesetih, pa do današnjih kazališnih tekstova. Tako pokušavam dotaknuti te neke stvari, koje je su izvorište konflikata, jer ako umjetnici ne otvaraju te bolne i problematične točke, onda ne znam što i čemu bi mogli služiti.
Najviše nam nedostaje razumijevanja. Nismo u stanju sjesti za stol.
RSE: Što je ono što danas ne dostaje Hrvatskoj, da parafraziram naziv Vaše drame "Ono što nedostaje"?
Zajec: Čini mi se da nam najviše nedostaje razumijevanja. Mislim, da smo postali osjetljivi i da jednostavno nismo u stanju sjesti za zajednički stol i porazgovarati o temama koje nas muče, bez da donosimo neke konačne i krajnje zaključke. Čak mi se čini da je to rezultiralo time da smo i prestali slušati jedni druge. A ja sam na jednom mjestu rekao da drama predstavlja pokušaj razrješenja konflikta i da bez dramske situacije, odnosno bez dramskog sukoba i bez dijaloga, ne postoji ni drama.
Rekao bi da nema potrebne otvorenosti za dijalog, pa čak, i ako se ne slažemo sa nekim stvarima, bilo bi dobro i druge poslušati i pokušati ih razumjeti, možda je malo preteška riječ, ali doći do nekog suglasja. Bez takvog suglasja ne možemo živjeti, a upravo to trenutačno pokušavamo.
RSE: Da li je uopće kritička misao u Hrvatskoj dobrodošla. Velika srpska povjesničarka Latinka Perović je rekla da kritička misao usamljuje. Dijelite li njeno mišljenje?
Zajec: Ono što mogu reći iz nekog svog, sada već dvadesetogodišnjeg iskustva bivanja na kulturnoj sceni, je da bez kritičke misli nema kulture i umjetnosti. I ona, ako i usamljuje, istovremeno poziva na dijalog i meni je drago što sam u posljednjim projektima vidio da ima potrebe za dijalogom, za razgovorom, i zato smatram da je kritička misao nužan preduvjet za stvaranje.
I, ono što je najvažnije u tom kontekstu, je da, ukoliko je umjetnik u stanju samog sebe pogledati u oči, biti iskren prema samom sebi, to prepoznaju i publika i njegovi sugovornici.
RSE specijal – Latina Perović:
- Jugoslaviju bilo lakše zamisliti nego ostvariti
- Titova najveća 'greška' je što je umro
- Jugoslavija pripada istoriji, ali njeni duhovi još žive
RSE: Posljednjih mjesec dana, posebno tokom proteklog Svjetskog nogometnog prvenstva, moglo se ćuti da je važno biti ponizan. Tu riječ je često koristio izbornik hrvatske nogometne reprezentacije. No, ja nisam nogometni fan, pa mi je taj pojam u nogometu nejasan, jasan mi je u vjeri. Ali što se želi time postići u društvu 21. stoljeća?
Zajec: Meni se čini zanimljiva perspektiva i zanimljiva usporedba, ali ako bi tu usporedbu preselili u prostor umjetnosti, meni se čini da poniznost, prije svega, znači otvorenost za suradnju, jer umjetnosti nema bez suradnje i pogotovo je važna u kazališnoj umjetnosti kojom se bavim u zadnje vrijeme.
U tom kontekstu poniznost sasvim sigurno ne znači nametanje, već pozicioniranje vlastitog stava unutar umjetničkog prostora kojim se bavimo i u kojem zajednički obitavamo.
Volim kazalište jer ono puno više od poezije, proze ili od bilo koje druge umjetnosti, zove na prostor suradnje.
RSE: Što biste rekli da bi Vam intendantica Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) rekla, da morate biti ponizan?
Zajec: Ne znam u kojem kontekstu bi to od mene tražila, ali, u svakom slučaju, vlastitu poniznost promatram tako da u nekom radnom procesu moje mišljenje nije ekskluzivno mišljenje i da ono što radim nije zadnja točka svega. Volim kazalište upravo zbog toga, jer ono puno više od poezije, proze ili od bilo koje druge umjetnosti zove na prostor suradnje, a meni se čini da u nekakvih zadnjih pet, šest godina najviše i najbolje radim upravo kroz taj prostor suradnje.
Dakle, ako na neki način znači poniznost i u nekom trenutku odustati od onoga što mislimo i uvjereni smo da je točno, ukoliko nam netko drugi ponudi neku drugu perspektivu koja je točnija, nemam nikakav problem prihvatiti je, štoviše. Kazalište je prostor kolektivnog čina, ne postoji bez kolektiva i ne postoji bez suradnje.
RSE: Vi govorite o dijalogu, suradnji. Međutim, u Hrvatskoj je sve više podjela "na dobre i loše Hrvate", oni koji su za Thompson i ustaše su dobri, a loši su svi koji ne misle tako. Koliko je, prema Vašem mišljenju, jedan lažni patriotizam prisutan u javnom prostoru Hrvatske?
Zajec: Meni se čini da je to posljedica svega ovoga o čemu smo razgovarali i da je to neka vrsta velike dimne zavjese, koja neprekidno plovi nad našom političkom i društvenom stvarnošću i zamagljuje ono što su konkretni i što su bitni problemi hrvatskoga društva. I dok ne krenemo rješavati bitna i strateška pitanja koja su nam od životne važnosti, uvijek se vraćamo na ono što predstavljaju dimne zavjese, a to je neka vrsta distrakcije od onoga što je važno.
RSE: No, mnogi upozoravaju da ono što se u 90-ima prikrivalo, a bilo je prisutno, mislim na ustašizaciju društva, sada se otvoreno zagovara i kao da se sat povijesti vraća godinama unatrag, i to postaje normalna pojava. Ja mislim da protiv toga treba stalno govoriti.
Zajec: Apsolutno se slažem i tu nemam što dodati. Mislim da je to neki trend koji je zabrinjavajući i koji traži da se o tome govori, da se upozorava na te vrlo negativne aspekte onoga što trenutačno živimo u Hrvatskoj.
RSE: Ali živi se u vremenu u kojem braniteljske udruge u Hrvatskoj određuju što je podobno u kulturi, što nije, kako treba izgledati film, da li negdje može svirati Hladno pivo, pogotovo uoči obilježavanja "Oluje", u vremenu kojem postoje društveno nepoželjni redatelji i gdje se smjenjuju ljudi u kulturnim institucijama sa kojima bi se svako društvo trebalo ponositi. Kako odgovoriti na takve postupke?
Zajec: Meni se čini da svaki umjetnik, svaki pisac, mora odabrati svoje područje djelovanja. Svatko mora odabrati svoje bitke. Osobno, ako me pitate kako na to odgovoriti, ja to radim tako što otvaram te, meni osobno, najbitnije teme i probleme sa kojima se ja znam, mogu i želim suočiti. U tom kontekstu, meni se čini da samo umjetnička iskrenost jest ono što predstavlja neku vrstu oružja protiv svih tih devijacija koje postoje u hrvatskome društvu.
To je ono čemu pokušavam naučiti i svoje studente, da prije svega budu iskreni prema sebi, da odaberu područje, odnosno da odaberu ono što je od životnog značenja za njih kao osobe, i da onda na neki način vrlo iskreno progovaraju o tome u materijalima koje rade. Naše najveće oružje su zbirke poezije, romani, priče i dramski tekstovi, na kojima radimo i koji malo, pomalo, trebaju i mogu, kao što se napokon pokazalo kroz cijelu povijest književnosti i mijenjati društvo.
- Nora Krstulović: Umjesto kulture, čeka nas parkiralište ili fontana
- Zakoni 'u muškom rodu' za život u patrijarhatu
RSE: Kazalište je, u pravu ste, nekada bilo mjesto gdje se stvaralo, mijenjalo, gdje je bilo glumačkog zanosa i strasti, živosti, mjesto gdje se utjecalo na društvenu svijest. I danas se pamte neke velike predstave u HNK-u, neka gostovanja. Pamte se Dubrovačke ljetne igre, iskoraci Zagrebačkog kazališta mladih, značaj ITD-a, Pozdrava. Što je ono što bi danas moglo preživjeti zaborav vremena?
Zajec: Upravo to o čemu govorimo događa se u recentnoj predstavi koju smo radili Selma Spahić i ja u Zagrebačkom kazalištu mladih "Ono što nedostaje", a koja se, između ostalog, bavi i nekakvim utvaranjem istine o vlastitom osobnom i seksualnom identitetu. Susreli smo se sa jako puno mladih ljudi koji su poslije predstave došli i rekli da im je to što su vidjeli, to što su iskusili, jako puno značilo. Meni se čini da te promjene ne mogu biti revolucionarne. Ali, ukoliko jedna osoba bude promijenjena onim što ste napisali ili onim što ste izveli ili onim što ste naslikali, mislim da smo puno napravili.
Ja vjerujem u takvu vrstu male, ali kontinuirane promjene koja može, kada se akumulira, promijeniti i društvo. Možda je to malo i pomalo idealistična vizija umjetnosti, ali u nju vjerujem i bez nje sasvim sigurno ne bi stvarao.
RSE: Pisac romana, drama, pjesnik, dramatičar, sveučilišni profesor... Gdje je Vaše "ja" najviše prisutno?
Zajec: Mislim da je moje "ja" neki način baš u svemu što se nabrojali, pomalo zbog toga, ili upravo na taj način. Podjednako uživam u svim tim aspektima svoga djelovanja i nisam siguran da bih mogao da me sad pitate za što bih se odlučio, odlučiti se za jedno. Meni to na neki način služi kao vrsta osobne regeneracije i u svim tim aspektima to sam "ja".
RSE: Je li to onda to ta "radost" sa kojom smo počeli ovaj razgovor?
Zajec: Meni se čini da jest. Prostor stvaranja nužno mora biti prostor radosti. I mislim da sam u svom dosadašnjem umjetničkom putu imao veliku sreću, ali mislim da je ona i posljedica optimizma i želje za stvaranjem. Važno je uživati u samom procesu stvaranja.
Facebook Forum