Dokumentarni film iz Bosne i Hercegovine, Scream for me Sarajevo, osvojio je nagradu za najbolji dokumentarni film na Internacionalnom festivalu filma i muzike u Čikagu. Ovo je već deveta nagrada za film režisera Tarika Hodžića.
Film, za koji kažu da je jedan od najvrednijih filmova o sarajevskoj opsadi, prati događaje dolaska frontmena kultnog metal banda, Iron Maiden, Brusa Dikinsona (Bruce Dickinson) i njegovog benda u opkoljeno Sarajevo 1994. godine, kada je i održan koncert u Bosanskom kulturnom centru.
Režiser Tarik Hodžić za RSE kaže kako Scream for me Sarajevo nije ratni film, nego film o ljudima u ratu, sa fokusom na mladima, koji su u trenutku rata apsolutno nedužni.
RSE: Prije svega čestitke. Kako je bilo na dodjeli nagrada u Čikagu? Da li ste očekivali da ćete baš Vi dobiti nagradu?
Hodžić: Čikago nas je sve prijatno iznenadio. Kako je bilo na dodjeli nagrada, znamo samo preko naših ljudi koji su bili gore na premijeri jer niko, na žalost, nije mogao da prisustvuje premijeri filma u Čikagu. Bilo je divno da smo se jednog jutra probudili i već bili zatrpani mejlovima i čestitkama, dok smo mi uopšte shvatili šta se dešava. Vidimo da je Scream for me pobijedio kao najbolji dokumentarni film.
RSE: Odakle ideja i kako je došlo do snimanja filma?
Hodžić: Na filmu se radilo četiri godine. Prva inicijalna ideja je došla od prijatelja i glumca Jasenka Pašića, koji je jedan od aktera u ovome filmu i sa kojim zajedno potpisujem scenarij. On je jednu noć sjedio do iza ponoći i na web stranici Metal talk, pročitao tekst koji se zvao Sceam for me Sarajevo dio I. Tu je shvatio da je Brus Dikenson, 1994. godine, došao u ratno Sarajevo i održao koncert. U tom trenutku je to za njega, a kasnije i za mene, bilo na nivou naučne fantastike. Apsolutno se o tome skoro ništa nije znalo. Kasnije, kada je Jasenko nastavio da istražuje, vezano za taj događaj, otkrio je mnoge pojedinosti. Tu me je pozvao i ponudio mi da režiram taj film. Objeručke sam prihvatio.
RSE: Obzirom da se radi o dokumentarnom filmu, pretpostavljam da je video dokumenata, koji su bili potrebni, bilo jako malo. Kako ste se snašli i šta se nanovo snimalo?
Hodžić: Kada smo krenuli u sami film, prva stvar je bila važna, da vidimo da li Brus Dikenson želi da bude dio toga. Bez njega, realno, može se snimiti film, ali to ne bi bila takva priča. On je pristao, a mi još uvijek nemamo ništa. Često smo željeli reći da to nije smo film o ratnim činjenicama, ovo je film o sjećanjima ljudi, čega se ljudi sjećaju iz tog perioda, a pogotovo, vezano za taj koncert.
Od toga smo krenuli i apsolutno ništa nismo imali. Jasenko nalazi jednu fotografiju sa press konferencije, neposredno prije koncerta. Shvatimo da je napravio Milomir Kovačević Strašni. Kontaktiramo Strašnog i otkrijemo da on ima sedam filmova u svojoj arhivi, koje je islikao te noći. To su bile prve fotografije. Nakon toga, Aleks Elena, bubnjar iz Brusovog benda, koji sada živi u LA, je imao nekih pet filmova, koje je usput fotografisao, dok je dolazio u Sarajevo i dok su bili na samom koncertu. Već smo imali određene fotografije.
Najnevjerovatnija stvar koja se desila je da u jednom trenutku pronalazimo video zapis sa tog koncerta koji nam šalje major Martin Moris iz Londona, iz svoje privatne kućne arhive. U trenutku kada je on poslao taj video, sa tih pet pjesama, koliko ih je bilo na koncertu, nismo mogli vjerovati.
To je samo jedan dio toga. S druge strane, do premijere, imali smo osjećaj da imamo samo neke sretne koincidencije koje nam se dešavaju. Nevjerovatno je koliko se ljudi počelo pojavljivati i kontaktirati nas. Neki pronalaze plakat iz tog vremena, neko nam šalje svoju sačuvanu kartu iz 1994. godine. Trevor donosi majicu, koju su oni štampali za tu noć u Sarajevu. Vidjeli smo i shvatili da je u stvari ova priča na neki način sazrela da se ispriča. Sve što se dešavalo do premijere, bilo je sretno po nas i za cijelu ekipu ovoga filma.
RSE: Prvobitno su, prema zamisli organizatora, Dikinson i njegov band, trebali svirati isključivo za pripadnike UN-ovih mirovnih trupa u Sarajevu, ali je lider to odbio, kazavši da on može održati koncert samo za stanovnike Sarajeva. Da li biste voljeli da ste bili na tom koncertu?
Hodžić: Naravno da bih volio. U trenutku dešavanja, živio sam u Visokom. Imao sam možda čak 15 na 16 godina. Jasenko je puno mlađi, bio je dijete, koje se sjeća samo skloništa i nekih stvari, više prema onome što su mu roditelji pričali. Mnoštvo mojih prijatelja iz Sarajeva, kažu da nikada nisu čuli za taj koncert, koji su metalci. Grad je bio pod opsadom, neke informacije su negdje prolazile, negdje nisu. U polutajnosti se to na neki način moralo držati, zbog bojazni da bi se nešto loše moglo dogoditi.
Martin Moris, major UN-a, je pozvao Brusa da dođe i da održi koncert isključivo za omladinu Sarajeva. Brus je pristao. Po njih je trebao da dođe helikopter i da ih stave u neke transportere. Ali, sve se to ubrzo raspršilo. Tu je najizuzetniji dio priče. Kada su došli u Split, UN im je rekao da im ne može garantovati sigurnost, nije bilo helikoptera. Onda Brus odlučuje sa svojim bendom i kaže da će sam naći način da dođem u Sarajevo i da održim koncert. On krene nekim, potpuno nesigurnim, alternativnim putevima, bez ikakve sigurnosti i bez ikakve podrške. Ta njegova odluka je herojski čin.
RSE: Iako se veže za ratnu tematiku, ipak je film Scream for me Sarajevo nešto drugačiji. Zbog čega?
Hodžić: Ovo nije ratni film. Ovo je film o ljudima u ratu. Fokus je isključivo na mladim ljudima, koji su u trenutku rata apsolutno nedužni. Nisu imali nikakvu odgovornost za ono što se dešavalo tada u cijeloj zemlji i u Sarajevu. Film je fokusiran na te ljude, njihove privatne priče i na njihova sjećanja.
Ovdje je rat tretiran kao vremenska nepogoda. Ne ulazimo ni u kakvu politiku, nismo željeli ulaziti ni u uzroke rata. Imaju drugi filmovi o tome, imaju drugi načini da se ljudi edukuju, ako ih zanima. Nas su ovdje samo zanimali mladi ljudi, kako pokušavaju da sačuvaju svoj zdrav razum.
Opsada Sarajeva
RSE: Kada ste saslušali sva ta svjedočenja, šta je na Vas ostavilo najjači utisak?
Hodžić: U ovom filmu ima par potresnih priča. Generalno, kompletan materijal je potresan. Pogotovo je jako teško raditi sa arhivskim materijalom. Došli smo do materijala gdje ljude pogađaju snajperi. Nema toliko toga u filmu. Ima jedna priča o dječaku koji je poginuo. To je jedina smrt koju vidimo u filmu.
Dječak je s majkom prolazio kraj Trevora i tražio mu bombon. Trevor je rekao da nema bombon. Oni su otišli dalje. Do deset metara odatle, snajper je pogodio majku u stomak, prošao kroz nju i dječaka pogodio u glavu. Tada Trevor pokušava da spasi dječaka. S druge strane vidimo na koji način on proživljava sva ta sjećanja i kako je to uticalio na njega. Trevorov ponovni dolazak u Sarajevo je na neki način bila jedna vrste katarze za njega.
Dok sam pregledao arhiv, proživljavao sam trenutke u kojima sam bio jako sretan, smijao sam se. U drugim trenutcima, u montaži, počinjem da plačem. Čini mi se da ta stanja, koja su se proizvodila kod mene, u toku montiranja, nekako sam uspio prenijeti na samu publiku. Gdje god je film igrao, do današnjeg dana, na desetine festivala, bukvalno ljudi kažu da je nevjerovatan taj emocionalni koncept, u kojem ljudi plaču, pa se smiju, pa plaču. Provuče se film kroz nekoliko stanja i dođe do samoga kraja.
U ovom filmu, muzika i umjetnost, uspijevaju pobijediti rat. Na tu činjenicu smo, i ja i cijela ekipa, jako ponosni.
RSE: Mogu li muzika i umjetnost pobijediti mir, bar ovaj kakav mi imamo u BiH?
Hodžić: Sigurno da mogu. Sve je to do ljudi. Ono je bilo drugo vrijeme. U onom trenutku, u gradu pod opsadom, Sarajevo je imalo desetine bendova. Danas u miru imamo dva-tri benda. To već govori o nekim drugim stvarima. Tada se, što kažu ljudi, radilo srcem, nije bilo ništa bitno.
S druge strane, imamo neku drugu vrstu problema. Svakodnevna politička previranja nas zamaraju i ljudi se bore za svoje egzistenciju. Ona to nekako sve otežava, ali na sreću, uvijek ima pozitivnih primjera. Volim reći da je to sve period koji ćemo nekada kasnije spominjati.
Facebook Forum