Hrvatski filozof Srećko Horvat, jedan od osnivača zagrebačkog Subverziv festivala, na kome se okuplja svake godine regionalna i svetska levica, boravi od sredine decembra u Beogradu u okviru projekta Krokodilove „Kuće za pisce“. Prošle nedelje je predstavljena Beogradjanima knjiga „Šta Europa želi“, čiji autori Srećko Horvat i njegov slovenački kolega Slavoj Žižek žestoko kritikuju EU i neoliberaliazam. Horvat najpre govori o povezivanju levice u regionu.
Horvat: Situacija u regiji ili regionu se zaista promijenila na bolje u zadnjih nekoliko godina, i to se dogadja paralelno, kao i u cijelome svijetu, da li je to slučajno ili ne, upravo u doba financijske krize 2007. na 2008. Nakon toga u Hrvatskoj, recimo, dolazi do znamenite blokade ili blokada fakulteta, koja je trajala po mjesec dana na preko dvadeset fakulteta i kada upravo prvi put u javnost dolazi ideja direktne demokracije i da reprezentativna demokracija možda nije baš prava demokracija na našim prostorima. U to vrijeme se razvija inicijativa Pravo na grad u Zagrebu, protiv privatizacije javnih prostora. I ako sada uspoređujete situaciju, vidjet ćete da se na čitavom Balkanu zapravo dešavaju slične stvari. I u Srbiji je bilo blokada. I u Srbiji postoji Ministarstvo prostora, koje se bavi gentrifikacijom. Ono što je zanimljivo posljednjih mjeseci jeste da su se sindikati konačno počeli aktivirati.
RSE: Kada sam postavila to pitanje, očekivala sam, moram priznati odgovor da levice zapravo i nema?
Horvat: Nije. Ljevice nema ako govorimo o establišmentu i ukoliko govorimo o onima koji vladaju ovim našim prostorima. U Hrvatskoj je nominalno na vlasti lijeva vlada, ali ona sa ljevicom nema ništa. Oni su tobože socijaldemokrati, ali ni sa socijalnim, ni sa demokratskim nemaju ništa. Zapravo, provode gore ekonomske reforme od onih koje je provodila takozvana konzervativna Vlada.
Ista situacija je u svim zemljama bivše Jugoslavije i na čitavom Balkanu, gdje zapravo ljevicu na vlasti nemate. Ali to još uvijek ne znači da ne postoji ljevica koja je vanparlamentarna i koja se razvija. Tu postoje jako zanimljivi razvoji, mnoštvo ideja, ali, da, u pravu ste – daleko je to još uvijek od ujedinjene ljevice.
RSE: Mada glad za levicom, izgleda, postoji. Na promociji vaše knjige, prošle nedelje u Beogradu, sala je bila prepuna. Stajalo se i sedelo na podovima. To me podsetilo na atmosferu iz šezdesetih i sedamdesetih godina, kada su se Praksisovci, beogradski i zagrebački filozofi, pojavljivali pred publikom u sličnoj atmosferi. Da li pravite bilo kakvu paralelu između te dve situacije?
Horvat: Mogu povući samo teorijsku paralelu jer za razliku od vas, još me nije bilo kada je Praksis harao ovim područjima, premda sam imao čast upoznati Milana Kangrgu, prije nego je umro, kao i neke druge koji su bili bliski Praksisu. Definitivno je Praksis možda najbolje što se na ovim prostorima desilo za filozofiju.
Mogu dati jednu analogiju, premda to možda nije objektivno jer sam jedan od osnivača Subverziv festivala, jest da kao što ste šezdesetih godina na Korčuli imali Ljetnju školu Ernsta Bloha, Markuzea, najrelevantnije mislioce, tako ste unazad nekoliko godina u Zagrebu imali gotovo sve najrelevantnije filozofe današnjice. I svi oni kada dolaze ovde, poput Tarika Alija koji je bio, ne samo u Zagrebu, nego i na Visu, pa i u Beogradu nedavno na Sajmu knjiga, i svi oni, kada dolaze ovdje, zapravo ovaj prostor gledaju kao jedno zaista vibrantno područje, gdje je oduvijek postojalo mnoštvo ideja. Ne samo u doba Jugoslavije, nego i sada, sa pokretima koji se razvijaju.
Tako da paralele zaista postoje. Imamo još jako puno posla, ali i širi se taj prostor. I ono što je meni posebno drago i što se videlo na promociji da su neke barijere zaista ukinute i da sada, posebno u Srbiji, postoji glad za progresivnim idejama. Ljudi uviđaju da će Zakon o radu više promijeniti njihove živote, nego neka sapunica ili Ravna gora.
RSE: Koji je, po vama, bio zlatni period Balkana? Kada je država ovde imala emancipatorsku ulogu?
Horvat: To je definitivno bilo razdoblje Jugoslavije, uz sve minuse koje Jugoslavija imala. To je bila jedna velika ideja koja je imala emancipatorski, egalitarni karakter. I sada se u Beogradu odvija izložba „Živio život“, o životu u Jugoslaviji. Zanimljivo je da se radi o komodifikaciji Jugoslavije ili nekoj vrsti komodifikacije sjećanja, gdje opet na vidjelo dolazi jugonostalgija.
Ali ja bih se tu prije osvrnuo na tezu, koju je dao poznati slovenski sociolog, stvarno jedan od inspirativnijih slovenskih mislilaca, Mitja Velikonja, koji je napisao knjigu “Titostalgija”, u kojčak i emancipacijski karakter. On kaže da se ljudi osvrću u prošlost zato što im u sadašnjosti, između ostalog, nije dobro. Vide da su u prošlosti neke stvari ipak bile bolje. Konkretno, u ovoj situaciji danas.
Da, Jugoslavija je imala i Goli otok i cenzuru i borbu protiv neistomišljenika ipotkraj Jugoslavije, u osamdesetim godinama, je standard pao za 40 posto itd, međutim, za vrijeme Jugoslavije je bilo besplatno obrazovanje za sve ljude, svi su imali zdravstveno osiguranje, postojao je kakav-takav standard. Danas se to toliko srozalo da, ukoliko vaše dijete bude htjelo ići na fakultet, za deset godina ćete morati dići kredit. U tom smislu jugonostalgija pokazuje da je nekoć postojao period na ovim prostorima koji je imao emancipatorski karakter.
Da sada ne idemo u Pokret nesvrstanih, pa da uspoređujemo gdje se danas Srbija, Hrvatska ili Crna Gora nalaze po pitanju vanjske politike jer su potpunu nerelevantni, a Pokret nesvrstanih je zaista bio neka vrsta pozitivnog trećeg puta, ne u blerovskom smislu. Da ne idemo u samoupravljanje, koje je imalo greške, ali koje je ipak imalo ideju u solidarnosti među onima koji imaju više i onima koji imaju manje i ideju da radnici sami mogu koliko-toliko odlučivati. Ta ideja se danas razvija u Mondragonu, u Španjolskoj.
Postoji niz stvari koji su taj period činili emancipacijskim.
RSE: Da li bi se moglo reći da je put ovih država prema Evropi, emancipatorski? I u Hrvatskoj i u Srbiji jača nacionalizam, moglo bi se reći i fašizam. Dolazi do revizije istorije. Ustaštvo i četništvo jačaju. Kako to razumeti i ima li to veze sa Evropom? Da li je neki umereni nacionalizam poželjan za Evropsku uniji u kojoj trenutno vlada desnica?
Horvat: Kako kaže moj prijatelj i pjesnik, Marko Pogačar – jedina gora stvar od fašizma je umjereni fašizam. I on time zapravo misli nešto što će Umberto Eko divno pokazati u svojim tezama o ur-fašizmu, gdje kaže da bi situacija bila bolja da ljudi idu po ulicama i otvoreno kažu da neke ljude treba strpati u Aušvic jer onda bismo barem znali gdje se nalazimo. Danas bljeskovi istine dolaze na referendumima, kroz mejn stream serije i slično, ali je to još uvijek umjereni fašizam, premda on čitavo vrijeme tinja na ovim prostorima.
Kada govorimo o EU, dolazimo do problema - od koga se mi to zaista emancipiramo i kamo zaista idemo? Teza koja je prevladavala prije nego su Slovenija i Hrvatska ušle u EU, donekle to važi i za Srbiju, jest da nam ulazak u EU garantira stabilnost, mir, nestanak nacionalizma i slično. Međutim, tu sam jako skeptičan jer fakti pokazuju suprotno. Ako pogledate današnju Evropu, tamo upravo vlada umjereni fašizam, koji ne tjera ljude u Aušvic, ali se Romi protjeruju iz Francuske, koji se nominalno bore za ljudska prava, ali je 16.000 imigranata umrlo u posljednjih 20 godina na obalama Italije. Imate desne stranke, ne samo Zlatnu zoru, koja je najspominjaniji i najradikalniji primjer, postoje stranke u zemljama zapadne Europe, koje su dio parlamenta i koje su legitimne. Imate čitavu jednu zemlju gdje vlada umjereni fašizam, a to je Mađarska, koja je vrlo često uzor i srpskim i hrvatskim desnim nacionalistima.
EU više nije zajednica koja može garantirati stabilnost i mir i nestanak ratova. To treba shvatiti čim prije.
RSE: Kada je, po vašem mišljenju, Evropa krenula “krivim putem”? Da li uopšte osporavate ideju EU i njeno postojanje kao takve ili imate „recept“ , uslovno rečeno, za njenu reformu?
Horvat: Ja nemam recept. Ima ga čovjek koji je pisao predgovor mojoj i Žižekovoj knjizi, a to je Aleksis Cipras. On je predsjednik najveće opozicijske stranke u Grčkoj, a ja se na taj način politikom ne bavim.
Srećko Horvat i Branka Mihajlović
I Siriza, pa i neke druge stranke, pa i pokreti koji se pojavljuju u EU, pokazuju da drugačija Europa zaista jeste moguća. Tu je i odgovor na vaše pitanje da je sve je krenulo krivo još prvoga dana, dakle još prije nego što se EU rodila, a to je prvoga dana osnivanja Zajednice za ugljen i čelik, gdje je ekonomija uvijek bila ta koja je na neki način kreirala put današnje EU.
Tu bih razlikovao, i to je jako važno jer su tu razliku mnogi htjeli zamagliti, posebice oni koji su ove naše zemlje uvjeravali da trebaju ući u EU, Europu i Europsku uniju. To naprosto nije jedno te isto. Često oni, koji se zalažu za EU, namjerno govore o Europi, zato što je to širi pojam, zato jer vijek ima pozitivne konotacije i nije u istoj krizi kao i EU.
RSE: Vi ste na promociji rekli – sačekajte da uđete u EU. Hrvatsko iskustvo je , će sve poskupeti. Poskupeće voda, struja, plin, benzin... Ali šta vi nudite za alternativu? Šta je alternativa za ovaj naš region?
Horvat: To je dobro pitanje. Ja se tu ne slažem sa nekim teoretičarima. Samir Amin moj prijatelj, ali se svejedno ne slažem sa njim. On je poznati egipatski ekonomista koji sada živi u Senegalu i koji se još od sedamdesetih zalaže za tezu „delinkinga“, to jeste otkopčavanja od sustava globalnog kapitalizma. Ja nisam siguran gde se možemo otkopčati, kamo idemo.
Ako Srbija neće u EU, onda će u Rusiju. Sada vas pitam koja je bolja alternativa? Ako neće ni u Rusiju, onda će Emirati kupiti JAT, kao što su već učinili. Ako neće Emirati, onda će Kinezi, kao što rade sa autocestom u Crnoj Gori.
Moj odgovor mogu reći za Hrvatsku jer mi je ta situacija poznata. Mi smo sada dio EU i jedina alternativa je povezivanje lijevih progresivnih snaga u čitavoj Europi. Čak nam je ulazak u EU to i omogućio. U maju slijede izbori za Europski parlament, gdje i hrvatski glasači mogu odigrati kakvu-takvu ulogu. Postoji mogućnost, i to se već razvija, sindikalnog povezivanja na evropskom nivou, mogućih generalnih štrajkova, do kojih može doći i tu Hrvatska može odigrati ulogu.
RSE: Levica je čak najavila kandidaturu Ciprasa za evropskog komesara.
Horvat: Šanse da će on to dobiti su skoro pa nikakve, ali svejedno mislim da je to dobra provokacija, ali i dobar način borbe samoga Ciprasa. Ja mislim da će, prije nego postati šef Evropske komisije, puno prije postati premijer Grčke i svi zadnji statistički podaci govore tome u prilog.
RSE: Grčka je paradigmatična za sve zemlje periferije EU. Vi kritikujete EU i kapitalistički neo-liberalizam. Ono što EU i krupni kapital nudi kao izlaz iz dužničke krize je - stegni kaiš, siromašni će postati još siromašniji, poslodavci još bogatiji. To se pokazalo da ne funkcioniše na primeru Grčke. Koja je druga varijanta za izlazak iz dužničke krize?
Horvat: Nedavno je, u jednom dokumentu pokazano, da je od svih sredstava koje je Trojka (Međunarodni monetarni fond, Europska komisija i Europska centralna banka) dala Grčkoj u valovima paketa pomoći, da je 98 posto otišlo, ne u Grčki realni sektor, nego natrag bankama, koje su platile dug da bi se situacija u Grčkoj popravila. Dakle, samo dva posto je otišlo u realni sektor.
Alternativa je jasna. Alternativa nije dalje zaduživanje, nego revizija duga. To je nešto za šta se recimo zalaže Cipras, po uzoru na poznatu konferenciju o otpisivanju većine njemačkoga duga nakon Drugog svjetskog rata. Tada je situacija bila obrnuta , Njemačka je bila dužna španjolskim, portugalskim i drugim bankama. Situaicja se preokrenula i mjesto da danas imamo situaciju da se zemljama, koje su u lošijem stanju, zaista pomogne, ne kroz nova zaduživanja, nego kroz neki vid solidarnosti, trenutno imamo nova zaduživanja i uništavanje tih zemalja.
Alternativa je prekid novih privatizacija koje su najavljene u svim zemljama periferije. Grčki film "Katastrojka" je jako dobro pokazao šta se dogodilo sa privatizacijama, ne samo u Grčkoj. Uzeli su tri polja privatizacije: voda, energetika i željeznica. Usporedili su privatizaciju voda u Francuskoj, privatizaciju željeznice za vrijeme Margaret Tačer u Velikoj Britaniji i privatizaciju struje u Kaliforniji. Pokazali su da se taj isti neoliberalni obrazac ponavlja u Grčkoj. Ako gledate zadnje vijesti u Srbiji ili Hrvatskoj, vidite da se to ponavlja i kod nas. Ako pogledate podatke, vidjet ćete da je britanski željeznički sustav stvarno otišao k vragu - povećao se broj nesreća, vlakovi kasne i slično, zato jer se oni razdjeljuju na 2.000 različitih sub-kontraktora koji sada vladaju tim sustavom.
Alternativa je - stati na loptu i pogledati kamo to sve vodi. Pogledati povijesne primjere kamo je Čile otišao, šta se dogodilo sa privatizacijom vode u Bukureštu. Da li nam to zaista treba?
RSE: Zakon o radu? Slični procesi se dešavaju i u Srbiji i u Hrvatskoj. Kakva su vaša predviđanja?
Horvat: Zato kažem da je važno gledati druge zemlje i što se njima dogodilo. Kada je prije dvije - tri godine tadašnji talijanski premijer Mario Monti dao onu neslavnu izjavu da je monotono imati posao do kraja života i da se ljudi moraju naviknuti da će stalno morati mijenjati posao jer živimo u takvom dobu, mi smo mislili da se to dešava u Italiji i da to nema veze sa nama. Međutim, na globalnom nivou tržište rada ide u smjeru ka većoj prekarizaciji i deregulaciji tržišta rada. To u prijevodu znači da vas poslodavac više neće uzimati u stalni radni odnos, da vam bilo kada može dati otkaz. U Hrvatskoj se sa tim izmjenama Zakona o radu predviđa da se trudnice mogu otpustiti. Moja generacija ljudi, koji su u tridesetim godinama, zapravo samo mogu sanjati da će uopće doći u mirovinu jer se dob produljuje. Radni tjedan se produljuje. Taj trend koji se odvija u čitavoj EU je sada došao i u Hrvatsku i Srbiju.
RSE: Ima li snage u Hrvatskoj da se to ne prihvati?
Horvat: Meni se čini da je jači otpor u Srbiji, i to ne mislim samo na blokiranje predavanja ministra privrede na Pravnom fakultetu, nego mislim i na pojedine sindikate koji se udružuju i rade protiv toga. U Hrvatskoj je bilo prije nekoliko godina 700.000 potpisa za raspisivanje referenduma protiv Zakona o radu, međutim, zahvaljujući našim sindikatima, to nikada nije održano, pa smo sad nedavno imali jedan drugi referendum.
Zabrinjavajuće je da će se ljudi prije udružiti kada, kao u Srbiji , treba blokirati put imigrantima i azilantima ili kada treba blokirati nečija tuđa ljudska prava, umjesto da uvide da su ti ljudi u jednakim govnima kao i oni sami, da problem možda leži negdje drugdje.
RSE: U godini smo kada se obeležava sto godina od početka Prvog svetskog rata. U Srbiji se smatra da se otvaranjem priče o Gavrilu Principu ulazi u reviziju istorije i abolira Nemačka od krivice za Prvi svetski rat. Da li i vi to vidite tako?
Horvat: Mislim da će ova godina, koja je pred nama, biti zanimljiva zbog ove velko-obljetnice. Ono što mene muči jeste da će mnogi organizatori, koji će o tome govoriti, povlačiti sredstva i od evropskih fondova i od EU, kojoj zapravo odgovara priča o stogodišnjici i o miru jer, kao što znate, EU je dobitnik Nobelove nagrade za mir.
Ono što mene još više zabrinjava jeste revizionizam sa jedne druge strane, gdje su u Sarajevu pokušali sagraditi spomenik Francu Ferdinandu. Pa o čemu mi tu govorimo? Postoji li ijedna država na svijetu koja izgrađuje spomenik simbolu imperijalizma koji je vladao na njenim prostorima? Ja mislim da je Gavrilo Princip izuzetno zanimljiva povijesna ličnost, da stvari nisu samo crno-bijele i da bismo se zaista trebali baviti time koja je bila njegova uloga i što on nama danas znači.
