„Mislim da se na pogrešan način bavimo stvarima koje nazivamo ratnim užasima. Rezultat je da naši mladi ne znaju što je zločin, što je zlo, a što je dobro. Imamo različit vrijednosni temelj i polaznu točku. Nekome je jedna te ista osoba heroj, a drugom zločinac. To su dva ekstrema. To znači da se ne bavimo dobro ratnim užasima“, kaže Sofija Kordić, novinarka iz Praga i autorka knjige „Hipofiza u egzilu“ koja je upravo izašla u Beogradu u uglednoj izdavačkoj kuću Arhipelag.
Knjiga je priča o egzilu i o raspadu Jugoslavije. Glavni likovi su Zadranka koja je otišla na početku ratova devedesetih i sa svojim mužem našla dom u Pragu. Njena priča se prepliće sa pismima još tri drugarice - jedne koja je ostala u Zadru, druge koja je ostala u Beogradu i treće koja je otišla najdalje - u Izrael. Prvo pitanje Sofiji Kordić koja piše za hrvatske portale a svojevremeno je radila deset godina u Radio Slobodna Evropa, da li se u egzil može pobeći od užasa rata ili se on nosi sa sobom?
Kordić: Mogu govoriti samo o svom slučaju i možda o bliskim prijateljima. Mislim da ne može. Ostaje uvijek negdje u pozadini, ponekad se pojavi, izroni, kad čovjek ni ne očekuje, kada ga nešto asocira. Meni su se scene tih užasa smjenjivale, nekada sa plimnim valom, morem ispred očiju. Bukvalno mi se pojavi pred očima.
U mom slučaju je možda specifično to što sam pobjegla od užasa, a nastavila se baviti time kroz novinarstvo. Ono što se nama svima dogodilo, i onima koji su u egzilu i onima koji su ostali je izmještenost. Termin izmještenost često koristim kada pričam o knjizi. Mi smo se fizički izmjestili, a mnogi, koji su ostali na EX YU prostoru, su izmješteni iz svojih života, iz tračnica, iz svojih kompozicija. Smjer je nepoznat.
RSE: Na promociji knjige u Beogradu je rečeno da je ova knjiga zapravo bunt protiv ćutanja. Da li je to bio tvoj motiv?
Kordić: Jedan od motiva. Često govorimo o tome, i oni koji su ostali i oni koji su otišli. Kažemo: 'Dobro, okrenimo se toj budućnosti, zašto se stalno vraćamo na 1991, zašto se stalno vraćamo na 1941?' Zavisi kako se vraćamo. U ovakvim slučajevima, ne možemo preći šutnjom ili ćutnjom preko toga i zataškati zločin, zataškati užase. To su sudbine milijuna ljudi, to su sudbine stotine hiljada mrtvih i onih koji su iza njih ostali. Što to znači da mi o tome ne pričamo? To znači da nam se ponavlja, u ciklusima, stalno jedno za drugim.
Imala sam priliku pričati sa slovačko-mađarskim Židovom, koji je neurofiziolog. Preživio je Aušvic. Imao je četrnaest godina kada je oslobođen Aušvic. On se cijeli život bavi holokaustom. Upravo iz tog razloga, da se ne zaboravi. Stalno smo to govorili, i kada se desila Srebrenica, stalno govorimo da se ne zaboravi, a imam osjećaj da nas samo jedan mali plamičak može vratiti apsolutno na početak.
Mislim da se na pogrešan način bavimo stvarima koje nazivamo ratnim užasima. Rezultat tog bavljenja na pogrešan način je da naši mladi ne znaju što je zločin, što je zlo, a što je dobro. Imamo različit vrijednosni temelj i polaznu točku. Svatko od nas ne zna što je dobro, a što je zlo. Nekome je jedna te ista osoba, heroj, a drugom zločinac. To su dva ekstrema. To znači da se ne bavimo dobro ratnim užasima.
RSE: Zamoliću te da nam ispričaš priču o sudbini jednog lika, svekra glavne junakinje, koga je rat zatekao na mestu visokog oficira u Zadru, na aerodromu, odakle je Zadar bombardovan.
Kordić: Strašno je to reći, ali oni koji se mogu odrediti, koji mogu izabrati stranu, na neki način je to privilegij. Stotine hiljada ljudi, milijuni, gledajući na cijelu EX YU, ne mogu reći „mi“ i „vi“, ne mogu povući crtu, preći crtu i reći: Ja sam tu, a vi ste tamo. To su većinom slučajevi miješanih obitelji.
- Kako podučavati o istoriji ratova devedesetih?
- Latinka Perović: Jugoslavija pripada istoriji, ali njeni duhovi još žive
Jedan od mojih junaka je Hrvat, ali je u JNA. On je tu Jugoslaviju iskreno smatrao svojom državom. Kada je krenuo raspad, u početku, taj junak ne zna što je sada njegov zadatak, koga on treba braniti. Taj čovjek je istinski vjerovao u tu državu i vjerovao je u to da tu državu treba braniti. Poslali su ga u prekomandu u Sarajevo, iz Sarajeva ga brzo premjestili u Beograd. U Beogradu ga odmah umirove, penzionišu, zato što mu ne vjeruju jer je Hrvat. Faktički živi u devet kvadrata s cimerom. Pazite vi tu sudbinu.
RSE: U knjizi ima jedan deo koji ću moliti da pročitaš, a to je kada se on, prvi put posle devet godina, vraća na Rab, odakle je njegova porodica.
Kordić: „On se nada da ne primjećujemo kako mu je podivljala Adamova jabučica, kako se rose dlanovi i da se na licu ne vide smjenjivanje sreće i straha, pri svakom novom prizoru iza okuke. Sanjao ih je devet godina, u svojih beogradskih devet kvadrata. More je isto, kakvog ga je ostavio. Modro i mreškasto. I dalje huči i buči i pjeni i talasa i udara o hridi. Ono ne presuđuje, ne svrstava i ne propitkuje gdje si bio 1991. Ono razumije odanost i lojalnost i zaklinjanje na vječnu ljubav. Nema velike razlike između njega i pomorca, koji se nakon dugih godina vraća dragoj, strepeći da više nije njegova, ali njegov Rab jeste. On je bio njegov uvijek, on je najbitniji, on je presudan. Zadar i cijela Hrvatska ga mogu zvati izdajnikom, ali Rab ne, rodni Rab nikako.“
Istorija na Balkanu: Šta učimo jedni o drugima?
RSE: Milioni ljudi danas preživljavaju ono što je zapisano u ovoj knjizi. Postoji značajna razlika. Ti si bila dobrodošla i u Skandinaviji, i u Češkoj, a u Evropi se izbeglicama i migrantima iz Azije i Afrike podižu zidovi. Koliko je tebi značila dobrodošlica koju si osjetila?
Kordić: Naravno, jako puno. Kada izgubite tlo pod nogama, tražite drugo. Kada vam tlo stalno izmiče, to nije nimalo prijatna situacija. Nama su češko društvo i češka Vlada pomogli. Tada su pomogli stvarno svim izbjeglicama i migrantima. Danas vole naglasiti te razlike, ali mislim da smo svi migranti. Izbjeglice se moraju naglasiti jer imaju drugi status i treba da imaju drugi status. Mi smo svi migranti po sudbini. Relativno lako smo dobivali stalne boravke, prvo kratkoročne, a poslije trajne. Žao mi je što to nisam naglasila u knjizi. Konkretno, moj muž i ja smo dobili boravak iz humanitarnih razloga, zato što smo miješani brak.
RSE: I nije bilo malo ljudi iz EX YU koji su bili u Češkoj i u drugim zemljama?
Kordić: Iz Srbije, BiH i Hrvatske, poslije 1999. i sa Kosova i Srbije. Malo mi je žao što nisam naglasila tu komponentu u knjizi. Mislim da sam bila dužna to uraditi, mislim da se možda između redova mogu pročitati ta otvorena vrata. Više sam inzistirala na toj priči o izmještenosti, koja se može dogoditi i tamo gdje si, gdje dobiješ dokumente i gdje si primljen. Na tome sam inzistirala, da svugdje ima tog užasa i te mržnje. Žao mi je što otvorena češka vrata nisam naglasila u knjizi. Na žalost, to u Češkoj više nije tako.
RSE: Knjiga je priča o glavnim junacima, tom bračnom paru, Hrvatu i Srpkinji iz Zadra, ali i o još tri devojke, drugarice, koje su nastavile da se dopisuju, svih tih ratnih i poratnih godina na relaciji Zadar - Tel Aviv – Beograd - Prag i kratko London. Dve drugarice su ostale, nisu otišle, dve su otišle. Da li ste ikada razgovarale o tome, čiji je izbor bio pravi?
Kordić: Razgovarali smo i kroz pisma, a i poslije, nakon 2000. Knjiga pokriva period od 1991. godine do 2007. Kroz ta pisma se to vidi, a i kada se danas nađemo, pričamo o tome. Teško je reći. Naravno da se uvijek pitamo. Na kraju knjige se jedna od junakinja pita što bi bilo da nije bilo rata, gdje bi bili, da li bi uopće imali poriv živjeti negdje u inozemstvu. Jedna od junakinja je pokušala, pa se vratila. Kada sam je pitala užasnuta, rat je u punom zamahu, zašto se vratila, ona je rekla nešto što me dosta uzdrmalo i potreslo. Rekla je: 'Pa ne možemo svi otići'.
RSE: Baviš se novinarstvom, pišeš trenutno za hrvatske portale i veoma često pišeš na temu ksenofobije, rasizma, islamofobije, o odnosu prema migrantima, raznim manjinama. Da li je senzibilitet za te teme proistekao iz tvog ličnog iskustva ili je ta tema zaista top tema u Češkoj?
Kordić: Kod mene je iz ličnog iskustva, ali je to i glavna tema u Češkoj. Vjerujem, i da nisam to preživjela, a da sam se kao novinarka zatekla tamo, kada je to toliko aktualno, mislim da bi se time bavila jer to je stvarno neizbježna tema.
Svojevrsni fenomen je Višegradska grupa, koju čine Češka, Slovačka, Poljska i Mađarska. Top tema su im migranti i izbjeglice, islam, gdje je islamofobija potpuno jedan neshvatljiv fenomen. Zapadni analitičar, jedan od mojih sugovornika, je rekao da je to islamofobija bez muslimana. Migrantima i izbjeglicama nije cilj Višegradska četvorka. Oni su tema iz razloga koji svi vrlo dobro razumijemo, iz populističkih, iz razloga manipulacije biračkog tijela, a ta tema nailazi na plodno tlo.
RSE: Da li je rasizam prožeo celo češko društvo ili su to ipak izolovani incidenti?
Kordić: Nije ni jedno, ni drugo. Nisu to izolirani incidenti. Ima strašnih incidenata. Sada je u Slovačkoj ubijen čovjek, bukvalno na ulici, iscipelaren, stranac. U Češkoj su čovjeka iz Afrike, koji živi deset godina u Pragu, u tramvaju, navijači, dvadeset njih, na očigled svih, pretukli. Nitko nije intervenirao, nitko nije htio zvati policiju. On je molio, onako krvav i prebijen, pošto mu se baterija mobitela ispraznila, da nazovu hitnu pomoć. Zamolio je vozačicu tramvaja, ali nije reagirala.
RSE: Da li je različit odnos prema migrantima iz EX YU, koji su takođe preplavili Češku, i sadašnjih, u boji kože?
Kordić: Apsolutno. U boji kože i u vjeri. Kada se sa svojim prijateljima posvađam oko te teme, a posvađam se na žalost vrlo često jer to ne mogu shvatiti i razumjeti, kažem da sam i ja migrantkinja, da sam izbjeglica. Oni kažu da sam nešto drugo. Da li zato što imam drugu boju kože, zato što imam nekakvu kršćansku vjeru?
Ta manipulacija dolazi iz samog političkog vrha, iz političkih stranaka, iz medija, tako da ona jest prožela češko društvo. Nije incidentno. Još uvijek ima jedna, nadam se, kritična masa, koja se može tome oduprijeti, ali teško ide.
RSE: Jedan tekst si naslovila „Gde je nestala Češka Vaclava Havela“. Kakav je odgovor na to pitanje?
Kordić: Težak. Ona je tu u tragovima. Havel je govorio da je ravnodušnost prema sudbini drugih ljudi put u propast. On je to govorio devedesetih, kada je gledao propast Jugoslavije. Ta Havelova Češka postoji još uvijek, postoje ljudi koji cijene njegovo nasljeđe. Na žalost, u Češkoj je situacija trenutno takva, da kada kažete da poštujete ostavštinu Vaclava Havela ili T. G. Masarika, čije je nasljeđe prvenstveno humanizam, Česi za to imaju čak pogrdan naziv – Sluníčkáři (izvedeno od riječi sunce), i Havloidi.
RSE: Da li je zaokret Češke u desno, ne samo Češke, nego i Poljske i Mađarske, u Evropi se to događa šire, posledica migrantske krize, ili je odnos prema migrantima posledica ojačane desnice?
Kordić: To nije tako jednoznačno. Problem ovih postkomunističkih društava je daleko širi. Jedna rečenica češkog sociologa, mislim da može donekle pojasniti stvari: Demokracija je put, a ne stanje. Bili su totalitarno društvo pedeset godina. Na sreću, bila je mirna, Baršunasta revolucija, nije bilo žrtava, nije bilo krvi. Kažu češki aktivisti, sociolozi i analitičari da im je sloboda pala sa neba, nisu je krvavim putem izborili. Dogodio se prelazak iz totalitarizma u liberalnu demokraciju, preko noći. Posljedice se moraju osjetiti.
Slovaci su imali Mečijara, Česi su imali Havela, pragmatičnog Klausa, sada odjedanput imaju Zemana. To je taj nedostatak političke kulture, koji mi vrlo dobro znamo, koji postoji i u srednjoj Evropi, istočnoj Evropi, cijeloj postkomunističkoj Evropi. Ne možemo nikako stići preko noći nešto što se gradilo desetljećima u zapadnoj Evropi i u Skandinaviji. Demokracija je put koji ide postupno.
Ono što se dešavalo u Slovačkoj devedesetih, sada proživljava Češka. Češka proživljava Babiša i Zemana, ono što je Slovačka proživljavala sa Mečijarom. Miloš Zeman je predsjednik Češke, bivši socijaldemokrat, a faktički imate osjećaj da slušate ekstremnu desnicu. Babiš je premijer, tajkun. Bio je dio komunističke elite i suradnik zloglasne tajne službe. Sada je eksponent jednog grubog oligarhijskog kapitalizma. Svi su na istim stranama, kada su u pitanju migranti i izbjeglice.
RSE: I te neobične kombinacije danas, možda su se najbolje videle povodom predstave Olivera Frljića u Brnu na festivalu, kada su na proteste zajedno išli komunisti i nacisti?
Kordić: Komunisti i nacisti, vjernici i ateisti, svi zajedno. Gledate taj miks, globalni populizam, koji se širi kao zarazna bolest. Potpuno briše uvriježene ideološke okvire, parametre demokracije. Ne možete zamisliti da jedan socijaldemokrat ili nacist ili komunist budu na istoj strani. Ali, Komunistička stranka je vrlo specifična stranka u Češkoj. To je jedna nereformirana stranka, koja ima čak i staljinističkih segmenata.
RSE: Pretpostavljam, i pored ove žestoke kritike tog skretanja udesno u samoj Češkoj, da je razlika između Češke i EX YU i dalje ogromna. Kako se ti osjećaš kada dođeš u Srbiju, a dolaziš i u Srbiju i u Hrvatsku?
Kordić: Prvih godina, kada sam tek počela dolaziti, je bilo jako emotivno i uzburkano, i još je uvijek. Osjećam se uvijek tužno, nekada i bijesno. U Češkoj sam prvi put bila 1991. godine u prolazu, pa onda došla 1993. Prag je bio siv grad, fasade su bile sve sive, ljudi su još uvijek bili natmureni. Govorili su za nas da smo im bili uzor, da smo im bili Zapad, da smo mi njima bili prozor u svijet.
Odjedanput se slika mijenja, ali drastično, sa ratom i razaranjima. Mi tonemo, oni se izdižu. Bježim iz države koja je nekada bila uzor, u državu koja je bila neko crnilo. Odjedanput, crnilo izlazi na svjetlost, a moja država je i dalje u tami.
RSE: Rekla si 'moja država'. Šta vas troje smatrate svojom domovinom?
Kordić: Kada kažemo idemo u Zadar ili na Rab, kažemo idemo doma, idemo kući, a kada se vraćamo iz Zadra ili sa Raba u Prag, kažemo idemo doma, idemo kući. Mi stvarno imamo dvije kuće. S tim, što mislim da je ipak Prag više dom, na žalost.
RSE: Uzimate li državljanstvo?
Kordić: Sad smo u procesu dobivanja državljanstva. Mislim da smo mi davno zauvijek otišli. Međutim, zadržali smo hrvatsko državljanstvo. Odavno smo imali pravo da tražimo češko državljanstvo, ali ga nismo tražili do trenutka dok Česi nisu odobrili dvojno državljanstvo. Bez obzira što smo mi davno otišli i raskrstili to u glavi, to nam je bio znak da se nismo stvarno i definitivno oprostili od tog prvog doma. Imamo dvije države, dva doma, a to nekada nije loše, iako povod nije bio lijep. Dva doma su više nego jedan.
RSE: Ti knjigu završavaš stihovima iz pesme Dejvida Silvijana „Wonderful world“. Da li je svet divan, zato što si ti u međuvremenu dobila sina i to je jedna od priča, koja sve vreme teče, borba za dete. Šta je tvoja poruka?
Kordić: I dalje mislim, pored svih ovih užasa, da je svijet divan. I prije mog sina je bio divan. Ja sam Dejvida Silvijana slušala na koncertu, kada sam bila trudna. Zato i ova pjesma. To je upravo bit, uzimanje i davanje, ali mislim da je davanje ljepše.
Facebook Forum