Diversity United naziv je izložbe koja je 9.juna otvorena u Berlinu. Izložba predstavlja umjetničko lice Evrope, a radovi 90 umjetnika iz 30 zemalja pokazuju raznolikost i vitalnost savremene umjetničke evropske scene. U okviru izložbe predstavljena su dva rada jedne od bosanskohercegovačkih savremenih umjetnica Šejle Kamerić.
Prvi rad je „Liberty“ ili „Sloboda“, koja je svijetleći znak prekriven bodljama protiv ptica, služi za zaštitu od ptica.
„To postaje neki simbol kako je sloboda često iskrivljena iz druge pozicije, koliko je ta pozicija nekad slijepa na one koji žele da lete, žele drugačije stvari, koji su drugačiji od nas“, kaže autorica Šejla Kamerić u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE).
RSE: Radovi devedeset umjetnika iz više od trideset zemalja pokazuju raznolikost i vitalnost savremene umjetničke evropske scene. Koliko Vam je bitno učešće na ovoj izložbi?
Kamerić: Pa, ovo je zaista velika i bitna izložba za umjetničku scenu u Evropi, na neki način i za političku scenu, kada se pokazuje raznolikost umjetničkog izražaja, kompleksnost tema kojima se trebalo pozabaviti u raznolikosti onoga što evropski identitet jeste. Na ovoj izložbi je zaista fantastična lista umjetnika s kojima sam već izlagala, ali je opet velika čast naći se u toj grupi ljudi i sresti sve te ljude ponovo.
Zaista smo uživali u otvaranju, nakon lockdowna svima nam je bilo potrebno da se sretnemo, da ponovo uživamo u umjetnosti, da razgovaramo, dijelimo ideje.
Zaista sam sretna da se ova izložba dešava. Na njoj sam predstavljena sa dva rada. Prvi rad je „Liberty“ – „Sloboda“.
Drugi rad se zove „Behind the Scenes“ – „Iza kulisa“. To je fotografija nastala 1994. godine u opkoljenom Sarajevu. To je autoportret, ali fotografisan od modnog fotografa, u kontekstu koji je bio vrlo čudan, editorijala za italijanski časopis Moda.
Fotografija je vrlo specifična, jer na njoj nosim nešto što je modna varijanta maskirne uniforme, poziram sa mitraljezom. To je nešto što na prvi pogled izgleda kao fikcija, ali je zapravo ono što je realnost, što su bile brutalne okolnosti života u gradu pod opsadom, u ratu, govori o toj kompleksnosti koju vrlo često ne vidimo na prvi pogled, koja jeste, koja je sakrivena, koja zahtijeva da znamo i kontekst i vrijeme i želimo da budemo otvoreni i da saznamo više o stvarima.
RSE: Izložba ima i političku bitnost. Koliko je bitno da se kroz umjetnost ukaže na različitosti Evrope, koje mogu biti kompaktna cjelina, te da ne treba biti straha od drugog i drugačijeg?
Kamerić: A upravo je umjetnost ta kroz koju treba da govorimo o bitnim političkim temama, zato što je ona rasterećena interesa, rasterećena ideologije, za razliku od medija ili politike koja itekako djeluje iz pozicija moći, ideologija i privilegija.
Umjetnost jeste korektiv društva, ona treba da bude dokument vremena u kojem živimo, da kroz nju učimo o onome što je bitno za naš opstanak, za naše kvalitetne živote, za neku budućnost kakvu želimo da imamo, koja je bolja budućnost, koja nije budućnost rata, interesa i opresije.
Ručni rad kao prostor kreativnog izražaja za žene
RSE: Nešto ranije, 5. juna, u hali Željezare Zenica, otvorena je izložba „Uhvaćeni“, koja je prethodno prikazana u Bihaću. Šta je bila inspiracija i kome je posvećena ova izložba?
Kamerić: Radi se o seriji radova koje sam počela stvarati prije tačno jedanaest godina. To je rad „Uhvaćeni“ – „Hooked“. Pozicija ovog rada bila je neka želja da se kroz ručne radove, tzv. miljee, pokaže korijen nastanka tih ručnih radova, koji su prije svega ženski kreativni izražaj, koje su žene morale da smisle i naprave da bi imale prostor za kreativni izražaj, jer nisu imale, i još uvijek nemaju privilegiju u većini sredina da biraju ono što rade, da mogu da se školuju, da mogu da zarađuju, da imaju pristup novcu ili drugim privilegijama koje imaju muškarci.
Zapravo su žene, da bi imale kreativni izražaj, da bi imale i vrijeme za sebe, kada su to bili momenti kada su se žene mogle okupljati, razgovarati, razmjenjivati iskustva, krenule su raditi ručne radove. Ručni radovi su bili taj prostor kreativnog izražaja za žene.
Bitna je upravo ta "uhvaćenost", kao što ljudi, kao što životinje, kada se nađu u zatvorenom prostoru, počnu se kretati u krug, vrte se ukrug. To nisu samo fizičke barijere, nego su to i psihološke, ideološke i društvene barijere koje nas drže u toj uhvaćenosti, u tom vrćenju i krug, iz kojega ne možemo da izađemo, u kojem se osjećamo zatočeni.
Kada je počela pandemija, meni je bilo zanimljivo da posmatram čitav svijet, društvo, u kojem su se svi našli zatočeni u lockdownima, na koji način se to reflektiralo, opet kroz poziciju žene, sa različitim problemima koji su isplivali kao očigledni, kao porast nasilja nad ženama u kući. I to zapravo govori o neravnopravnosti i strašnom položaju žene još uvijek u društvu.
Put izložbe
Vratila sam se ovoj seriji upravo zato što mi je bilo zanimljivo da je u ovom periodu pokažem publici. Ona nije bila do sada prikazivana u Bosni i Hercegovini, bila je dosta izlagana u ostatku Evrope.
Krenuli smo sa Bihaćem, sa izložbom u Domu kulture u Bihaću, koji je zapušten, zapravo zatvoren za publiku.
Zajedno sa kustosom izložbe, Irfanom Hodžićem, vrlo smo blisko surađivali da se pronađu prava mjesta u Bosni i Hercegovini, gdje bi ovo uspjelo, zbog specifikuma tog napuštenog prostora, koji je bio javni, koji bi trebao biti u funkciji, a nije, pokazali upravo ove radove. Krenulo je s Domom kulture koji je nakon dugo vremena bio otvoren za publiku u Bihaću.
Nakon toga smo pokazali izložbu u Zenici, u napuštenoj hali Željezare u Zenici, u saradnji sa Udruženjem Naša djeca iz Zenice, u produkciji Realstagea iz Sarajeva, i sjajnog mladog producenta Isaka Jalimama. Zaista sam sretna da sam imala priliku da radim sa krasnom ekipom u Bosni i Hercegovini. I evo, 11. augusta će izložba biti prikazana u Sarajevu, u Sali Mirza Delibašić na Skenderiji.
Migracije kao prirodno kretanje
RSE: Mnogo je radova koji bi se trebali spomenuti. Ipak, posebnu pažnju tokom Vašeg angažovanog umjetničkog izražaja posvetili ste migrantskoj krizi u Bosni i Hercegovini, ali i generalno u cijelom svijetu i Evropi. Vaša instalacija „Place to Stay“ postavljena je u Istri.
Kamerić: Jeste, u centralnom dijelu Istre, u Savičenti. To je permanentna instalacija, skulptura, koja je prošle godine u okviru projekta Nevidljiva Savičenta realizovana.
Radi se o velikom bilbordu, znaku, na kojem se isprepliću nazivi raznoraznih ugostiteljskih objekata za smještaj, motela, hotela, apartmana, soba za rent, na različitim jezicima, različitim slovima, popraćen svijetlećim slovima „Refugees welcome“ – „Dobrodošle izbjeglice“.
RSE: Jesu li dobrodošle izbjeglice? Čime one plijene Vašu pažnju?
Kamerić: Pa, mi smo svi migranti. To je u našoj prirodi. Ljudi, kao i životinje, migriraju, to je prirodno kretanje. I jedino politika i interesi pojedinaca čine to da ne daju, ne dozvoljavaju to kretanje, zato što žele resurse da zadrže samo za sebe, da imaju interesa od eksploatacije tih resursa.
Svaki put kad je u interesu nekog pojedinca ili neke interesne grupe, ili politike, onda se migracija dozvoljava, radnicima koji dolaze da rade. Ili, kada je kolonijalizam, onda se putuje na druge krajeve svijeta, otimaju se ljudi, dovode da bi radili.
Mi moramo biti otvoreni prema slobodnom kretanju ljudi, bez obzira koliko se to nama čini da bi nas to moglo ugroziti. Iz vlastitog iskustva kojeg smo imali sa ratom u Bosni i Hercegovini, trebali bismo da znamo bolje i da se bolje ponašamo.
Naravno, mi smo robovi nekih velikih svjetskih politika, ali pojedinačno, svako od nas treba imati mnogo više empatije za pitanje migracije, izbjeglica i onih koji nisu privilegovani kao što smo mi, da trenutno ne moramo da bježimo.
'Bosnian Girl'
RSE: S obzirom na aktuelnost pravosnažne presude Ratku Mladiću, spomenut ću Vaš rad „Bosnian Girl“. To je isto autoportret, sa natpisom „No teeth…? A mustache…? Smell like shit? Bosnian Girl!“, koji je ispisao vojnik holandskog bataljona na zidovima Fabrike akumulatora u Potočarima. Jeste li nekad imali nekih neugodnih situacija, pritisaka, bilo čega, vezano za „Bosnian Girl“?
Kamerić: Sam rad je nastao 2003. godine kada još uvijek nije bilo presuđenih za genocid u Srebrenici, a ni individualnih presuda za srebrenički genocid, tako da je nastao u jednom momentu kada se moralo, kada je bilo jako bitno da se počne govoriti o različitim ulogama koje je imala međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini.
Ono što je za mene od početka bilo bitno jeste da govorimo i o predrasudama koje su prisutne, kako u našem društvu, tako i u cijelom svijetu, nažalost, koje uvijek one manje privilegovane dovode u potlačenu poziciju, da se kroz taj rad pokaže apsurdnost tih predrasuda koje često mogu dovesti i do zločina.
Presuda Ratku Mladiću je bitna stvar. Trebamo se napokon početi baviti faktima, sa jedne naučne i pravne osnove posmatrati rat. Naravno, dosta nas ima vrlo jake emocije što se tiče rata, ali prije svega trebamo govoriti o činjenicama i koristiti i ovu presudu da mlade generacije učimo da ne mogu da negiraju činjenice, da ne mogu da negiraju zločine.
Ova presuda Ratku Mladiću treba da bude korak sa pravne osnove za put u zdravu i normalnu budućnost koja se bazira na činjenicama i nauci, a ne na ideologiji.
