Renato Baretić: Ne treba biti posebno hrabar za otići sa Balkana

"Zdrav razum je već dugo samo podstanar u Hrvatskoj", kaže Renato Baretić, hrvatski pisac i novinar koji od pisanja živi već 33 godine. Po njegovom nagrađivanom romanu "Osmi povjerenik" snimljen je film koji je bio kandidat Hrvatske u utrci za Oscara. Film će biti prikazan i na ovogodišnjem Festu u Beogradu.

U razgovoru za Radio Slobodna Europa (RSE) objašnjava da ne zna ni jednu fazu u hrvatskoj povijesti koja bi bila mučnija, trulija i smradnija od aktualne, te zašto ne treba danas biti posebno hrabar da bi se otišlo sa Balkana.

RSE: U Hrvatskoj se živi u vremenu srozavanja kulturnih i društvenih vrijednosti. Iz školske lektire izbačeni su brojni naslovi, među njima i "Dnevnik Anne Frank". Čuli smo i izjave poput one da dječacima ne bi bio zanimljiv dnevnik jedne djevojčice. Kakvim se to argumentima rukovode pojedinci u Hrvatskoj?

Baretić: Zdrav razum u Hrvatskoj već dugo je samo podstanar. Moram priznati da ovo s lektirom nije tako jednostavna priča. Naveli ste kao primjer "Dnevnik Anne Frank", no ta knjiga, kao i drugi naslovi, poput "Ježeve kućice", zapravo nisu izbačeni. Radi se o tome da su ranije bili na jednom okvirnom popisu, no ne i na obaveznom popisu lektire, a aktualno ministarstvo sada taj popis nije poslalo u "Narodne novine". Čini se da se oni sada pokušavajući izvući iz cijele situacije, ali u međuvremenu popis lektire se pretvorio u poligon za ideološke i svjetonazorske sukobe.

RSE: Ipak, pokrenuta je i peticija za povratak "Dnevnika Anne Frank" u lektiru, ali nove generacije neće znati ni o mnogim drugim velikim književnicima?

Baretić: Koliko sam shvatio, sada će se ta glupa, štetna i ne znam kakva još greška, popraviti i napravit će se cijeli popis lektire. Mi smo, naravno, svi skočili i digli se na "stražnje noge" nakon što je priča stigla do javnosti. Mislim da će se stvar riješiti tako što će se pojaviti popis lektire u cijelosti. Shvatili su valjda još jednu stvar – ne može se napraviti državna matura iz hrvatskog jezika na istoj razini, a da imate samo deset naslova, a ostalo je sve po nahođenju nastavnika. Ispit mora biti ujednačen.

Zapravo, mi imamo šlampave i nesposobne ljude, od vrha vlasti do ovih najnižih razina egzekucije zakonskih propisa i planova, a onda vam se vrlo često nalijepi i zlonamjernost, i tako se gubimo u praznim pričama umjesto da netko dobije otkaz u državnim službama jer nije radio posao kako treba, pa da se onda stvari poprave najbrže što mogu.

RSE: Nakon godina priča, pa i brojnih reakcija iz svijeta, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je shvatila da je ustaški pozdrav, zapravo, pozdrav jednog nacističkog režima, a ne stari hrvatski pozdrav. To "preobraćanje" mnogi povezuju s predstojećim predsjedničkim izborima. Ipak, "Za dom spremni" i dalje je stoji na spomeniku u blizini koncentracijskog logora Jasenovac, a ustaški simboli se svako malo ispisuju po zgradama, čak i dječjih vrtića. I Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću dopušta iznimke u slučaju "Za dom spremni". Premijer Andrej Plenković kaže da njegova vlada nema dilema kada je riječ o ustaškom režimu. Što se onda događa?

Baretić: Vi ste, čini mi se, u početku pitanja kazali da je predsjednica shvatila o čemu se radi. Ona je to odavno shvatila, ali je to koristila kako joj je trebalo za koju prigodu. Tako se ponašaju i svi ostali, ovisno o tome tko ih malo stisne ili što im trenutno odgovara. Oni će vam objašnjavati da je to zločinački pozdrav bez ikakve zadrške, a s druge strane, ako zapuše kakav drugačiji vjetar, obično predizborni: tada će vam kazati - da, to jeste kompromitiran pozdrav, ali će se pozivati na Domovinski rat, iako je upravo postrojba koja je koristila taj pozdrav znala zašto ga je koristila i točno je znala zbog čega nose crne uniforme. Sve je tu kristalno jasno, ali koristi se za mazanje očiju jedne nacije koja je ionako podobrazovana i potkapacitirana za bilo kakvo analitičko razmišljanje. Nažalost, ako je ikakva utjeha, nisu Hrvati jedini.

Pročitajte i ovo:

Značaj predsjedničinog priznanja oko ustaškog pozdrava

​RSE: Međutim, djecu u hrvatskim školama se i dalje se uči da su ustaše bili dobri dečki, a partizani loši. Deseci tisuća Splićana bili su u partizanima, a mnogi Splićani kao da se danas stide toga djela svoje povijesti. Kako se za posljednjih 30 godina gradila ta nova vizura Splita?

Baretić: Postoje različite teorije o tome. Mnogi će vam reći da je to posljedica doseljavanja stanovništva iz ruralnih krajeva. Tako je bilo nakon 1945. godine, kada su došli stanovnici iz drugih predjela i postali građani. To se ponavlja i u kasnijim godinama. Meni nijedna od tih teorija ne drži nešto pretjerano vodu. Ona koja mi se čini najviše bliža istini je, mislim da je to kolega Jurica Pavičić napisao, da je Split uvijek bio najžešći u podržavanju aktualne vlasti. Dok je bio kralj Aleksandar, on je imao svoju obalu u Splitu i njega se doista obožavalo. Istina, u periodu fašističke okupacije bilo je malo onih koji su podržavali naciste. U Splitu je bilo možda šest ili sedam ustaša za vrijeme Drugog svjetskog rata.

• Specijal RSE: Jasenovac, sjećanje s rizikom

Onda, kada je došla komunistička vlast, svi su bili žestoki komunisti. Potom je došla '90. i svi su postali žestoki Hrvati. Da dođu Marsijanci, najveći ljubitelji Marsijanaca u Hrvatskoj bili stanovnici Splita. Dakle, ta crta jednog kolektivnog mentaliteta je neizbrisiva i ona je jednostavno prilagodljiva svakome režimu u kojem ljudi iz Splita žele biti najglasniji i najprepoznatljiviji po podržavanju vladajućeg sistema.

Pročitajte i ovo:

Ivančić: Koketiranje sa fašizmom je hrvatski društveni projekt

​RSE: Svojedobno ste rekli da ne znate ni za jednu fazu u hrvatskoj povijesti koja bi bila mučnija, trulija i smradnija od aktualne. Možete li mi pojasniti tu tvrdnju?

Baretić: Ne znam jesam li to kazao baš tim riječima i tim redoslijedom. Nisam živio u prethodnim vremenima, ali doista, ne sjećam se da je za moga života bilo toliko laži, površnosti, toliko nekažnjenih zločina, sprdanja s pravom i s pravdom, toliko ekonomskih i namjernih pogrešaka. Primjerice, školstvo nikada nije bilo u goroj situaciji. Živio sam u dosta turbulentnim vremenima i nikad mi nije izgledalo jadnije. To me ne ispunjava veseljem jer nemam još puno godina pred sobom, a ne čini mi se da ću dočekati neko veselije doba.

Pročitajte i ovo:

Vinko Brešan: U Hrvatskoj ljudi hodaju s bokserom u džepu

​RSE: Na Zapadnom Balkanu politički lideri obećavaju med i mlijeko, svoje zemlje uspoređuju sa Švicarskom, a mladi odlaze. Naprosto, mnogi ne mogu podnijeti toliko laži i svega ovoga o čemu govorite: muljanja, ponižavanja. Treba li biti posebno hrabar da bi se pobjeglo od velikih ideja posijanih po Balkanu?

Baretić: Zbog ovakvog razvoja situacije sve je potrebno manje hrabrosti. Ja se sjećam da sam negdje 1986. godine, želio otići. Dobio sam formular koji je samo trebalo ispuniti i potpisati. Htio sam otići u Australiju, jer mi ovdje nije bilo dobro. Onda sam se preplašio i na kraju sam odustao. Tada je bilo potrebno mnogo više hrabrosti nego danas. Vi danas mnogo lakše možete naći posao ovdje u Europi, možete vrlo jeftino doći kući avionom, obići oca i majku, doći na vikend. Otići živjeti u uređeniju sredinu gdje kad vas nešto zaboli nećete dobiti pregled 2022.t, pa vam hrabrost više nije nužna, potreban vam je samo zdrav razum.

RSE: Što je onda borba za dostojanstven život u Hrvatskoj?

Baretić: Postoje ljudi koji razmišljaju slično meni, s time da ja nisam politički aktivan. Nagovarali su me na to razni, meni simpatični ljudi, ali se nikada ne bih podredio bilo kojoj organizaciji, nikada i nisam bio član neke organizacije. Dakle, postoje ljudi koji ne žele otići odavde jer im je jasno da je uz malo zdravog razuma i zdrave pameti, u principu, moguće napraviti jednu mirnu, staloženu, ni po čemu ekscesnu zemlju. Dakle, ima onih koji se trude. To su neke ove snage na političkoj sceni u posljednjih godinu, dvije, tri...

Vidjet ćemo kako će proći na izborima i koliko će imati daha, koliko snage u političkim mišićima da pokrenu stvari nabolje. I glasat ću za nekoga od njih, budući da ni ja ne bih išao živjeti zauvijek negdje vani, a osim toga, svojim sam poslom vezan uz jezik, a biti i pisati iz emigracije mi nije neka ambicija.

​RSE: Pa što Vas onda može nešto ugodno iznenaditi u današnjoj Hrvatskoj?

Baretić: Sad ste me zatekli. Ugodno vas iznenadi kad vidite neku dobru predstavu, kad netko napravi dobar film, kad se netko ponaša kao čovjek. Ja sam došao do faze da se razveselim svakoj prodavačici koja mi kaže "Dobar dan", nakon što je pozdravim kada uđem u trgovinu. Ono što se svuda podrazumijeva kao normalno, ovdje postaje ugodno iznenađenje.

Moje ambicije za ugodna iznenađenja nisu velike. Žalim samo normalno i pristojno živjeti. To mi je sasvim ugodno. Dopisujem se tako s prijateljima iz Beograda, a onda pričam s prijateljima iz Splita i kažem: "Čovječe, kad pogledaš što se dešava tamo ili kad pogledaš Bosnu koja je mentalno razorena, ispada da je ova naša baruština med i mlijeko prema njima!". Stvarno smo prokleta regija.