Pozorište bez publike je kao škola bez đaka, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE), glumac i direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu, Izudin Bajrović. Uspjeli su pred publikom odigrati prvu premijernu predstavu u 2021. u kojoj pozoriše obilježava stotinu godina rada.
Zbog širenja virusa korona, otkazane su tri predstave u martu mjesecu. Sada, svaki izlazak na pozornicu je praznik i za publiku i za izvođače, kaže Bajrović.
RSE: Na koji način Narodno pozorište ostvaruje svoju misiju u vrijeme pandemije? Koliko ste predstava odigrali, koliko ste morali otkazati?
Bajrović: Trudimo se da održimo kontakt sa našom publikom, da budemo prisutni i aktivni onoliko koliko nam uslovi dozvoljavaju, epidemiološki a u nekim slučajevima i finansijski. Što se tiče odigranih ili otkazanih predstava, možemo govoriti o premijernim i repriznim.
U toku prošle i prvih par mjeseci ove godine, uglavnom, smo uspjeli da realizujemo premijerni repertoar koji smo planirali u segmentu drama, dok smo nažalost u segmentu balet i opera morali otkazati planirane premijere, jer su preriskantne, podrazumijevaju previše učesnika na sceni. Ali su ti umjetnici ostali prisutni kroz koncertna izvođenja.
Što se drame tiče, 27. februara smo imali premijeru, igrali smo predstavu 'To nikad nigdje nije bilo' po romanu 'Istorija bolesti' Tvrtka Kulenovića.
Reprizni repertoar ide uz poteškoće. Morali smo reducirati broj predstava, kao što je reduciran i broj gledalaca u sali. Dva puta smo predstave otkazivali prošle godine u vrijeme žestokog vala pandemije. Ponavlja se i sada, u ovom mjesecu, tako da smo trenutno obustavili aktivnosti. U januaru smo morali otkazati veliki dio naših predstava, repriznih. To nije bilo zbog epidemiološke situacije, već administrativnih problema – nismo imali saglasnost Vlade da sklopimo ugovore sa našim spoljnim saradnicima.
Miješaju se problemi razne prirode, od administrativnih do epidemioloških. Igra se manje, rjeđe nego što smo navikli, a s druge strane svaka od naših izvedbi se doživljava kao praznik, to se osjeti po atmosferi. Shvatili smo koliko se stvari ne mogu podrazumijevati, koliko može ono što nam se svakodnevno čini običnim postati vrlo dragocjeno.
'Pozorište čini najmanje jedan gledalac i jedan glumac'
RSE: Kako u ovim posebnim uslovima sačuvati neposrednu vezu s ljubiteljima pozorišne umjetnosti?
Bajrović: Pozorište čini najmanje jedan gledalac i jedan glumac. Pozorište bez gledalaca nema smisla, to je kao škola bez đaka. Mi smo u situaciji da u našoj sali sa oko 450 sjedišta sada možemo primiti maksimalno 70 gledalaca.
Prije pandemije, morali smo vraćati veliki broj zainteresovanih, nismo mogli da ih smjestimo. Sada igramo pred 70 gledalaca i moram reći da je atmosfera neobična, ali sjajna.
Gledaoci bi na predstavama prije pandemije vadili mobitele, provjeravali poruke, mejlove, itd. Sada, kada gledaocima pozorište nije više svakodnevno dostupno, vidio sam da u toku predstave niko nije izvadio telefon. Sjedio sam na balkonu i nisam primijetio da je jedanput, za dva sata zasvijetlio bilo čiji telefon.
Poželjeli smo se pozorišta i jedni drugih, glumci su poželjeli publiku, publika se poželjela glumaca, igrača, balerina, baletana, operskih pjevača i pjevačica. Svima nam je teško što je ovako ali se nadamo da ćemo što prije početi raditi normalno. Ali, nažalost, nije do nas.
RSE: Koliko Vama, kao glumcu, nedostaje kontakt s publikom?
Bajrović: Prije ovog ograničenja od 70 gledalaca imali smo dozvolu sa njih 30. Prva predstava koju sam igrao u tom režimu bila je predstava 'Kralj Lir'. Stao sam na scenu i ugledao gotovo praznu salu, trideset ljudi raštrkanih po velikoj dvorani.
Kad sam čuo svoj glas kako odjekuje u praznoj dvorani, bilo mi je vrlo neobično, jednostavno, bilo je teško uopšte držati koncentraciju.
To je bio taj prvi šok. Sada, kad imamo 70 gledalaca, što je mali broj za našu salu, izgleda mi kao da ih je 450, kao da je sala puna.
I publika, kojoj je u početku bilo neobično sjediti u sali s puno sjedišta praznih, navikla se na tu novu situaciju. Zaista odlično reaguju, dugi aplauzi, sjajne reakcije u toku predstave. Jednostavno kao u svemu, i u pozorištu pristajemo na nove uslove, postaju nam normalni, sad više nije pitanje kad ćemo se vratiti, kad će biti kao što je nekad bilo. Sad se ustvari pitamo da li će ikad više to biti, je li ovo nešto što ćemo morati živjeti ubuduće?
Sto godina pozorišta uz Nušićevu 'Protekciju'
RSE: Ovo je jubilarna godina, jer se navršava 100 godina od zvaničnog početka rada Narodnog pozorišta. Kako ste planirali obilježiti jubilej, s obzirom na epidemiološku situaciju?
Bajrović: Naravno da nas je situacija poremetila u mnogom, sve će biti manje svečano nego što smo zamišljali, što sam ja sanjao.
Nama je čitava ova godina jubilarna. Premijera koju smo imali 27. februara, to je bila prva premijera kojom smo počeli obilježavati jubilej našeg pozorišta.
Sam rođendan pozorišta je 21. oktobar. Tada smo planirali premijeru predstave 'Protekcija' Branislava Nušića, kojom je Narodno pozorište Sarajevo i počelo svoj rad 1921. godine. Nušić kao jedan od prvih direktora Narodnog pozorišta je značajan za naše pozorište osim što je bio ogroman dramski pisac.
Naravno, u međuvremenu ćemo raditi i prije 21. oktobra. Planirali smo uskoro pokrenuti rad na novoj predstavi baleta i to poslije dugo vremena koliko nas je epidemija zakočila. Biće neki pokušaj da napravimo pravu baletsku predstavu uz pridržavanje mjera, onoliko koliko je to moguće.
Nakon toga, planirali smo pripremiti 'Cara Edipa' od Sofokla, antičku tragediju, koja, osim što je izvor pozorišta, govori o vremenu kuge, teške epidemiološke situacije u kojoj mi sada otprilike živimo, u pandemiji koja nas strašno ugrožava.
Najavio sam predstavu 'Protekcija', a za kraj godine smo planirali zaista veliki projekat, 'Derviš i smrt', praizvedbu ukoliko se steknu uslovi do decembra. Možemo skupiti stotinjak ljudi koliko operna predstava podrazumijeva na sceni, što je zaista veliki broj, ali nadajmo se da će se do kraja godine situacija popraviti, da ćemo raditi normalno.
Pripremamo monografiju koja će biti izdata povodom stote godišnjice našeg pozorišta, planiramo veliki broj gala večeri, koncerata, sa značajnim gostima, ukoliko budemo mogli, opet kažem, finansijski podnijeti i ukoliko nam epidemiološka situacija to dozvoli.
Planovi postoje, naša je želja da ih realizujuemo, a objektivne okolnosti kakve će biti, to zaista niko ne može znati u ovom trenutku.
RSE: Kako ste zadovoljni saradnjom s pozorišnim kućama u regiji, prije pandemije? Sada je to gotovo nemoguće, ali je veoma važno u oblasti kulture i umjetnosti.
Bajrović: Sada su praktično putovanja gotovo potpuno onemogućena i to je ono što nas u ovom trenutku sve skupa koči, čitav ovaj region. Sve do početka pandemije odlazili smo na gostovanja, nama su dolazila druga pozorišta, dešavali su se festivali na koje je Narodno pozorište išlo, festivali ovdje na koja su dolazila druga pozorišta. I sve je to bilo nešto normalno. Sada vidimo da je to nekadašanje normalno postalo gotovo pa nemoguće. Veliki broj pozorišnih kuća sada je zatvoren, neki jedva rade. Trudimo se da radimo, da prođemo veleslalom između valova pandemije.
Ako govorimo o normalnim uslovima, saradnja uvijek može biti intenzivnija, ali je dobra. Najbitnije je da postoji, da kultura ne poznaje granice između pozorišnih kuća, autora, umjetnika.
Uvijek imamo gostiju, iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Makedonije, Crne Gore. Gostujemo jedni kod drugih, sarađujemo. Ako bi opet bila situacija normalna onda bi se, pretpostavljam, to možda više razvilo ili bar ostalo na tom nivou na kom je bilo. Posljedice pandemija su nešto čemu sada svi robujemo i cijenu čega svi plaćamo.
Teško je otkazivati predstave
RSE: Ovo je zaista posebno vrijeme za umjetnike. Kako reaguju članovi Narodnog pozorišta Sarajevo, da li Vas zovu, da li pitaju kada će normalno početi raditi? Kako se zapravo osjećaju?
Bajrović: Imali smo premijeru 27. februara, srećom uspjeli smo je održati, niko nije bio zaražen, svi učesnici su ostali zdravi, zbog čega sam zaista jako sretan. Trećeg marta smo trebali imati reprizu, ali smo morali otkazati zbog pogoršane situacije. Tri dana nakon toga trebao je da bude povodom 8. marta koncert, balet. Ja sam jednostavno bio prisiljen da predstave otkažem. I zbog toga smo bili nesretni. Meni je bilo žao što se to moralo desiti. Takva je procjena bila, da je najbolje u tom trenutku zaustaviti aktivnosti.
Hoću da kažem da su umjetnici jako pogođeni, jer nemaju priliku da rade ono što najbolje rade, što znaju da rade, što se u jednom trenutku osjećaju i malo nekorisnim, malo suvišnim. Manji je problem sa glumicama, glumcima, dramu je nekako najjednostavnije izvesti, za balet su mnogo kompleksniji i komplikovaniji uslovi. Velika želja je kod umjetnika da rade.
Možda su tek shvatili šta znači kada je nemoguće raditi, da to nije nešto što se podrazumijeva, da nije pitanje, hoću ili neću nego da li mogu, da li je izvodljivo.
Tako da ljudi nestrpljivo očekuju kada će se opet vratiti svojim normalnim aktivnostima.
Evo, svi skupa se moramo strpiti. Ja se nadam da će vakcine stići i da će nas izvođače staviti u neke, ne mora u najprioritetnije, ali u neke grupe koje će primiti u doglednom vremenu vakcine.
