Cijenjeni intelektualac Ivo Goldstein u intervjuu za Radio Slobodna Europa (RSE) ističe da je rat u Hrvatskoj imao elemente i građanskog rata.
"Primjer je i nedavno gostovanje jednog hrvatskog branitelja iz Vukovara koji je Srbin po nacionalnosti, a koji se u Vukovaru borio u redovima Hrvatske vojske, a njegov brat je bio na drugoj strani. Ne postoji bolja definicija građanskog rata od toga da su dva brata bila u različitim vojskama", novodi ovaj ugledni povjesničar i redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Autor je više od 20 knjiga i blizu 200 znanstvenih radova. Jedno vrijeme je bio hrvatski ambasador u Francuskoj.
U razgovoru za RSE Ivo Goldstein govori i o ustašizaciji društva u Hrvatskoj, ali i o revidiranju povijesti Drugog svjetskog rata.
RSE: Posljednjih tjedan dana svjedoci smo da se Hrvatska ne želi ili se ne može suočiti s prošlošću iz 90-tih. Kakvo je Vaše mišljenje?
Goldstein: Poprilično sam neugodno iznenađen reakcijama nakon što je objavljena pravomoćna presuda liderima takozvane Herceg-Bosne. Tako nešto se od članice NATO-a i Europske unije (EU) ili od vrha vlasti nije moglo očekivati. Naravno, sve nas je frapiralo da je general Slobodan Praljak počinio samoubojstvo.
Međutim, bez obzira na taj čin, koji je sam po sebi tragičan, osnovne činjenice ostaju i to je politička elita trebala priznati i suočiti se s time. Svjedoci smo da su hrvatski dužnosnici, premijer i predsjednica republike, odbacili te optužbe, iako su zadnjih dana reterirali.
RSE: Otkud to naglo "proviđenje" iz vrha države?
Goldstein: Tu je riječ o unisonoj reakciji međunarodne zajednice, jer apsolutno nitko nije podržao stav Hrvatske. Svi relevantni faktori u svijetu su podržali presudu Haškog tribunala i rekli da se radi o ratnom zločinu i ratnim zločincima, da se na taj način sudske presude ne mogu dovoditi u pitanje. To bi i u Hrvatskoj trebalo biti posve jasno. Haški sud je osnovan i odlukom Hrvatske.
Po Ustavnom zakonu koji je u međuvremenu donesen, Haški sud je priznat kao dio hrvatskog pravosuđa, te ukupnog političkog i društvenog sistema i takvo iskakanje je stvaranje apsolutne moralne konfuzije, jedan anticivilizacijski postupak koji dodatno otežava situaciju, kako u Hrvatskoj, tako i u široj regiji. Ova konfuzija otežava i suočavanje susjednih zemalja, Bosne i Hercegovine i Srbije, njihove javnosti i njihovih političkih elita s odlukama Haškog suda.
RSE: Iz stenograma hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana poznati su njegovi stavovi prema Bosni i Hercegovini. Upozoravalo se da je takva politika prema BiH neprihvatljiva, zbog toga je Hrvatska od žrtve srpske agresije u očima međunarodne zajednice postala agresor. Presuda Haškog tribunala je, kako je dobro primijetila Vesna Pusić, osuda neprihvatljive politike iz 90-tih, a ne države? Kakav je Vaš komentar?
Goldstein: Tu se nema što dodati ni oduzeti. No, želio bih reći da je u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata opozicija protiv Tuđmana bila snažnija, tražila se osuda takve politike u javnosti, čak je i dio HDZ-a (Hrvatska demokratska zajednica) bio protiv te politike. Stjepan Mesić i Josip Manolić su zbog te politike napustili HDZ, čak su i vrh Katoličke crkve i pokojni kardinal Franjo Kuharić bili protiv takve politike.
Osuda javnosti je tada bila snažnija, nego što je to danas, nakon presude Prliću i ostalima, što je paradoksalno, ali i to govorio Hrvatskoj kakva je danas.
RSE: Neki od Vaših kolega, sveučilišni profesori, upozoravaju da se u Hrvatskoj ne smije otvoreno postaviti pitanje o karakteru Domovinskog rata. Neki novinari i zastupnici u Saboru primaju prijetnje smrću. Da li mislite da je rat u Hrvatskoj bio i dijelom građanski rat?
Goldstein: Naravno da je bio. Uostalom o tome pišem od završetka rata. Bila je to i agresija Srbije i Crne Gore i Jugoslavenske narodne armije (JNA) koja više nije bila ni jugoslavenska, ni narodna. Bilo je elemenata građanskog rata. Primjer je i nedavno gostovanje jednog hrvatskog branitelja iz Vukovara koji je Srbin po nacionalnosti, a koji se u Vukovaru borio u redovima Hrvatske vojske, a njegov brat je bio na drugoj strani. Ne postoji bolja definicija građanskog rata od toga da su dva brata bila u različitim vojskama.
Imate takvih priča ne na desetine, nego na stotine, dakle onih koji su ostali u dijelovima tzv. Republike Srpske Krajine, a dio obitelji je bio tamo gdje je bila hrvatska vlast.
RSE: Svjedoci smo i stvaranja nekih popisa na opskurnim portalima, gdje se obračunava s onima koji kritički progovaraju o situaciji u Hrvatskoj, u Hrvatskom saboru se govori o izdajnicima i veleizdajnicima, te se tvrdi da je zastrašujuće što takvi ljudi još hodaju po Hrvatskoj. Dio javnosti će opravdati takav govor u sabornici, no može li se tako nešto opravdati ili razumjeti?
Goldstein: Opravdati se ne može, a i vrlo je teško to razumjeti. Ja sam mislio da smo, nakon 27 godina zidanja demokracije, došli na stupanj kada ovakva pretpolitička pitanja i ovakvo nasilje koje se promovira mora i biti osuđeno od vrha države.
Ova količina gnjeva, nasilničkih prijetnji, mržnje, posebno govora mržnje koje se širi javnim prostorom, pa dijelom i društvenim mrežama, je zapanjujuća. I bez obzira na to što se smatram pažljivim promatračem i kroničarem društvenih zbivanja, iako sam nekoliko godina bio izvan Hrvatske, ipak je za mene iznenađenje.
RSE: Falsificiranje povijesti Drugog svjetskog rata i dalje je na sceni u Hrvatskoj. Povijest se revidira i izobličuje, čini mi se da ustašizacija društva poprima besramne razmjere i da se nešto mora uraditi. Odakle početi?
Goldstein: Teško je reći odakle početi, ali činjenica je da je ustašizacija uzela maha. Sve ono što se događalo u 90-tima u pogledu ustašizacije bilo je manje evidentno nego je danas. Naime, Franjo Tuđman, bez obzira na to što je pridonio takvim trendovima, ipak je znao tko je u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj bio na pravoj, a tko na krivoj strani što je uneseno i u Ustav i imali smo pozicioniranje partizanskog antifašističkog pokreta kao prave strane, a ustaša i četnika, dakle kolaboracionista, kao one krive strane.
Sada, ne samo što se događa da ustaše postaju prava strana, jer oni su Hrvati, pa su možda malo negdje zastranili po nekim tumačenjima, a po nekima nisu uopće zastranili, pa im se kao Hrvatima i katolicima to mora uzeti pod račun.
S druge strane, partizani su bili Jugoslaveni, a kako se Jugoslavenima ne može ništa oprostiti, onda je ta njihova pozicija beznadna. Ta ustašizacija koja je uzela maha ima jednim dijelom obilježje kulturne regresije koja se događa i u Europi, to je jedna kulturna, povijesna, civilizacijska regresija koja je prisutna čak i u zemljama Europske unije.
Takve regresivne tendencije imamo i u drugim zemljama bivše Jugoslavije, mislim tu prvenstveno na Srbiju i BiH, gdje se ta regresija i povijesni revizionizam također događaju. On ima širi kontekst, ne samo reviziju Drugog svjetskog rata, već promoviranje jednog koncepta društvene filozofije i reorganizacije društva po koncepcijama jednog tradicionalizma, apsolutnog konzervativizma koji više ne funkcionira u modernom svijetu.
Hrvatska se treba otvoriti prema svijetu
To je jedna borba protiv drugog i drugačijeg u najširem smislu riječi, ne radi se samo o drugoj naciji, drugoj vjeri, već su tu i drugi politički nazori, tu je i drugačija seksualna orijentacija, uglavnom, sve ono što odudara od jednog monolita i monokulture. Sve je prokazano, sve je za osudu i sve se mora odbaciti.
Sa takvom ideologijom i političkom filozofijom, te njenom provedbenom politikom gdje se zabranjuje sve, Hrvatska i svi hrvatski državljani ne mogu funkcionirati kao narod među narodima. Paradoksalno je što se ta kulturna i politička regresija događa i intenzivira u posljednjih četiri i po godine, od kada je Hrvatska postala članica EU.
Umjesto da se otvorimo, da počnemo slobodno disati, da funkcioniramo kao europski narod među europskim narodima, mi radimo upravo suprotno. Zatvaramo se u sebe, smatramo da smo sami sebi mjera, da smo samodostatni, a Hrvatska se treba otvoriti prema svijetu.
Ne kažem da se to ne događa, ali postoji snažna, umjetno kreirana atmosfera koja traži suprotno. Postoje krugovi, dijelovi društva koji zagovaraju radikalni izolacionizam koji se onda transferira u povijesni revizionizam, u ustaštvo, a iz tog ustaštva se opet povratno hrani izolacionizam.
RSE: Prošlo je gotovo mjesec dana od Vašeg otvorenog pisma nadbiskupu zagrebačkom Josipu Bozaniću zbog načina na koji su neki svećenici govorili o Vašem pokojnom ocu Slavku Goldsteinu, čak se iživljavali po društvenim mrežama. Jedan župnik je napisao da mu je "drago što je umro mrzitelj Hrvatske". Da li ste dobili neki odgovor od kardinala ili je i ta šutnja odgovor?
Goldstein: I šutnja je odgovor. No, nisam ga ni očekivao. Ja sam to pismo jednostavno morao napisati. Nakon šoka i kada su mu prijatelji nekoliko dana nakon smrti oca i poslije sprovoda rekli što se događalo po društvenim mrežama, uspjelo mi je nakon nekog vremena prikupiti sve podatke i napisati to otvoreno pismo.
- Slavenka Drakulić: Hrvatska kao podružnica Vatikana
- Zoran Pusić: Protiv Hrvatske koja nalikuje NDH
- Ante Tomić: Hrvatska je danas luđa od Srbije
U međuvremenu smo stric Daniel Ivin, tatin brat i ja podnijeli sudsku tužbu protiv toga svećenika, Milija Plenkovića, i to zbog uvrede i klevete. Ovih dana ćemo podnijeti prijavu Državnom odvjetništvu zbog raspirivanja rasne i nacionalne mržnje, što je kazneno djelo i za što je moguće kazneni progon i kazna zatvora.
Sa time nismo žurili jer smo htjeli vidjeti da li će Državno odvjetništvo reagirati, jer se ono pokazalo vrlo efikasnim kada su u pitanju državni dužnosnici koji su na nepriličan negdje dočekivani. Recimo, državna tajnica Janica Kostelić je dočekana salvom uvreda na Braču, pa su neki ljudi završili pet dana u zatvoru. Naravno, ne bih volio uspoređivati Janicu Kostelić sa mojim ocem Slavkom, jer i različiti su konteksti, ali Državno odvjetništvo se još nije oglasilo.
Tražit ću od njih očitovanje, ali se nadam da će oni sami nešto poduzeti ili stric i ja idemo dalje. Od toga ne mogu odustati i zbog oca i samoga sebe. Na tome ću ustrajavati.
RSE: Bilo je mnogo onih koji su upozoravali na ostrašćene i revizionističke istupe pojedinih biskupa i svećenika u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, no Kaptol ne pridaje tome veliku pažnju.
Goldstein: Mislim da katolički biskupi moraju to raščistiti sami među sobom. U otvorenom pismo sam im ukazao na to da je časopis "Glas koncila", koji je pod direktnom ingerencijom Kaptola, svojim pisanjem posljednjih godina daleko radikalniji nego je to bila Katolička crkva u Drugom svjetskom ratu. Bilo je tada svećenika koji su osuđivali ustaške zločine.
No, prema pisanju "Glasa koncila", vi ne možete shvatiti da se u Jasenovcu dogodio masovni zločin nad Srbima, Romima, Židovima, da su tamo ubijene na tisuće antifašista, protivnika ustaškog režima ili običnih građana i da je to bio logor smrti.
Uostalom, treba znati da su i mnogi svećenici bili na antifašističkoj strani i da je priličan broj bio onih koji su ubijeni od strane okupatora ili ustaša, što se danas, nažalost, prešućuje.
Facebook Forum