Inoslav Bešker, dugogodišnji dopisnik hrvatskih medija iz Rima i sveučilišni profesor smatra da je EU dobrohotno i naivno povjerovala da će zemlje politički istočne Evrope oslobode li se pritiska Sovjetskog Saveza, odnosno Varšavskog ugovora, pohrliti u demokraciju zapadnog tipa, otvorenu i tolerantnu demokraciju koja je omogućila EU da se razvija u duhu tolerancije, pregovora i kompromisa. No, to se nažalost nije dogodilo, dodaje, jer te zemlje, osim Češke i Slovačke, u periodu između dva rata, a i prije toga, nisu upoznale nikakvu demokraciju, a kultura demokracije ne nastaje kroz jednu ili dvije generacije.
RSE: Talijanska glumica Ottavia Piccolo tokom Venecijanskog festivala zaustavljena je na ulazu jer su je dvojica iz osiguraja provjeravali kakvu to maramu nosi oko vrata. Nosila je šal sa tri boje koji predstavlja talijansku zastavu, i simbol Anifašistiičke grupe Anfi osnovane 1945. koju su činili članovi otpora protiv Benita Musolinija. Da li je danas zločin biti antifašist u Italiji?
Bešker: Naravno da nije zločin, ali može biti otegnuta okolnost, osobito naspram nekih političkih snaga. Da se razumijemo, fašizam u Italiju nije pao s nebesa, već je imao društvene, ekonomske i političke korijene i ti korijeni nisu potpuno nestali. Mario Missiroli, poznati kazališni i filmski redatelj, neposredno nakon Drugog svjetskog rata kada je Italija imala 40 milijuna stanovnika, se šalio da Italija ima 80 milijuna stanovnika, jer je prije rata bilo 40 milijuna fašista, a poslije rata 40 milijuna antifašista. Rekao bih da je to jedna vrsta pomodne robe, ili tržišnog bonusa koji se koristi po potrebi. Naravno, postoje uistinu oni koji imaju fašistička ili antifašistička uvjerenja, ali oni ne utiču na političko tržište.
RSE: Međutim ono što radi ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini, lider Lige, zakone koje donosi, način na koji se odnosi prema migrantima, isuviše nalikuju na vrijeme u Italiji kada se uzdizao fašizam i Benito Mussolini.
Bešker: Ima takvih zakona. Samo da podsjetim da je fašizam u Italiji počeo kao potpuno populistički pokret, kao reakcija na katastrofu Prvoga svjetskoga rata u kojem je Italija dobila teritorije, ali izgubila veliki broj života i pretrpljela veliku ekonomsku štetu. Uz fašizam ide i rasizam i nacionalizam i šovinizam, ali za fašizam potrebni su jedna stranka, dakle jednopartijski sistem i jedan vođa koji je predvodnik jedne nacije.
Ono što je za Italiju opasno je da Salvinijevi potezi privlače mase. Na izborima u martu Salvinijeva stranka Liga osvojila je 17 posto glasova, a prema sadašnjim anketama podržava ga oko 32 posto birača. Očito je da su njemu pretrčali birači desnih, ali i drugih stranaka, jer im se sviđa to što govori i radi Salvini i tu jest problem. Dakle, postoji stanovita klica iz koje bi se možda mogao razviti fašizam, ali mislim da ovo ipak nisu takva vremena. Ekonomska kriza koju je Italija, kao i ostatak svijeta pretrpjela od 2008. do 2015. ili 2016., ipak nije toliko utjecala na Italiju. Istina pojačala je rasizam, pojačala je neutemeljeni, paranoični strah od migranata, ali nije još došlo do toga da izazove fašizam.
RSE: No, ekstremno desničarske stranke se sve bolje kotiraju u Evropi, kako u “starijim”, tako i “novim” članicama EU? Treba li se plašiti?
Bešker: Svakog ekstremizma se treba plašiti, jer u tom trenutku nestaje razboritost. Na zapadu Evrope te ideje nisu nikad bile potpuno usahle. Sjetimo se poujadisma u Francuskoj (Pierre Poujade, francuski političar, koji je pedesetih stvorio masovni desničarski populistički pokret, ali je kasnije nestao s političke scene) ili CSU u Bavarskoj dok ga je predvodio Franz Josef Strauss. S druge strane EU je dobrohotno i naivno povjerovala da će zemlje političke istočne Evrope oslobode li se pritiska Sovjetskog Saveza, odnosno Varšavskog ugovora, pohrliti u demokraciju zapadnog tipa, otvorenu, tolerantnu, onu demokraciju koja je omogućila EU da se razvija u duhu tolerancije, te u dugu razgovora, pregovora i kompromisa.
Međutim, to se nije dogodilo, jer te zemlje, osim Češke i Slovačke, u periodu između dva rata, a i prije toga, nisu upoznale nikakvu demokraciju. Nažalost, kultura demokracije ne nastaje kroz jednu ili dvije generacije. Ako se previše govori o fašizmu, promašuje se meta i daje se ekstremistima mogućnost da kažu, pardon, mi nismo fašisti. Ne, oni nisu fašisti, ali da su kriminalci, jesu!
RSE: Ali, zar nije demokracija ugrožena u trenucima kada se pojavljuje autoritarni lider?
Bešker: Nemojmo se zavaravati. Nije neki pojedinac otrovna gljiva koja će otrovati cijeli narod, već se u kriznim situacijama pojavljuje strah i potreba da se traži vodstvo sa čvrstom rukom. Pogledajmo Tursku danas, ili ono što se događalo u Grčkoj, prije i poslije Drugoga svjetskoga rata, ili svojedobno u Španjolskoj ili Portugalu. Dakle, stvar je ipak u društvu koje traži autoritarnog pojednica, jer se plaši, jer mu treba “otac”. Lakše je graditi strah nego povjerenje. Svaki etatizam je desni, a populizam lako klizne u etatizam. Populisti bi htjeli jaku državu, po svojoj mjeri, a ja bi htio državu koja, eventualno regulira, ali koja se ne miješa u dnevnu politiku.
Facebook Forum