Torbica: Moramo prestati da živimo strahove malih razlika

Politički teatar je postao mejnstrim festivala, što znači da nešto ne valja ili sa političkim teatrom ili sa festivalima, kaže Igor Vuk Torbica, jedan od najuspješnijih mladih reditelja ovih prostora.

Torbica u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) govori i o tome zašto za svoje predstave rađe bira klasične nego savremene tekstove, te što je, osim krize u kulturi, danas zajedničko balkanskim pozorišnim scenama.

Umješnost Federika Garsija Lorke da prenese pjesnički jezik u teatarske okvire inspirisao je reditelja Igora Vuka Torbicu da odabere "Krvave svadbe" za ovogodišnju festivalsku produkciju Budva Grad teatra i Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada. No, osnovni razlog je što Lorkino djelo govori o usudu koji prepoznajemo i u našim podnebljima, dodaje Torbica.

"Vjerujem da on ima najviše utemeljenja na našim zajednicama, onome što živimo ili smo živjeli u nekom trenutku; ima taj stalni strah nastavljanja kovitlaca, odnosno 'puta krvi' - da će se to stalno ponavljati i stalno ponovo počinjati. Tako da je meni uvijek bitna ne ta politička dimenzija, već ono što zovem fatum nekog podneblja. A to je ono što stalno tinja i kod nas samih, iako je u ovom tekstu to ispričano kroz jednu emocionalnu, ljubavnu, strastvenu priču", riječi su Torbice.

Nakon klasičnog pozorišta, potom avangarde i krajnosti teatarskog izraza, vrijeme je generacije sinteze u pozorištu, kazao je Torbica tokom simpozijuma koji je na Gradu teatru održan o odnosu klasične umjetnosti i savremenog teatra. Na pitanje - da li ta generacija sinteze može donijeti promjenu u osjećaju fatalizma na ovim područjima - odgovara: "Ono o čemu govorim u predstavi je da je na ženama da promijene i slome taj 'look' ".

"Znači, onog trenutka kada žene preuzmu, ali ne princip patrijarhata, nego se vrate na izvor svog matrijarhalnog, u nekom smislu zaista neratobornog odnosa, onda možemo da idemo dalje", ističe mladi reditelj.

​RSE: Kažu u Vašoj branši da ste beskompromisni. Kako to da se onda rađe odlučujete za klasične, nego savremene tekstove?

Torbica: Uvijek sam se osjećao kao čovjek zainteresovan za istoriju, u konkretnijem smislu istoriju Evrope. I moj put u klasiku je put u razumijevanju vijekova koji su iza nas. Vjerujem da mi danas o nama možemo bolje progovarati kroz klasiku nego kroz moderne tekstove. Jer, moderni tekstovi su redovno krajnji rad mozga. Kako sam i sam racionalan, ja ih do te mjere razumijem da me oni ne uzbuđuju.

Ja znam iz kojeg poriva pisac kreće u njih, znam iz kojeg razloga ili merkantilnosti, mogu da naslutim zašto i tako dalje. Međutim, neka druga vrsta vremenske perspektive je napravila klasične tekstove takvim da im danas možeš prići iz mnogih smjerova. A to je sloboda koja je meni nužna da bih ispričao ono što me tišti ili ono o čemu bih volio progovarati.

• Selma Alispahić: Ljudi koji odlučuju o umjetnosti, umjetnost ne konzumiraju
• Italijanka Roberta, dobra vila Srebrenice
• Zijah Sokolović: Tanka granica između stvarnosti i pozorišta

RSE: Zašto imate odbojnost prema političkom teatru?

Torbica: Ne, nemam odbojnost, ali imam sljedeći problem sa političkim teatrom. Što je, zapravo, politički teatar? Ono što danas tako zovemo, ja se ne bih nužno složio da je u svakom slučaju politički teatar. S druge strane, imamo paradoks da je politički teatar, barem u festivalskom smislu, mejnstrim. I meni onda ili nešto ne valja sa političkim teatrom, ili nešto ne valja sa samim festivalima. Ili je nedovoljno oštar i ne može da pogodi metu u koju cilja, jer da može - ne bi nam pustili da to radimo.

​RSE: Radili ste od Slovenije, Bosne i Hercegovine do Hrvatske i Srbije, sada Crne Gore. Postoji li danas nešto zajedničko za sve te scene regiona?

Torbica: Postoji. Sem problema koji dijelimo potpuno ravnopravno, a to je kriza osjećanja kulture i njene nužnosti od strane političara ili zvanične politike - ali ne samo zvanične, ono što nas čini istima ili jednakima ili dovoljno sličnima, ma koliko mi htjeli da povlačimo granice između toga, jeste jezik, koji ne mora da bude isti.

Ja nisam taj koji ga po svaku cijenu zove istim, ali je jedna stvar neosporna: da i Vi i ja, i ja sa mojim kolegama na probi, ne moramo da koristimo drugi jezik da bi se razumjeli. Mi moramo prestati da živimo strahove malih razlika i potrebu da označimo te razlike. Treba da shvatimo koje su prednosti činjenice da se razumijemo. I samim tim postaćemo snažniji.

***

Igor Vuk Torbica je rođen u Drvaru, djetinjstvo je proveo u Rovinju, a u Puli je završio Srednju školu za primijenjenu umjetnost i dizajn. Režiju je diplomirao 2013. godine na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, u klasi prof. Alise Stojanović.

Dobitnik je nagrade "Hugo Klajn" za najboljeg studenta pozorišne režije u generaciji. Njegova ispitna predstava na trećoj godini "Pokojnik" Branislava Nušića je je dobila glavnu nagradu festivala Studio fest i uvrštena je u redovni repertoar Jugoslovenskog dramskog pozorišta, a proglašena je najboljom i na festivalu Nušićevi dani u Smederevu. Predstavom "Hinkeman" Torbica je dobio nagrade na festivalima u Užicu, Zagrebu i Rijeci.

Nakon premijere pred budvanskom publikom, Torbicina najnovija predstava "Krvave svadbe" biće za mjesec dana premijerno prikazana i u Novom Sadu.